U trenutku mi se učinilo da je miš, pa mu nisam pridavao posebnu pažnju. Živeći na ovakvom mestu svako može očekivati da vidi miša, pa čak i nekog neobičnog. Istina: to stvorenje je rzalo u toku noći i probudilo me više puta. Digao sam se iz kreveta, povukao zavese i gledao pospanim očima u odavno napušteno skladište preko puta. Mislio sam da rzanje dolazi odande. No, ono je tapkalo iza podne lajsne, upravo kao konj, kao kad bi konji bili mali. Ali, nisam razmišljao u tom smislu. Palo mi je na pamet da to može biti neki glodar, težih nogu, tu nastanjen.
Prvi put sam ga video nedavno, jedne nedelje u vreme čaja, usput rečeno, za mene najodvratnije vreme u toku cele sedmice; ugasio sam TV da izbegnem programe o religiji i, tako besposlen bio sam obuzet dosadom i neraspoloženjem. Mazao sam buter po parčetu hleba kad začuh rzanje konja. Pogledam. Nemoguće! Sitni tragovi kopita pored vrata ostave. Mali konj! Stvarno, ne veći od neuhranjenog miša – rebra ispala, oči iskočile. Posmatrao sam pažljivo, stojeći sa hlebom u jednoj i nožem sa nešto butera u drugoj ruci. Da, to je stvarno, definitivno, bio konj, mali konj.
Moram reći, da se nisam menjao od kad sam napunio dvadesetu. Postao sam kompozitor, ili sam mislio da jesam, ali su mi sve moje pesme propale, i bio sam na nuli. Ma, ništa mi nije išlo od ruke. Nedavno sam započeo moj sadašnji posao i o mom problemu pričao kolegi sa kojim sam radio.
,, Ma, pusti to,, - ,, Ostavi se toga,, - reče on omalovažavajući me.
,, Ti, ovde imaš pristojan posao. Baci to. U tome nikad nećeš uspeti.,,
Ono što je on, stvarno mislio, je: „ ti si jedan običan čovek, kao ja. Nemaš ti šta da tražiš u komponovanju. Ljudi kao mi nisu kompozitori.“
On je bio u pravu, naravno. Prihvatio sam njegovo mišljenje i primećujem da od tada izbegavam ljude, koji su smatrani znalcima i koji su bili iznad onih običnih ljudi. Eto, a šta sam mogao da uradim da se spasem more, izazvane pojavom čudnog konja, koji je okupirao moj stan i u njega uneo uznemirenje. Trebao mi je savet, ali savet od novih, običnih ljudi. Pričao sam o tome jednom ili dvojici, a oni: ,,Ajde, čoveče. – prestani da nas daviš.,,
I, izbegavali su me narednih nekoliko dana.
Obratio sam se i mom šefu. On je reagovao kao i svi prethodni, i iznenada počeo da mi pokazuje nove fotografije svoje dece.
,,Ne. Ne. Stvarno. Ozbiljan sam!“, rekoh.
„Štaaa. Mali konj? To je nemoguće.''
„Ali, tačno je – ja sam ga video.''
„Zašto ga, onda još neko nije video? Što bi ti bio nešto posebno''?
Bio je tu još jedan mladić, koji je odnedavno počeo da radi na određeno vreme na odelenju za pakovanje. U to vreme sam izbegavao kontakt sa njim, pa čak i kad je trebalo da proverim zalihe robe, ulja i svega drugog, jer čuh od nekog da je bio slikar. Ali kad sam slučajno došao do njegove adrese, odlučio sam da ga istog dana posetim.Taj kraj mi je bio dobro poznat. Tamo sam često išao.
„Izvinite.''
„Da?''
„Nadam se da me poznajete. Da li mogu da uđem na trenutak?''
Pustio me je da uđem.
Dve gole devojke su sedele, okrenute leđima jedna drugoj. On ih je slikao, sve u oranž boji. Bio sam potpuno zbunjen. Jedna se ogrnula haljinom i otišla da spremi čaj. Druga je i dalje sedela i češkala se. Nisam dočekao čaj do koga mi nije ni bilo stalo, ali nisam uspeo ni da završim moju priču, jer mladić nije imao želju da je sasluša, ironisao je i... zamolio me da odem. Devojke su prasnule u smeh kad me je izbacio napolje.
