Ljubavnik srpskog jezika
Iako je nemoguće dokazati, smatra se da nema tog srpskog pisca koji je više voleo jezik. U njegovo vreme tolika posvećenost rečima nije bila cenjena

Priču o Stanislavu Vinaveru nije lako napisati. Na primer, kako je početi, prikazati čitaocu pomoću nekoliko odrednica, kao što je uobičajeno? Nemoguće, zato što je Stanislav Vinaver bio i jedan od najzanimljivijih, najevropejskijih, najvažnijih pisaca srpske književnosti prošlog veka, i prevodilac čudesne veštine, i pisac putopisa, pa i novinar, kritičar, odličan polemičar, ali i pokretač modernog u kulturi, kad je na pariskoj Sorboni studirao matematiku kod Anrija Poenkarea, filozofiju kod Anrija Bergsona i muziku kod Vande Landovske, pa je zatim, ne baš u prvoj mladosti, u Beogradu diplomirao fiziku, kad je bio i jedan od 1300 kaplara u Prvom svetskom ratu, zatim i neposredni svedok Oktobarske revolucije, zarobljenik nemačkih logora tokom Drugog svetskog rata, bio je prisni prijatelj važnih evropskih pesnika i pisaca, bio je i strasni jogin, diplomata, protivnik ideoloških dogmi, kad je imao široko znanje, bio je zaljubljenik u muziku, u umetnost, u reči, u Beograd, bio je poštovanja vredan erudita, briljantan stilista, duhovit... i još mnogo, mnogo toga.
Zatim, trebalo bi, naravno, navesti i opisati njegove radove, ali bi nabrajanje nekoliko naslova, koliko priliči novinskom tekstu, možda moglo samo da ilustruje Vinaverov opus. Prvu zbirku pesama „Mjeća” objavio je u dvadesetoj godini, kasnije zbirke poezije „Varoš zlih volšebnika”, „Čuvari sveta”, „Ratni drugovi” i „Evropska noć” vrhovi su naše moderne poezije, njegove „Priče koje su izgubile ravnotežu” označavaju početak avangarde u srpskoj književnosti, „Manifest ekspresionističke škole”, uvod programske knjige nove srpske književnosti „Gromobran svemira” prvi je avangardni manifest u našoj književnosti. Putopisi „Ruske povorke” i „Nemačka u vrenju” važni su dokumenti o događanjima kojima je prisustvovao, čuvenom „Pantologijom novije srpske pelengirike”, komentarom tadašnje lirike priznatih srpskih pesnika, parodiju je učinio poezijom, „Čardak ni na nebu ni na zemlji” i „Jezik naš nasušni” eseji su o književnosti, kulturi i jeziku. Preveo je „1001 noć”, Rableove „Gargantua i Pantagruel”, Geteove „Jade mladog Vertera”, Hašekove „Doživljaje dobrog vojnika Švejka”, Tvenovog „Toma Sojera”... Pisao je u listu „Progres”, „Zenit”, zagrebačkoj „Kritici”, „Misao”, „Politici”, sarađivao je u Radio Beogradu, bio je urednik novinske agencije „Tanjug”, a u časopisu „Republika” tri godine je u rubrici „Beogradsko ogledalo” opisivao kulturni život svog grada. Trebalo bi, svakako, reći i da je sve ovo što je nabrojano i sve ono što nije, a čega ima više od navedenog, Stanislav Vinaver postigao za kratko vreme: rođen je 1891. godine, a umro je u šezdeset četvrtoj.
Zaključak je da se priča o Stanislavu Vinaveru mora svesti samo na detalje istrgnute iz njegovog života.

Cvrčci su najveći na svetu
U detinjstvu, koje je proveo u Šapcu gde je rođen, kako je otkrio u intervjuu objavljenom nakon njegove smrti u listu „Republika”, voleo je noću da otvori prozor i sluša - žabe.
