Zemun uber alles! (Klub Fest, January 21st 2012)
Ovo je prijevod teksta „Zemun Uber Alles“ koji je objavljen na Motherpigovoj stranici http://www.motherpig.info/dear-diary.html, Razlog zbog kojeg Motherpig komunicira sa ljudima na engleskom je striktno tehničke prirode... želimo da što više ljudi razumije o čemu pišemo, pričamo i pjevamo. Ovo je ekskluzivni prijevod za ekipu koja čita Helly Cherry, najbolji webzin u univerzumu! Za više Motherpiga posjetite naš website www.motherpig.info ili FB stranicu www.facebook.com/motherpig

Ehej, ljudi...
Mislim da mi se glava napokon vraća u normalu. Nisam baš najbolje spavao u posljednjih četrdeset i osam sati, ali nije ni važno jer je razlog tome veoma dobra stvar.
U nedjelju popodne svirali smo po drugi put u Srbiji, ovaj put u Zemunu. Pošto je Zemun usko povezan sa Beogradom, pitao sam ljude da mi razjasne da li je Zemun dio Beograda ili se poima kao zaseban grad i svako je imao drugačije mišljenje. Koliko sam ja uspio iskopati, Zemun jeste grad za sebe, ali je i jedna od sedamnaest općina koje čine Beograd.
Svirka se dešavala u klubu „Fest“ i nas je pozvao naš prijatelj Zoran, basista sjajnog srbijanskog benda Atomski Rat koji već ima snimljen jedan album, u pripremi je i drugi i obavezna je provjera ukoliko volite brzo i žestoko. Najčudnije meni je bilo startno vrijeme ove svirke – pet sati poslijepodne. Kada smo stigli, objašnjeno nam je da je svirka u formi nedjeljne matineje, da ljudi najčešće u poptunosti ispoštuju svirku u to doba i da sav procent od prodanih karata ide bendovima. Bila je to prva sjajna stvar među mnogima u Zemunu, ali idemo redom.
Napustili smo Sarajevo oko sedam sati ujutro i zaputili se prema Srbiji snijegom pokrivenom i maglovitom Romanijom koja ima najzavijenije cijene od početka svijeta, ja fakat nemam pojma ko se uopšte sjetio da tako gradi ceste. Ovakva cesta zadaje opasnu glavobolju, a ako ste jedan od onih nesretnika/ca koji povraćaju u vožnji, pripremite kesice, jer hoćete. Na izlazu iz BiH smo bili oko deset sati i tu su počela klasična granična kenjanja, ali ovaj put je intenzitet bio ogroman. Bio sam nervozan ko džukela, stajao sam na hladnom, nisam se naspavao i morao sam se jebavati, kao i svaki put sa dokumentima, carinom i ATA Carnetom. Da se razumijemo... ATA Carnet je dobra stvar, samo što ljudi koji rade oko Carneta na granicama još uvijek ne kontaju šta trebaju uraditi i to smara. Granična policija, tačnije, carinik zadao mi je još veću glavobolju pomjerajući nam auto čas 'vamo, čas tamo... parkiraj ovdje, parkiraj ondje, nemoj parkirati tamo, pomakni se u red iza kamiona iako ne vozimo jebenio kamion... Mislim, sve su to uobičajene gnjavaže, ali kad ti je ZAISTA hladno i kad si nenaspavan, a on svakih pet minuta nešto dobacuje iz toplotom obgrljene kabinice, počnu ti stvari ići na penis, bez obzira koliko miran bio. Izađosmo iz BiH i krenusmo u Srbiju na isti granični prijelaz na kojem smo ušli i kad smo prvi put svirali u Srbiji, u Novom Sadu. Tada smo skinuti do gola, a automobil nam je bio prevrnut, samo što nisu derali sjedišta i bušili gume. Sve to jer smo im bili sumnjivi. Ovaj put, striptiz je izostao, ali je srbijanski carinik frajer koji NIKAD u životu Ata Carnet vidio nije i izjebao nas je uzduž i poprijeko. Na granicama smo izgubili sat vremena jer su nas pomjerali i zbog ljudi koji ne znaju raditi svoj posao.
Iako smo bili (barem ja) totalno mentalno iscrpljeni, raspoloženje je naraslo do neba kad smo ušli u Srbiju. Na stranu NAJGORA CESTA IKAD kojom smo se vozili (i koja je takva od ko zna kad, ja sam se prvi put vozio njome 2005. godine kada sam kao novinar išao na Exit), shvatili smo da Srbija mora da je postala raj, barem na taj dan. Nigdje magle, nigdje snijega i sunce koje sija, a kada sunce sija, ne može ti biti loše.
U Beogradu smo bili u treptaj oka, tačnije oko dva sata poslijepodne i zaustavili smo se na raskrsnici da upitamo nekog čovjeka kuda do Zemuna, tj. do sportskog centra „Pinki“ jer se tu nalazio naš klub. Umjesto da nam objašnjava, frajer nam je uletio na zadnje sjedište i to nas je poprilično šokiralo, takva količina otvorenosti, a šok je prešao u prijatno iznenađenje kada nas je momak dopratio sve do kluba, a onda izašao iz auta i pješke se vratio tamo gdje je trebao ići. Spomenuo je da mu brat živi u Sarajevu.
