Vault of Pain sviraju brutalni metalcore poput Hatebreed i Born From Pain recimo. Teme koje obrađuju u svojim tekstovima su introspektivne, borba sa samim sobom, ali i okolnostima koje nas okružuju. Na kraju ipak sa pozitivnim stavom. I upravo ova činjenica ali i novi album koji se nedavno pojavio su nam bili motivi da vam putem intervjua malo više približe svoju priču. 
HC: Vault of Pain istorija...
VOP: Početak Vault of Pain-a je došao spontano, neplanirano, kada sam mom prijatelju Despotu jednostavno rekao “ajde da napravimo svoj bend”. To beše 2007. godina, počeli smo prvo u Bečeju da pišemo prve tekstove i rifove, tu smo pokušali i upotpuniti bend sa ostlalim članovima, ali nije bilo moguće i sticajem okolnosti se sve to preselilo u Novi Sad gde smo nastavili potragu. Ta 2007. godina je jednostavno za nas bitna kao godina u kojoj smo znali šta želimo da kažemo i u kom pravcu bend da ide.

HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u ovakvoj jednoj priči?
VOP: Teško je, makar je nama bilo teško, a još više je teško ako ti je naravno bitno kakvi su kao ljudi ti sa kojima si čitava celina i koje treba držati zajedno. Problemi mogu biti raznorazni, bio to posao ili studije, problem slobodnog vremena i novca jer je ulaganje neophodno, ljubav prema stilu muzike koji se svira…teško je generalno, ali oni koji zaista vole guraće koliko god mogu uprkos svemu tome.

HC: Vault of Pain ideologija i filozofija... Primetan je pozitivniji stav, kritika danšnjice (naslov albuma sve govori), stalna borba sa samim sobom i okolnostima u kojima živimo ali i Bog kao jedna od inspiracija.
VOP: Muzika ide veoma dobro sa bolom, ona postoji da lakše izadjemo na kraj sa svojim bolom, sa svojim demonima. Samojačanje je bitno za čoveka kao individualca, stvari za koje ti drugi ne mogu pomoći nego koje moraš sam uraditi. Kritika današnjice je nešto što je prirodno proisteklo iz sagledavanja kako čovek uništava druge oko sebe i svoju okolinu zarad svog ličnog cilja, ne razmišljajući ni o čemu osim o svom interesu. Borba sa samim sobom i unapređivanje sebe kao čoveka, bitno je naći ravnotežu između dobrog i lošeg, i održavati je. “Običan” čovek je onaj koji trpi najviše nepravde, koji kad istrpi imaće svoj mir. Pojedine pesme govore više o veri i smatram da je dovoljno rečeno da se shvati i ostavi prostora slušaocu kako bi protumačio na svoj način.

HC: U kolikoj meri vam je ovaj bend nekakva spona s društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
VOP: Mogu reći u velikoj meri je spona sa društvom, bilo putem reči koje bend poručuje i emocija koje stvara muzika. Naravno da u ovakvom stilu ima dosta ispucavanja energije, ali zajedno sa porukom, to ima svrhu.

HC: Problemi sa kojima se suocavate kao bend...
VOP: Najveći problem sa kojim smo se lično suočavali u poslednje vreme pa sve do Maja tekuće godine je bilo pronalaženje odgovarajućeg čoveka za mesto basiste, dok naš višegodišnji drugar Ognjen nije popunio mesto. Generalno govoreći, problem može biti kad je potrebno sakupiti sredstva za određene troškove, jer kao i većina domaćih underground bendova sve sami guramo. Sad, nalaženje izdavača koji će objaviti tvoj rad i podržati te direktno često zna biti problem, iako nastavljaš da guraš dalje uprkos svemu.

HC: Šta danas jedan bend poput vas može da očekuje u Srbiji, tj. koliko može da postigne u totalnoj medijskoj muzičkoj (sem interneta, naravno) blokadi? Da li su vama potrebni mainstream mediji i televizija?
VOP: Govoreći o nekom opštem medijskom uspehu teško da može postići išta, zbog navedenog razloga. Ono što može da postigne ako se trudi jeste sviranje lokalnih klubova i i festivala, podržavanje drugih bendova i iskreno prijateljstvo sa istima, sto je veoma bitna stvar za zdravu scenu. Ja lično smatram da bendu poput nas nisu potrebni mainstream mediji i televizija jer smo daleko od mainstream benda, a sreća u nesreći u medijskoj blokadi je što je internet dovoljno moćan i što ljubitelji underground zvuka znaju gde da traže to što žele da nađu. Takođe smatram da neko ko bi se bavio ovakvom ili njoj sličnom muzikom zarad pojavljivanja u medijima sa namerom da postane slavan, je pun promašaj sam po sebi…
HC: Problemi sa kojima se suocavate kao građani Balkana, Srbije...
VOP: To su opšti problemi koji važe za mnoge od nas, finansijsko stanje, ne profesionalnost u raznim poljima, ne zagarantovano sutra…

