Interesantno je čitati druge recenzije, mišljenja drugih osoba. Čovjek, pored toga što čuje tuđe mišljenje, nauči mnogo o drugima, i najvažnije, o sebi. Posljednje izdanje Morbid Angel-a je naišlo na vrlo oprečne reakcije. Jedni ga sa rezervom hvale, drugi ga kude, i to ga kude analno, bez zaštite i vazelina. Uzmimo prvo činjenice. „Illud Divinum Insanus“ je prvo studisko izdanje u osam godina. Od originalne postave je tu jedino Trey Azaghtoth (Sandoval nije snimao zbog operacije, ali jeste i dalje član). Na albumu, ali samo pojedinim pjesamama, su uveli elemente industrial metala (semplovi, ponavljanje itd). One prve dvije stavke su potpuno nebitne. Treća također, ali izgleda da mnogima bode oči. Pojedini Štovani & Pametni idu dotle da optužuju bend za prodaju i izdaju, da album nema ništa od starog Morbid Angel da ponudi fanovima i idu dotle da album porede sa „St. Ager“ Metallica-e. E to stvarno nisam očekivao. Štovani & Pametni su se prevazišli. Moram se složiti da „Illud Divinum Insanus“ nije ni primaći prethodnicima, ali ... „St.Anger“ ... budimo ozbiljni.
Izvinite me, subjektivnost je i u meni proradila, zato ne znam gdje da stavim pjesme poput „Exito Vulgore“, „Nevermore“ i naročito „Blades For Baal“, tri pjesme, tri štapina dinamita koji su školski primjer old school svirke u novom ruhu. Ovo je prvo iznenađenje. Drugo dolazi u vidu pjesme „I am Morbid“, vrlo netipična pjesma za Morbid Angel, melodična, horski pjevljiva, zvuči kao himna, kao filmska muzika, čak je i produkcija malo drugačija, i ... ma jednostavno je odlična i vjerujem da će se po koncertima itekako orati. Nažalost, tu se završavaju prijatna iznenađenja i kreće dio sa industrijal elementima, i potpuno je smeće. Kratko i jasno.
Morbidi su uradili nešto drugačije, nije baš očekivano niti na visini kvaliteta benda, i od ponuđenih 11 pjesama samo je manji pregršt slušljiv, ali da li zbog toga treba da ih razapnemo na krst?
Nikola Franquelli