Klub je još uvijek bio zatvoren, ali je sesija cuganja ispred već odavno počela gdje su nam dobrodošlicu u Zemun poželjeli svi članovi benda Atomski Rat (osim Zorana koji nije bio prisutan) i prijatelji; i kakva samo dobrodošlica, gomila pive i rakije i to jebeno dobre rakije, ja inače nisam ljubitelj rakija, ali ovo je sok, tako pitko, a lupa ko ludo. Sjećam se da je sa nečijeg mobitela svirao GG Allin i njegova „I Wanna Fuck Myself“ kad smo došli. Kako je vrijeme prolazilo, dolazila su nova lica i sve više i više alkohola, tako da je početna nevina sesija priče i cuge pretvorena u smijanje, vrištanje, glasno pričanje, skakanje i nevjerovatne količine ispijanja alkoholnih derivata.
Ulazim u „Fest“ po prvi put da odradimo tonsku probu i prvo što primjetim uprkos svom zamagljenom vidu usljed enormnog konzumiranja alkohola su binski monitori. Jebo te, pomislio sam, napokon klub sa monitorima, neću izgubiti glas kao svaki put kad sviram u Sarajevu. To pak nije bilo jedino ugodno iznenađenje – momak zadužen za zvuk, glavna faca iza miksete zove se Nino i bio je NEVJEROVATNA pomoć pri tonskoj probi, pomažući bendovima, radeći strpljivo i dajući prijateljske i korisne savjete. Kasnije mi Atlija reče da je on svirao (ili i dalje svira) u presjajnom Osmom Putniku II, pa sam tako povezao sve tačke: to je čovjek iz undergrounda, nije jebena svinja koja želi samo da otalja svirku i da se riješi posla. Tako da ako želite svirati u Srbiji, toplo preporučujem „Fest“ i Ninu za miksetom.
Poslije tonske, nazad na cuganje i poprilično sam bio devastiran kada je neko uzviknuo da svirka počinje i da je Kalo već na bini. I tad kompletni šok za mene kao osobu koja je iz Sarajeva... SVAKA, ALI SVAKA JEBENA OSOBA, bez obzira jesu li tek otvorili flašu, jesu li napola ili su je završili, spustila je piće, krenula na ulaz i SVI SU PLATILI KARTE. Zašto je ovo meni šokantno? Vidite, živim u gradu koji nema scenu (koliko god ja godinama sanjao o istoj i pokušavao biti optimističan u vezi iste), gradu gdje je ovaj bend i ja lično godinama napadan, vrijeđan i omalovažavan od strane raznih likova. To su stavovi prema meni, prema Motherpigovom zvuku, prema svemu što predstavljamo. Ljudi u Sarajevu ne podržavaju muziku, ne postoji scena, postoji ljubav individue prema individui u ime koristoljublja ili nekakvog prijateljstva koje nema smisla jer nema zdravorazumskog pristupa muzici, nema ljubavi i poštovanja prema radu i nečem novom. Kada sam vidio šta sam vidio, osjetio sam ogromnu količinu ponosa što ću dijeliti binu sa bendovima i što ću svirati za sve te ljude. U više navrata u Sarajevu sam čuo kako ljudi govore da se kunem u pogrešne stvari i kako ne pripadam sarajevskoj ''sceni''. I pogodite šta? Sada se apsolutno slažem sa tim izjavama, mi ne pripadamo ovome što se smatra danas sarajevskom scenom. Naša scena je nešto drugo, negdje drugo, ne geografski, regijski ili kako god definisana, već tamo gdje ljudi zaista vole rock'n'roll! Nemojte me krivo razumjeti kada kažem da je Sarajevo pušiona. Većinska postava je upravo takva, gadna, a ona manja, ona koja se trudi najčešće biva olajavana i to zaista, zaista gadno. Jednostavno, neki rade, a neki sjede i laprdaju. Vjerujem da ima još sličnih ili istih primjera, ali ovo je priča o stvarima koje lično poznajem. Povratak u Zemun.
Kalo je zaista poderao, njihov punk mi leži. Zvuk je bio odličan, prljav, uneređen i glasan, ali baš kako treba! Nino je uradio sjajan posao!

