Čuveni filmski autor i teoretičar filma Jovan Jovanović rođen je 31. maja 1940. u Beogradu, gde je diplomirao režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju.
Ovaj harizmatični umetnik koji je uspevao da realizuje svoje subverzivne ideje u jednopartijskom režimu, početkom devedesetih je otišao da živi u Sloveniju.
Za širu javnost manje su poznate činjenice da je 1971. Jovanović glumio u filmu legendarnog italijanskog reditelja Pjera Paola Pazolinija ''Dekameron'' nastalom po istoimenom delu Đovanija Bokača, te i da je bio producent domaće TV drame ''Naša engleskinja'' iz 1997.
Jovanović je imao oduvek problema sa svojim filmovima. Već na samom početku svog stvaralaštva, kao student napravio je kratki film ''Studentski grad'' koji je zabranjen na Akademiji ali ga niko nije ni branio i mali broj ljudi je uopšte mogao da ga vidi. Jovanović je taj film snimao sam iz ruke i tehnički je loše odrađen. U njemu je prikazao ružnu stranu Studentskog grada: prljave otpatke, hodnike i kupatila, te je komisija smatrala da je nedopustivo da se tako nešto bilo gde prikaže. Bila je to uvertira u ono što će tek slikati u svojim narednim projektima. Ovim kratkim ostvarenjem je delom pokazao šta ga zapravo interesuje kao filmskog umetnika, a to je crna strana realnosti.
On je želeo da prikaže sve ono što ne valja u društvu i državi u kojoj živi. Nije mu bilo važno u kojoj oblasti, već je on smatrao da se treba predočiti problem jer svet nije savršen kao što ga mnogi predstavljaju, a tadašnja Jugoslavija nije želela da vidi drugačiju stranu života koja je postojala ali je vešto skrivana. U to vreme malo ko je smeo da se odvaži da kritički posmatra sistem koji je funkcionisao u iluzionističkom modelu gde je sve bilo ulepšavano, tako da su teme za koje je Jovanović bio ozbiljno zainteresovan žestoko uznemiravale strogo kontrolisanu javnost.
Prvi Jovanovićev igrani film, diplomski rad ''Izrazito ja'' koji je snimljen 1969. takođe je bio problematičan za to vreme. Ravnodušni i cinični junak ovog srednjemetražnog filma koga glumi naturščik Stevan Tadić je mladić koji peva u rok bendu i nezadovoljan je sobom i društvom. Kroz gotovo ceo film uz sarkastičan smeh ironično komentariše sve ono što se nalazi u njegovoj okolini. On je mlad čovek koji besciljno luta tragajući za ''srećom''. Jovanović na taj način metaforično govori o svim mladim ljudima koji zapravo ne znaju šta će sa sobom, ne shvatajući da se sreća krije u njima samima i da je moraju sami prepoznati. U suprotnom se mogu upustiti u problematičan život i doći, kao junak ovog ostvarenja, u sukob sa organima reda bez ikakve potrebe.
Film obiluje duhovitim dosetkama uz po koju psovku i crnim humorom koji će Jovanović sasvim razraditi u svom prvom dugometražnom ostvarenju ''Mlad i zdrav kao ruža'' koji je snimljen 1971.
Može se reći i da je u neku ruku ''Izrazito ja'' skica za film ''Mlad i zdrav kao ruža''. To njegovo prvo famozno dugometražno ostvarenje je jedan od najšokantnijih filmova snimljenih kod nas jer je bez kompromisa govorio o kriminalu, narkomaniji i prostituciji. Uz to u sebi poseduje jedan poseban ciničan i perverzan humor koji je prisutan i u ''Izrazito ja'', a pre toga je mogao samo da se čuje na ulici među autsajderima. Do tada u domaćoj kinematografiji takva vrsta dijaloga je bila nezamisliva. Šaljive doskočice Jovanovićevog glavnog junaka Stevana Nikolića zvanog Stiv koga glumi Dragan Nikolić su slične sa onim koje izgovara junak filma ''Izrazito ja'', samo što su u ''Mlad i zdrav kao ruža'' znatno agresivnije.
Dok je u ''Izrazito ja'' kamera stabilna, u ovom drugom su kadrovi namerno naizgled veoma nespretno snimljeni iz ruke. Neki delovi filma ''Mlad i zdrav kao ruža'' izgledaju kao da su urađeni tako što je snimatelj trčeći nosio kameru na ramenu i snimao samo da bi atmosfera bila još više uznemiravajuća. Od prvog do zadnjeg minuta u filmu nema klasičnog zastoja koji bi malo smirio napetost, već je ceo film nabijen negativnom i dinamičnom energijom, a negde pred kraj nivo agresivnosti je još veći, te se tako može reći da je Jovanović, ako ništa drugo, definitivno bio tvorac najagresivnijeg crnotalasnog filma.
''Mlad i zdrav kao ruža'' je bio u bunkeru trideset i pet godina. Doduše, prikazan je iste te godine i kada je urađen na čuvenom Pulskom festivalu, potom još u nekim mestima, a onda je misteriozno nestao. Niko nije znao gde je jedina kopija filma, a onda ga je pronašao sin Nedeljka Ješića koji je bio direktor ovog subverzivnog filma. 2006. je doživeo svoju drugu premijeru i postao hit.
