Da li vam se ikada ucinilo da živite u kavezu, da ste ograniceni u pokretima, u ponašanju, u razmišljanju, u iskazivanju mišljenja i emocija, da ste okruženi zidovima, zatvorskim šipkama, pravilima, službama, da vas uvjek posmatraju, da vas kontrolišu, da paze i motre na vaše ponašanje, na vaše razmišljanje, na vaše pokrete tijela, na svaku misao. cini li vam se kao da su dani u potpunosti isplanirani, zavedeni, protokolisani. Da li vam se ikada ucinilo da živite u filmu, da ste stalno na ekranu, da su vam rijeci na usnama titlovane, da vas neko gleda sa druge strane ekrana. Koliko puta su vam rekli da ne možete da nešto uradite samo zato što su hendikepirani umovi ljubomorni na vaše sposobnosti. Koliko puta su nastojali da vas obore na koljena, da vas omalovaže, ponize, ismiju, da istaknu i naglase slabosti a kvalitete i snagu da diskredituju i izmanipulišu. Koliko puta vam se cinilo da iako su zabranjene, droge su na svaki cošak. Promiskuitet! Zabranjen mali covjece! Droge! Zabranjene mali covjece! Ali za pravu cijenu, zabrane padaju sve! Lutkar povlaci konce. U medijima cist kao sunce, u sjenci najveci prijatelj pedofilije! Sve za pare, sve za moc, ti možeš, ja ne mogu, „inflacija jebe poput Džeremi Rona!“ Nijedna cijena nije mala, apsolutna moc, tudji život u rukama, namještanje sudbine, kez se licem razvlaci, megalomanija i psihoza u ocima, kao bjesan pas, pjena na ustima.

Ništa od toga nije slucajno niti proizvod vaše imaginacije. Jeste tako, uvjek je bilo i bice dok god ljudska svijest bude u stisku materijalnih vrijednosti. Ustaneš se ujutro, odeš na posao ili u školu, tamo si veci dio dana, doceš kuci, jedeš i spavaš. Subota i nedelja su kao dani kada se odmaraš. Kako kome! Više nikome nego nekome. U stvari, kao fotokopir mašina, samo štancuješ jedne te iste stvari, jedna te ista mjesta, zbivanja, ljudi, dešavanja i sranja, i onda u ponedeljak ujutro ponovo u krug iz pocetka.

Zato, ja vas pozivam da bojkotujete školu, da bojkotujete posao, da se ne ženite, da se ne udajete, da se ne razmnožavate, da ulicu prelazite na crveno, da ne prihvatate „nema, ne može, necu“, da politicarima se otvoreno smijete u lice, da bacite licnu kartu a pasoš iskoristite da pobjegnete negdje, da se popišate na sred ulice, pozivam vas da uzmete život u ruke, da budete svoj kapetan, da ne prihvatate kompromise na poslu, u opštini, domu zdravlja, na ulici, u porodici; pozivam vas da kažete „Odbij!“ svima koji vam kažu da ne možete da radite ono što volite, pozivam vas da razmišljate, da mislite glavom a ne guzicom, pozivam vas da pljunete svim ogranicenjima. Baci kesu smeca komšiji u stan, zalijepi šamarcinu kurvi koja ti dijete da bude mašina uci, za novi telefon nabi nogu u guzicu glupom sinu, šakom u glavu pijanoj plavoj svinji, pljuni i zapjevaj, ali ne Jugoslavijo, nego dobrodošao živote moj.

Ne, cekaj, ne može tako. Ne možeš sve da odbaciš od jednom, ne možeš da napustiš sve što si do sada radio, sve što si zaradio, sve što si uspio. Ne možeš sam da se suprotstaviš vlasti, crkvi, porodici, društvu, crvenom svjetlu na ulici. Pusti ti ove moje ludosti i haose. Ja sam bolestan covjek, van ovog vremena i prostora. Ja sam više za bolnicu i ludnicu, pornografija me iskvarila, misliti = ja bolestan biti.

Ti si u pravu. Ti si na pravom putu. Jeste, vlast je takva kakva je. Jeste, direktor je lopov. Jeste, politicari su lopovi. Ali, oni su vlast, oni su direktori, oni su politicari i oni nas vode, kako tako, ali nas vode. Što ti fali. Imaš djecu, idu u školu. Jes da je trošna i da nije sigurno kako ce odrasti, ali imaju barem nešto. Imaš krov nad glavom. Jeste da si u dugovima do grla i zimi ti muda cukaju od hladnoce, ali imaš ženu i djecu koji te vole i griju. Radiš, jel tako, i para polako kaplje, pa što se onda žališc Ti bi višec E ne može, ne zaslužuješ, direktor je na celu kolone, ti si samo dio kolone.

Ne slušaj ti ovu ludu. Ne slušaj mene koji nisam ništa napravio, ništa uradio, zaradio, nemam porodice, nemam prošlosti, sadašnjosti niti buducnosti. Nemoj me slušati. Bulaznim ja sve i svašta. Nisam to ja. To je onaj drugi. Pusti budalu. Ja sam više za bolnicu i ludnicu, pornografija me iskvarila, misliti = ja bolestan biti. Ne slušaj ga. Samo ti guraj, ne slušaj mene, imaš pametnije od sebe i mene.

Nikola Franquelli i Irena Stupnar