Kad sam se vratio kući, zatekao sam konja kako pije mleko iz činije, koje sam mu ostavio. Uzeo sam u šaku cerealije, koje, inače jedem
za doručak i ponudio mu. Stajao je kao razmišljajući, ali nije smeo da priđe. Dosadilo mi je čučanje, pa sam se digao i otišao da uključim TV.
Pokušavao sam da ga namamim da jede iz moje ruke svaki put kad sam ga video. Bilo je bezuspešno. Ali jednog prepodneva posle dve nedelje, kad se nisam baš žurio na posao, on je dokasao i jeo mi iz ruke. Jeza me je prošla od uzbuđenja, kad sam ga video tako sasvim blizu. Dobio je i na težini, zahvaljujući redovnim obrocima. Kako je bio prosto savršen taj mali stvor! Ipak me je ta misterija proganjala. Sve je to bilo neobično.
I, odlučio sam da ga ubijem, da mu stavim otrov i da ga se tako oslobodim.
Čim sam to naumio, konj me brzo pogledao, propeo se i odgalopirao. Moja namera je, zaista bila loša; konj je nestao kroz rupu gde je ranije bila utičnica starog frižidera.
Nekoliko noći kasnije, probudio sam se preplašen. Loš san, koji je pomislih već prošao – ili je to bio konj u mojoj sobi? Odjednom sam se skamenio pri pomisli da je to mogao biti pauk. Pretražio sam posteljinu, gledao ispod nameštaja, proverio garderobni orman na kome je bilo dosta pukotina, i novih i starih. Ništa. Još jednom razmaknem zavese da pogledam prema starom skladištu. To mesto mi je delovalo oduvek sumnjivo, a i sada mi se činilo da vidim malo svetlo iza onih, od prljavštine skorenih prozora, koji su bili u nivou trotoara.
Odjednom sam se brzo obukao, stavio lampu u džep, izašao napolje i požurio preko, do skladišta. Stajao sam upravo ispred onih prljavih prozora – ali, kroz njih nisam ništa mogao da vidim. Stara vrata su visila na zarđalim šarkama. Udario sam ih dva puta i otvorio ih. Upalio sam lampu i ušao unutra. Bio sam u nadzornikovoj radnoj sobi: ormarići sa fiokama,
sto i neke druge stvari. Na zidu, dvanaest godina star kalendar. Osluškivao sam. Da, grebanje nalik na mišije. Odavde je, sigurno došao moj mali konj, i može biti, uobražavao sam, da ih je bila čitava gomila tu negde u skladištu. Sve što je moja lampa osvetljavala bilo je bezbojno. Išao sam po oštećenom podu prema glavnoj prostoriji skladišta. Međutim, visoka, masivna drvena vrata preprečiše mi put. Kvaku nisam mogao da nađem, a moje guranje i lupanje bilo je uzaludno. Vrata su ostala zatvorena. Šta još mogu da uradim? .... Okrenuo sam se da pođem. Samo posle nekoliko koraka, čuo sam da se ona vrata iza mene otvaraju. Skočio sam od užasa. Da li sam nehotično pritisnuo neko dugme? Da li tu ima još nekoga? Upalio sam lampu. Svetlo je obasjavalo tavanicu i davalo utisak dnevnog svetla, obavijeno odozgo mrklinom noći. Onda svetlo usmerih ka podu. Bilo je konja, da, nekoliko, upravo onakvih kao onaj u mom stanu. Ali, po tom prostoru posvuda su vrvili ljudi, sićušni ljudi, kao da su sakupljeni da posvedoče neki spektakularan događaj. Njih hiljade i hiljade, visoki samo kao mali prst. Većina je bila gola, neki su imali kape od papira i koplja od slomljenog stakla. Mnogo njih se guralo oko malih vatri koje su sami zapalili. Na prostoru obasjanom mojom lampom, oni su stajali, a gde nije dopirala, trčali su.
Evo me sada u kući, u mom krevetu sa upaljenim svetlom. Sedeću cele noći i čitati Bibliju, u miru.
Kraj

Stiv Voker
Sa engleskog prevela Bosa Pavlović