Nakon Kala, Motherpig izlazi na binu i to bez setliste, bez ičega. Samo smo se uključili, počeli derat i pedeset minuta nismo stali i ako mene pitate, ovo je jedna od najboljih svirki Motherpiga ikad (četrdeseta, da budemo isto precizni), možda ne muzički, možda ne tehnički, ali emotivno, ovo je jebeno ludilo. Znam da će vam ekipa reći da je bilo sjajno jer smo to i osjetili, bukvalno su nas punili energijom pjesmu za pjesmom! I sve reakcije su bile zaista iskrene; ako im se nešto nije svidjelo, nisu pravili cirkus, dizali srednji prst ili vrijeđali bend odozada dok ih članovi istog ne mogu vidjeti jer im svjetla idu u lice, ako im se nešto svidjelo, aplauzi i vrištanje su zaista bili iskreni. U jednom trenutku sviramo „Insomniju“, ekipa se šuta ko luda, ja bengam tako nenormalno da usljed onog alkohola gubim ravnotežu i padam preko pojačala nazad, rušim DI box, svoju papu, sve, a Atlija i Alex nastavljaju da sviraju i umiru od smijeha dok se ja batrgam da skinem Rickenbackera sa sebe i da se dignem. Nino dolijeće na binu i pokušava da popravi bas pojačalo jer nije radilo. Ustanovismo nakon minutu dvije koje na bini uvijek izgledaju ako sat-dva da se iskopčao kabl iz pape, ja to nisam vidio. Traumatiziran iskustvima iz rodnog grada kada vlasnici kafane, kluba ili čega god prijete bendu ili organizatoru kada se nešto ovakvo kao moj pad desi, a oprema zaplati (iako i nije nikakav problem napravljen) ili se prijeti publici ako urade ilegalan potez kao što je započinjanje šutke, počeo sam se izvinjavati Nini zbog svog pada, na šta je ovaj samo odmahnuo rukom dok je silazio sa bine i dobacio nešto tipa samo nastavi, sve je to dio ludila. Stvarno ne mogun iskazati zahvalnost čovjeku sve. Jednostavno se osjećaš lijepo.
Atomski Rat je izašao na binu kao posljednji bend večeri i UBILI SU super brzim hardcoreom! Miks starih i novih pjesama, ogromna čast jer je jedna bila posvećena meni, pa sam se malo i pošutao nakon ne znam koliko vremena i uživao u tome. Svirka se završila oko pola devet, a zabava se nastavila u klubu i izvan njega. Čak smo prodali i nekoliko CD-ova (naš album „Nojev Let“) što je zaista bilo prijatno iznenađenje. Ono što mi je najviše prijalo je što nam je prišla HRPA ljudi koji su nam čestitali i zahvalili se na dolasku. Dobili smo i ponudu za svirku u Zagrebu na proljeće, što ćemo objeručke prihvatiti ako dođe do toga.
Krenulo smo kući oko pola deset. Naša vozačica Avdija je JEBENO NAJBOLJI VOZAČ kojeg je ovaj bend ikad imao, ali ikad. Dakle, čujem li još jednom da žene ne znaju voziti, laprdavca koji to kaže sukobit ću sa njom, pa da vidite. Četrnaest sati vožnje unutar dvadeset i četiri sata sa jednim satom spavanja pred polazak (znam jer smo sjedili pred polazak zajedno) i to bez droga, bez stimulansa, samo njeno umijeće. Ona je direktno odgovorna za ovu i neke druge svirke koje su se desile, kao npr. za naš odlazak na Monte Paradiso. Neprocjenjiva je i ne možete je kupiti na sa sto Masterkartica, i da hoćete. Ako ikad odradimo obradu „We are The Road Crew“, bit će primarno posvećena njoj.
Došli smo kući oko šest ujutro. Šta sam naučio? Možda Motherpig zaista pripada nekoj drugoj sceni, a ne ovoj lokalnoj u Sarajevu, više smo ljubavi i poštovanja dobili od ljudi koji su nas sreli prvi put u jednoj noći nego od ljudi koji nas znaju godinama i koje viđamo haman na sedmičnoj bazi. Ponekad me lično zaboli što se nikad u Sarajevu neću osjećati na taj način, što nikad neću odsvirati sa takvom strašću jer ni publika nema toliko ljubavi za nas, ali lagano, kako dani, mjeseci i godine prolaze, navikavam se na put koji smo izabrali. To je naš put, naš izbor, naša odluka da budemo nemilosrdna, neobzirna, nekontrolisana rock'n'roll mašina koja se ne slaže za dupeliscima i šupcima koji čine 98% (i ovdje sam sa brojkama optimista!) bh undergrounda danas.
Pitali su nas da li ćemo se vratiti... zašto se ne bih vratio na mjesto na kojem se više osjećam kao doma nego u svom vlastitom gradu?
Na kraju krajeva, velika zahvala ide za Zorana (organizacija), Nini za zvuk, ekipi iz Atomskog Rata i Kala, te svim njihovim prijateljima koji su odsad i naši prijatelji, našoj vozačici Avdiji, gospođici Delirium Ramoni na primjerku fanzina "Mentalna Smrt" i Agathocles kaseti koju sam bukvalno isprosio, svakome ko je kupio naš CD i podržao bendove prije, za vrijeme i poslije svirke. Ovo su momenti kojih ću se sjećati zauvijek i glavni razlog zašto i pišem ovaj dnevnik!
Vidimo se uskoro!

Arnel Sharan Šarić - Motherpig