Ovo će biti jedna od težih recenzija koje pišem. Nije teško opisati muziku ovog čovjeka, težina leži u namjeri da dočaram svu ljepotu, emocionalnost i ukrase italijanskog jezika, ne zbog samog jezika, već onako kako ga Luciano Ligabue koristi. Ljepotu njegovih riječi, snagu stihova, erotični naboj, senzualnost, ogromnu strast svakog stiha i interpretacije, sve je to nemoguće objasniti bez poznavanja samog jezika. Kao što je nemoguće dočarati ljepotu i humor nekome ko ne govori naš jezik, niti je moguće prevodom u potpunosti prenijeti atmosferu, isto važi i obrnuto. Muzikalnost jezika, i Luciano-va sposobnost da tu karakteristiku iskoristi do krajnjih granica, bi bio opis onoga što želim da vam objasnim i prenesem. To dočarati, ne italijanskom jezičkom području, je gargantuanski posao, ali se isplati, uvjeren sam, vjerujem u to, osjećam cijelim svojim bićem da radim dobru stvar jer dok slušam pjesme Luciano Ligabue, cijelo moje biće pjeva, diše, stenje, urla, plače i smije se od zadovoljstva, i želio bih da i vi to osjetite.
Luciano Ligabue ima onu nevjerovatno rijetku sposobnost da u samo par riječi kaže cijelu istoriju, da samo sa par riječi začepi usta publici od 30.000 duša, da samo sa jednim stihom zaustavi vrijeme. On pjeva, on recituje, on pripovjeda i prenosi atmosferu toliko upečatljivo da uspjeva bez muke ogromne mase ljudi da hipnotizuje i drži u šaci na svakom koncertu. Ligabue je pjesnik ulice. Ne psuje bez granica, ali se ne libi da koristi terminologiju svakodnevnog življenja, punog bijesa, razočarenja, ljubavi, smijeha i plača, sve da prenese, ne stihove, već slike, nevjerovatne crteže i akvarele ovog svijeta i života kako ga osjeti, živi i vidi, nekada dobar, a nekada zao, ali uvjek takav kakav treba da bude. Ligabue pjesma je ispovjest, svakodnevni život - ti, ja, čovjek koji vozi biciklu ulicom, spiker na televiziji, profesorica ispred table, predsjednik sam sa sobom na toaletu. Bogat, preplanuo, milozvučan, pitak zvuk pjesama „Certe Notti“, „Vivo, Morto o X“, „Ho Perso Le Parole“, „Tra Palco e Realta“, „L’odore dell Sesso“, „L'hano Detto Anche Gli Stones“ sa njegovim tekstovima i glasom se pretvaraju u remek djela. Bez te druge
komponente su samo lijepe pjesme.
U italiji je dignut do visina pop ikone ali njegova muzika nije pop, nije nikako ona ljigava ljetnja pjesmica samo da se osvoje haljine i onaj slatki porok ispod njih. Njegova muzika je mješavina tradicije i sadašnjosti i prost rock and roll – a usput osvaja i taj slatki porok.
„Primo Tempo“ i „Secondo Tempo“ su dva kompilaciona diska, retrospektiva cijele karijere sa pjesmama koje ne ostavljaju ravnodušnim nikoga. Puno je muzike, još više je muzičara, malo je genija. Stavite malo sa strane ona izvikana italijanska imena koja možete ionako čuti na bilo kojoj radio stanici, ili na bilo kojem TV kanalu, i obratite pažnju na istinski kvalitet.
Nikola Franquelli