Shadows Collide With People, prvi album koji je John Frusciante odlučio da završi pre nego što ga objavi, izašao je 2004. Sećam se kako sam tada sa drugom pričao o tome kako ona devojka koja peva u drugoj pesmi sa albuma ima najdivniji glas na svetu i kako je verovatno i najlepša u galaksiji. Nismo mnogo promašili: ta devojka je u stvari momak, zove se Josh Klinghoffer, ima najdivniji glas na svetu i, uopšte, jako je divan.
Ranije poznat fanovima RHCP (pojavljuje se u jednoj sceni kao slučajni prolaznik na Off The Map DVD-ju, snimljenom 1999/2000. i svirao je drugu gitaru na Stadium Arcadium turneji 2007., dakle mogli ste ga videti ako ste bili u Inđiji) i Johna Frusciantea sa kojim je sarađivao na 167 od 212 albuma koje je ovaj izdao 2004. Svirao je bubnjeve u bendu Ataxia, čiji su članovi bili još Joe Lally iz Fugazija i naravno neizbežni Frusciante. The Sphere in The Heart of the Silence, album eksperimentalne elektronske muzike potpisan je sa John Frusciante/Josh Klinghoffer. Pre svega toga, kao tinejdžer bio je član benda The Bicycle Thief, čiji je šef bio Bob Forest, još jedan iz kruga prijatelja RHCP. Eto još jedne paralele sa Frušanteom, jer je i ovaj karijeru počeo sa osamnaestak godina kada je (prvi put) primljen u Pepperse.
2009. Josh Klinghoffer i zvanično postaje član Red Hot Chili Peppersa. Ovaj 32-godišnji multiinstrumentalista uspeo je ove godine, između ostalog, i da postane najmlađi član Rock and Roll kuće slavnih, smenivši na tom mestu Stivija Vondera.
Gnarls Barkley, PJ Harvey i Beck su još neka zvučna imena sa kojima su Josh i ostali članovi Dot Hackera sarađivali do sada.

Dakle, pre nego što je 2009. regrutovan u Pepperse, nikad nije imao svoj bend? Upravo tako.
Zato se 2008. dvadesetdevetogidišnji Josh zapitao „Čekaj malo, kad ću ja da okupim neke ljude oko sebe da pravimo muziku?“. Rečeno-učinjeno. Ispostavilo se da postoji još par takozvanih session muzičara koji slično razmišljaju i koji žele da naprave nešto svoje umesto što sviraju šta i kako im se kaže. Tako je nastao bend Dot Hacker i album Inhibition, čiji životni put je interesantan skoro kao i autorov.
Naime, bend je nastao i album je snimljen još 2008., ali kada je Josh i zvanično postao član velikog i popularnog mejnstrim benda, planovi Dot Hackera se odlažu sve do 1.maja ove godine kada izlazi debitantski album nazvan Inhibition.

Inhibition je divlje i nesputano delo koje obiluje delovima koji nekad liče na Mars Voltu, a nekad na Sonic Youth. Imajući to u vidu, posle par slušanja albuma, prva pesma, Order/Disorder sa svojim direktnim uvodnim akordima zvuči iznenađujuće svedeno. Naravno, nije upitanju “jednostavna“ pop stvar u duhu Beatlesa ili Peppersa, samo u poređenju sa ostatkom albuma prišla je najbliže pop standardima. Vreme će pokazati, ali ako momcima iz Dot Hackera obaveze dozvole da naprave još muzike nešto mi govori da će ovo ostati njihovo delo koje je najbliže planeti Zemlji i onome što već postoji na njoj.
Pesma na prvi pogled čudnog naziva Idleidolidyl je jedna od par koje su vođene klavirom i (naravno) Joshevim glasom. Iznenađen sam što na albumu nema više klavira, budući da je kombinacija ubitačno dobra. Bubnjevi podešavaju mozak slušaoca na nešto potpuno drugo od onoga što ostatak benda isporučuje, a to stvara neku vrstu prijatne tenzije nalik na onu kad slušate, recimo, Oscara Petersona.
Eye Opener, sa druge strane, potpuno je opuštena i gotovo sanjiva. Davno sam negde pročitao da je neko opisao Joshov glas kao “dreamy”. Ovde je to toliko tačno da ne mogu da se setim nijednog atributa koji bi mu bolje pristajao.
Ne mogu tačno da odredim šta je to što nedostaje Joshovom pevanju da bi bilo konvencionalno. Kad malo obratim pažnju na vokalnu melodiju u Quotes čini mi se da bi bila savršeno obična da je peva bilo ko drugi, ali… onda Quotes ne bi bila toliko interesantna. Može biti da je stvar u čestim i uvek neočekivanom promenama između glasnog i tihog.
Naslovna numera, Inhibition, je jednostavno prelepa. Melanholična je i puna srca. U poslednjih minut i po Josh i drugari su postavili tri stvari: pop gitarski rif, malo refrena i elektronski “outro”, čisto da malo zaliče na Pink Floyd iz ere Wish You Were Here/Animals albuma. Naravno, ne kažem i ne mislim da su imali Pink Floyd na umu, ali moje oduševljenje albumom Animals i pesmom Inhibition definitivno je od iste vrste.
Ritam sekcija, posebno bas, je začuđujuće smanjena celim trajanjem albuma. To uopšte ne smeta jer tako više do izražaja dolazi atmosferičnost muzike. Možda i najvažniji element u svoj toj zavrzlami je Joshev prepoznatljivi vokal. On je definitivno činilac koji zaokružuje i daje karakter instrumentalnim deonicama, naravno perfektno izvedenim. Ni u jednoj sekundi se ne može osetiti da se neko zbunio ili da se ne zna kuda dalje. Kao da su svi muzičari zamislili šta žele i do toga došli bez krivudanja, preteranog planiranja ili sumnje u konačni proizvod. Zrelost, samopouzdanje, virtuoznost, ali i emotivnost u izvođenju se mogu jasno osetiti.
Ne mogu da zamislim da neko zaspi dok sluša ovaj album, ili da ga pusti dok radi nešto drugo.

Sve do 1. maja ove godine video sam gospodina Klinghoffera samo kao mlađu verziju gospodina Frusciantea, ali mogu da garantujem da sam posle par slušanja Inhibitiona to viđenje prepoznao kao pogrešno i potpuno ga promenio. Možda sam malo egocentričan što pretpostavljam da na svetu postoji još dosta ljudi koji su smatrali isto ili slično, ali ako na trenutak prihvatimo da je tako onda možemo reći i da je objavljivanje ovog albuma upravo sada veliki pogodak za samog Josha jer je uspeo da se distancira od slike koju smo stekli o njemu prethodnih godina i etablira sebe kao vrhunskog umetnika sposobnog da napravi dela vredna poštovanja bez obaveznog povezivanja sa bivšim ili sadašnjim saradnicima.
Oni slušaoci kojima se sviđa i I’m With You, poslednji album opskurnog starog losanđeleskog fank/rok/rep benda zvanog Red Hot Chili Peppers (ako niste čuli za njih, obratite pažnju, perspektivni su) i Inhibition mogu samo da se nadaju da će Josh uspešno uspeti da izbalansira između ova dva projekta i da nam u budućnosti podari još po nešto od oba. Za sebe znam da jedva čekam, šta god došlo prvo.
Nedeljko Dejović