„Strašno sam voleo da slušam žabe, tu tešku melanholiju njihovog kreketanja. Jedna od druge se razlikuju za osminu tona. U početku kada ih slušate to je samo jedan ogroman hor, kasnije osetite te osminske intervale. Proputovao sam ceo svet, a samo sam jedanput čuo nešto veće. To su cvrčci. Na Zvezdari ima jedan zid iznad Dunava, tamo ih ima leti sigurno preko pet stotina hiljada. Skoro svaki dan odlazim da ih slušam. U početku sam razlikovao oko pedeset zvukova, sada razaznajem pet do šest hiljada tonova u tom koncertu. Muzika cvrčaka je muzika malih intervalskih raspona. Kao muzika srpskog jezika. Naš jezik je bio kao žabe, cvrčci i frula. Ja sam u srpskom osetio frulu, pokušao sam da dam rečenice sa zrikavcima, žabama i frulom.”
U gimnaziji je, sećao se, obožavao muziku i matematiku.
„Tu sam nalazio krajnji smisao života. Činilo mi se neobično važno da potpuno savladam matematiku. Za muziku sam mislio da predstavlja krajnju čuvstvitelnu granicu. Svirao sam klavir i važio za vunderkinda. Mislio sam samo na te dve stvari. Književnost mi nije izgledala velika stvar. Bio sam zaljubljen u srž, hteo sam da uđem u istinu, a poezija mi je izgledala zaobilazna.”
Po jednom intervjuu Vinaverovog sina Konstantina, osnovna preokupacija mu je „bio jezik, i to srpski jezik. Smatrao je da ga čuje i iznutra i spolja. Imao je jedan ljubavnički odnos prema jeziku”. Samo u tekstovima o rečima, Vinaver ističe svoja osećanja prema temi, a u onima drugih tema, prevladava intelektualac - naučnik koji svoje mišljenje ili ocenu iznosi prvenstveno pomoću činjenica. Na primer, u eseju „Jezičke mogućnosti”, slikoviti izrazi sugerišu da Vinaver iz dna duše želi da ubedi sagovornika da „pod jezikom ne treba razumeti prinovu u rečima i poštovanje ove ili one sintetičke finoće. Pod jezikom valja šire shvatiti žubor jezika, matice u njemu, ubrzanje, usporenje, tok, šum, tempo, ubedljivost, talasanje, dinamiku jezika.” Celog života mu je bio „najveći problem kako ući u suštinu melodijskog u srpskom jeziku, a zatim kako iz nje izaći.” Smatra da „reči nisu ništa - melodija je sve. Kad kažete, recimo: Sve, sve ali zanat. Ideja nam jasnija biti ne može, a mogli ste da za istu stvar upotrebite grdne reči da biste je objasnili”.

Pisac „vinaverizama”
U tekstu „Beogradski govorni jezik” u rubrici „Beogradsko ogledalo”, pun hvale objašnjava „novi živ govorni jezik” koji se pojavio u Beogradu: „Izrađen je čitav sistem ubrzanog i slikovitog izražavanja. Iskovani su ne samo izrazi i oblici, nego i zvučni obrti na čitav niz konstrukcija.” Naglašava da je „ovo sve izveo sam narod, a ne književnici, koji su robovali starom epskom izražavanju, a plašili se novoga života jezika kao šatrovačkoga, mangupskoga, frajerskoga ili vulgarnoga”. A zatim im i direktno zamera: „Pisci se boje živih obrta kao nečega, neosveštanoga isuviše lokalnoga, pa i naivnoga. Međutim, naivan je epski način izražavanja, a novi ritmovi i nove govorne melodije omogućavaju nam da bolje i razgovetnije izrazimo dublji i zamršeniji život današnjice.”