HC: Možete li nam ispricati nešto o svom gradu i životu u malom mestu. Koliko je dobar/loš po vas i ljude generalno i kako grad utiče na sve vas? Da li se srećete sa predrasudama?
VOP: Ja živim u Bečeju, malom i poprilično mirnom mestu. Za mene je život u ovakvom mestu odgovarajući jer nudi mir koji se neće svuda sresti. S obzirom da svi ljudi nisu isti, niti teže istome, samim tim ni ovakav grad ne utiče na svakog isto. Mnogi ljudi koje se bave underground muzikom kod nas sreću se sa predrasudama zbog toga, ali ako te neko ocenjuje i sudi na osnovu toga koju muziku voliš ili se njome baviš, ne poznavajući te zaista, taj neko uopšte nije vredan pažnje.

HC: I... koliko su ljudi iz vaše sredine i bliže okoline (porodica, prijatelji) upoznati sa onim što radite? Jesu li čuli i kakvu su komentari bili?
VOP: Porodica i pravi prijatlji koje imam su upoznati sa muzikom kojom se bavim, da li da kažem na čuđenje (smeh) komentari su pozitivni. Čak i ljudi koji nisu upoznati sa underground muzikom su pozitivno reagovali, jer im je drago da kao mlad čovek nečim se bavim i dajem sebe, ne sedim samo kući i kukam kako je sve loše. Takve sam komentare dobio od više ljudi.

HC: Povod ovog razgovora je i album „Devastation of Humanity“. Hajde sad, ja kao ništa ne znam o tome a vi mi predstavite taj album subjektivno i objektivno koliko je to moguće. Čega je taj album odraz? Šta biste vi promenili sa ove vremenske distance i u kreativnom i produkcijskom smislu?
VOP: Album “Devastation of Humanity” je naš debi album, prvenac koji sadrži 10 autorskih pesama i on je odraz dosadašnje kreativnosti benda i njegove poruke. Sve što smo stvarali od početka benda tu je, uklopljeno u celini. U produkcijskom smislu, malo ostriji i moderniji zvuk gitare u ne toliko ogromnoj meri, ali u vreme snimanja (i trenutno) ne posedujemo sprave koje bi to omogućile. U smislu same izvedbe, ima deonica koje bi mogle biti malko bolje izvedene, ali iskreno nam je drago što je i tako kako je uzevši u obzir činjenicu da članovi benda nisu iz istih gradova i da to otežava sve generalno govoreći.

HC: Kako se osećate sad, kada “stavite tačku” na neki svoj rad (jedna od tačaka je naravno ovaj album)? Osećate li olakšanje, ili ti vam žao što ste završili nešto za šta ste se vezali u toku stvaranja?
VOP: Sada kada je album završen i uokviren, osećamo se lakše jer smo stavili tačku na dosadašnji rad i što smo uspeli da sami izguramo sve oko njega, nije nam žao ni u kom konkretnom obliku.

HC: Kakvi su planovi u bliskoj budućnosti? Leto je, dosta je lokalnih festivala. Hoćete li se pojaviti na nekom?
VOP: Planovi su jednostavni, da promovišemo album uživo čim se navežbamo sa novim basistom, od septembra pa na dalje, nažalost ni za jedan festival konkretno ne mogu da obećam da ćemo se pojaviti, ali gledaćemo da sviramo gde god je moguće čim budemo spremni sa upotpunjenom postavom.

HC: Poslednje reči ostavljam vama...
VOP: Hvala ti na vremenu i trudu koje si izdvojio za ovaj intervju, samo bih se želeo zahvaliti svim poštovaocima, prijateljima i saradnicima benda, i svim ljudima koji podržavaju domaću underground scenu. Vi ste scena.

myspace.com/vaultofpain