Pisci, prepoznavši se u Vinaverovim esejima, a i oni koji su se samo solidarisali s njima, javno su ga napadali. On ih je lako i očigledno pobeđivao. Tako je s jeseni 1952. godine Bora Drenovac napao Vinaverov članak o pesniku Lazi Kostiću zamerajući mu što nije dokazao veličinu Laze Kostića nego je samo dodirnuo teze iz svog dugogodišnjeg rada o njemu. „Nije zadatak novinskog članka da teze dokazuje do kraja. Ja sam to pokušao u mome delu o Lazi Kostiću. To sam delo pisao nekoliko godina. Ono je moje životno delo. Ono je moj prilog jednom značajnom poglavlju naše književnosti. Bora Drenovac smatra da ja nisam kompetentan za tako šta, on me podrugljivo naziva: lingvistom, matematičarem, fizičarem i pesnikom. U stvari, ja sam matematiku i fiziku studirao na Sorboni, lingvistikom se bavim otkako sam pisac, a pisac sam već preko četrdeset godina.”
Kaže se da je Stanislav Vinaver bio najviše napadani pisac. „Nema početnika koji ne smatra da može da me u svako doba i u svakom listu ili listiću najbanalnije napadne. Ja volim polemike, ali sa mnom se ne diskutuje, mene napadaju i negiraju. Imao sam velikih razočaranja, malo zvaničnog uspeha kod profesorskog sveta. Kada sam bio najiskreniji prigovarali su mi da pravim vinaverizme. Meni se ne daje ni prilike ni prostora da objavim svoje članke. Obično me smatraju za ludog i pustog. Prema meni su, najblaže rečeno, nekorektni.”
Kad mu je tokom rasprave u Udruženju književnika Srbije, u proleće 1953. godine, nekadašnji nadrealista Marko Ristić zamerio što govori o robotima i mašinama, Vinaver se ovako odbranio: „Mislim da i jedni i drugi, u ovo doba elektronskih računaljki, velikih tehničkih radova i atomskih oruđa, sačinjavaju veći deo stvarnosti. Pisci koji preziru matematiku i fiziku, i ne shvataju dovoljno jezik kojim pišu (ne shvataju dovoljno u smislu produbljivanja njegova) - ti su pisci danas zastareli. Oni ne shvataju dinamiku naše i svetske stvarnosti. Po neki put, oni nisu čak ni na visini folklora, to jest prohujalih jezičkih i psihičkih tehnika, koje su nekada označavale neophodni prilazak tadašnjoj stvarnosti. Doba koje je preziralo matematiku, fiziku, mašine, tehničke uređaje, konstrukciju i jezične slutnje - to je doba prohujalo. Pisci koji to ne znaju, naivni su, najblaže rečeno.”
Najveći sukob između Vinavera i pisaca konzervativnog mišljenja, pre svih s Mihailom Lalićem, Milanom Bogdanovićem i s Markom Ristićem, zbio se na Izvanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije u novembru 1954. godine. U svom „Beogradskom ogledalu” Vinaver je obavestio čitaoce da je Plenum trajao četiri dana, da su referati bili unapred određeni pa je „svaka improvizacija bila isključena”, odnosno da nije bilo „živih akcenata” i da je „nedostajala vibracija istinske žive reči”. Napad na svoj rad opisao je ovako: „Kada sam, na kraju diskusije, zatražio reč po ličnom pitanju (jer sam bio očebrsnut kao začetnik našeg književnog meteža, kao čovek koji je uneo atome i teoriju relativiteta u našu pesničku tematiku) tako često mi je oduzimao reč u sličnim prilikama, ovaj mi je put, ne bez dva prekida, dopustio da se i moje mnjenje sasluša. To mnjenje je išlo u prilog modernoga velikoga zamaha književnosti na Zapadu.” Raša Popov, književnik, seća se da je tada s kolegama studentima uživao dok su naglas po hodnicima Filološkog fakulteta čitali stenogram Vinaverovog odgovora na Lalićev napad da je u srpsku poeziju uveo atome: „Parafraziram po sećanju: O surovi Laliću! Zašto si napao Demokrita. Laliću, Laliću, za mene je najveće čast što si me proglasio za atomskog pesnika. Nemam ja tolike snage koliku mi ti pripisuješ!” Objašnjavajući da je stvarnost „puna pokreta, sunovrata, snova, čežnji, borbe, slutnje” pa je zato jezik, tvrdio je Vinaver pred svojim neistomišljenicima, nedovoljno sredstvo da bi se objasnila „i zato pribegavamo apstrakcijama”.
Nepunu godinu nakon tog događaja, u poslednjem intervjuu, rekao je: „Kada ja govorim u Udruženju književnika napadne me njih dvadeset, ja ih sve poklopim, a moj govor ne izađe u novinama, nego samo napišu da je Vinaver govorio zabavno.”
Svim srcem i znanjem Vinaver je nastojao da stvaralaštvo oslobodi propisa i pravila. Zato su i razumljiva njegova reagovanja u „Beogradskom ogledalu” na sve što je nastojalo da sputa slobodu stvaralačkog duha. Kada su krajem 1954. godine lingvistički stručnjaci okupljeni oko profesora Jovana Belića u Matici srpskoj opet odlučili da pisanje rečnika srpskog jezika mora da sačeka precizna pravila pravopisa, Vinaver je ironično napisao: „Uveren sam da niko od mojih čitalaca nije dovoljno svestan šta znači da imate posla sa pravopisnim fanaticima, cepidlakama i birokratama. Oni traže sve pod konac, mada nemaju dovoljno ni kalema ni konca, da njima sve odmere i domere. Oni bi bili u stanju da ukinu čitav pismeni i nepismeni život nacije sve dok se ne dođe do njihovog uzor-pravopisa. Oni bi zabranili ljudima da govore, da se vole, da rađaju decu sve dok se ne utvrdi kako se piše svaka pristojna i skaredna reč našeg jezika. Oni bi zabranili čitavu i zvaničnu i ličnu prepisku, izdavanje uputstava, pasoša, isprava i propisa; štampanje novčanica; zabranili bi škole pa i dečja zabavišta dokle se god ne bude znalo šta ćemo sa apostrofom i treba li reći voćstvo ili voćtvo ili bundevavstvo!” A zatim podseća da „mi svi ipak pišemo dosta razgovetno i Ivo Andrić, Bora Stanković, Crnjanski, Rastko Petrović, Nastasijević, Ujević, da samo njih spomenem, napisaše i pod dosadašnjim pravopisom, remek-
-dela sa kojima nismo postidni u velikom svetu! Ali svakako bi ih koji pravopisni fanatik nazvao lošim književnicima, što su reč pretci pisali sa t a ne preci.”
U svojim prevodima, Vinaver je otkrio do tada neslućene mogućnosti i lepote srpskog jezika. Kao da je time iskazao svoju posvećenost i ljubav prema jeziku.

Brat Rable
Povodom 147. rođendana Hansa Kristijana Andersena, zapisao je i sledeće: „Ja sam prevodio Andersena godinama, i godinama sam nosio u glavi i u srcu njegove junake i junakinje. Prirodno je i ja da sam se zamislio: Ko li su i kakvi su? Ne mislim da je moja odgonetka ni najbolja ni konačna, ali sam se toliko bavio Andersenom da je ona, ipak, jedan prilog tome pitanju.” Kaže da je prevodeći Andersena osetio „da pre svega treba ući u dušu njegovih ličnosti. Svaka bubica, zverčica, puž i ruža, svaki tu ima svoju izvanredno komplikovanu dušu, sa bezbroj ćudljivih i neodredljivih zaokreta. Tu mora da bude stila: da bi se svi ti zaokreti osetili rečima. Tu mora da bude samosvojnoga govora: svaka ličnost živi onim što govori na svoj osobeni način: dugme, pero, metla, isto kao i vile, veštice, stari isluženi vojnici, labudi, prvosveštenici, princeze, sneško belić, furuna, naprstak, i plehani vojnik. Svi su oni istiniti a ipak puni ćudi, puni života koji se ne može obuhvatiti formulama. Oko svačijeg jezika trudio sam se mesecima. Svaki govori i drugima i sebi, i svaki izražava mnogo više no što te reči obično kazuju. Svaki izražava svoju suštinu, ali i iznenadne rešenosti koje su kadre da sudbini daju sasvim drugi pravac. Život je i pravilo, i ćud, inat, merak i iznenađenje. Čudo treba dati, kod Andersena, stilski, a ne što bismo praznim rečima rekli da se dogodilo. Nikad se ne zna kod Andersena ni šta će doći ni kako će doći, a kad je došlo znamo da je tako trebalo da bude. To je vez stilski.”
Mnogi tadašnji prevodioci nisu se slagali s njim. Vinaver se, međutim, nije pokolebao. „Mislim da sam ja ostao u pravu tražeći u Andersenu pre svega stil, sa svim stilskim lepotama i ćudljivostima. Svaka vila Andersenova ćudljiva je. To zna i naša bajka: stvorenja njena puna su ćefova, inata i nepredvidljivih nagona. Andersen je za mene pre svega stilista. Ko nema stila neka ga ne prevodi.”
Fransoa Rablea Vinaver smatra jezičkim genijem. U tekstu povodom 400 godina od Rableove smrti u „Beogradskom ogledalu”, Vinaver ukazuje da „veliki deo njegovog smeha ne dolazi samo od situacija, iznenađenja i trijumfa ljudskih osobina nad mehaničkim, nego dolazi od samog jezika: od one slobode u igri rečima, u igri gramatikom i sintaksom” i time protivreči i svom profesoru Bergsonu. „Rable vlada mogućnostima svoga jezika, francuskog, i tako se utisak igre i slobode kod njega penje do većih i prostranijih vidika, no kod bilo i jednog pisca sveta. Rable je neprevodljiv, prosto zato što traži od prevodioca istu tu igru s jezikom - a tu je igra malo kome data. Rable kuje reči, barata njima kao mađioničar, upućuje ih gde mu se prohte i kako zahte. Otuda ona njegova besprimerena vedrina i lakoća: izraz je lak i lakši nego lak; čini nam se da reči, eto, posluju za nas, i da one sav napor primaju na sebe mesto da i mi sami zapnemo.”
I, na kraju tog teksta moguća je odgonetka zašto je Vinaverov prevod romana „Gargantua i Pantagruel” među najboljim prevodima svih prevedenih knjiga na srpski jezik. „Svojim prevodom Rablea hteo sam da se odužim svome rodnom jeziku, koji je divan, krepak i izvanredno izrazit - i vedro slobodan. Bez ljubavi prema srpskome, ne verujem da bi mi prevod prešao granice koje se moraju preći da bismo se iole približili Rableu. Prevesti Rablea - znači voleti Rablea, ali pre svega voleti svoj jezik neobuzdanom ljubavlju, koja jedina nalazi prave obrte: krajnje slobode prirodnosti i bezmerne prikladnosti. Napadali su me neki pedanti; oni veruju samo u bukvalne prevode ovakvih remek-dela, koja se u stvari samo mogu - prepevati.”
Možda i kao neka vrsta naravoučenija, evo za kraj detalja o prošlosti i sadašnjosti: „Smatram da je moderan samo onaj koji je razumeo staro, pa umeo da ga odbaci. Ako staro ne možete da odbacite onda padate u ponavljanje. A zadatak je pesnika da traže, misle i govore. Bez kompromisa. Svi kompromisi u tom pravcu mi izgledaju kobna literarna politika. Literatura mora da odbaci sve što je mrtvo. Napred se ide samo sa velikom literaturom koja je do kraja verna sebi.”
Stanislav Vinaver decenijama je bio nepominjani pisac. A onda je, odnedavno, počeo da se pojavljuje u delima drugih pisaca i umetnika. Tako je stigao u 21. vek kome je, očigledno, sve vreme pripadao.

Sonja Ćirić