Prema reakcijama publike danas, može se zaključiti koliko Srbi idu iz krajnosti u krajnost. Dok jedna polovina pristrasno smatra da je to jedan od najboljih filmova ikada snimljenih u Srbiji, drugi deo je razočaran i zgrožen. Istina o kvalitetu ovog ostvarenja je negde između. Sa tehničke strane film je relativno loše odrađen, a sa druge strane ako posmatramo idejna rešenja i poruku, ''Mlad i zdrav kao ruža'' je, tada kada je nastao, bio veoma moderan jer je ponudio jedan potpuno drugačiji način razmišljanja i pristup snimanja, a i danas izgleda veoma sveže.
Ovim filmom dokazujemo da nismo kasnili za tadašnjim svetskim umetničkim trendovima. Na žalost kao i uvek kod nas, nešto mora da nas koči, tako da je ovaj film sklonjen i totalitarni sistem nije dozvolio da pokažemo da nismo zaostali za svetom. U to vreme snimljena je i Kjubrikova ''Paklena pomorandža'', a glavni akter Jovanovićevog filma po ponašanju i razmišljanju neodoljivo podseća na glavnog lika iz Kjubrikovog ostvarenja, samo što je Stevan nepopravljivi agresivac kojeg niko ne može da prevaspita, dok u Kjubrikovom filmu glavni junak ne samo što biva prevaspitan, već postaje i žrtva nasilja. Zanimljivo je da sam uočio i neku čudnu povezanost i sličnost nekih scena iz filma Olivera Stouna ''Prirodno rođene ubice'' snimljenog 1994, tako da prosto izgleda neverovatno da je ''Mlad i zdrav kao ruža'' snimljen 1971.
Ipak, ono što nas kao publiku najviše iznenađuje i do bola šokira jeste činjenica da ovaj film najavljuje jedno vreme i razmišljanje koje je eksplodiralo i raširilo se u potpunosti među omladinom devedesetih kao kakva otrovna dimna bomba. Jovanović je govoreći o tadašnjoj crnoj realnosti progovorio i zavirio spontano u ono što će nas zadesiti sasvim dve decenije kasnije. Interesantna rečenica ''Ja sam vaša budućnost'' koju izgovara Stevan na kraju filma uliva nam neverovatan strah zbog toga što time dokazuje tezu, ako mogu tako da kažem, da je film proročki ukazao na neke mogućnosti koje su se na žalost sasvim realizovale na štetu našeg društva. Tada ta rečenica nije možda ništa značila i postavljena je iz ko zna kojih razloga, ali je spontano odredila da danas o ovom filmu ovako pričamo.
Stevan je mladi delikvent, negativac koji postaje najveći mafijaš u Beogradu i medijska zvezda, što je danas gotovo normalna pojava. Razni krimosi i mafijaši zauzimaju najveći deo medija i u očima mnogih mladih ljudi oni su idoli.
Te 1971. Jovanović je u saradnji sa Miodragom Miloševićem režirao i veoma zanimljiv kratki dokumentarno-igrani film ''Kolt 15 Gap'', a potpuni naslov tog ostvarenja zapravo je ''Kupim otpatke, ližem tanjire 15 godina aktivno, pasivno''. U njemu je glavni glumac nezaposleni metalostrugar koji je vršio 180 probnih radova u 150 fabrika Jugoslavije i 9 država Evrope. On kroz film ogorčeno govori između ostalog i o tome kako ga je odbio ogroman broj žena uz najpogrdnije reči, kako je 4 godine bez posla i kako je 20 godina spavao po klupama, podrumima i vagonima. Ovaj film je drugačiji od ''Izrazito ja'' i ''Mlad i zdrav kao ruža'' po tome što je glavni junak sredovečni čovek kome je moral na prvom mestu, za razliku od ostala dva filma u kojima smo imali za glavne likove veoma bahate buntovne mladiće koji ne poznaju moralne i bilo kakve druge granice. Jedan od elemenata koji povezuje sva tri junaka je nezadovoljstvo koje osećaju. Dok u ''Izrazito ja'' i ''Mlad i zdrav kao ruža'' imamo bezrazložno nezadovoljne i razmažene mladiće, sredovečni radnik je nezadovoljan odnosom države prema jednom poštenom radniku kao što je on. On i pored toga što nema posla i što je došao do zaključka, nakon dugog niza godina loših iskustava, da u Jugoslaviji ko najviše radi zapravo najmanje zarađuje, ne želi da krade, niti se bavi nekim drugim ilegalnim poslovima jer je iskonski pošten, dok u filmu ''Mlad i zdrav kao ruža'' imamo sasvim suprotnu situaciju. Glavni junak je nemoralni lenjivac i ubica koji vozi dobra kola i živi kao razmetljivi i bahati bogataš. Pored svega toga mu još u jednom trenutku policija nudi saradnju, dok nezaposleni metalostrugar i marksista koji želi da radi za dobrobit države na pošten način, ništa ne dobija od nje i još ima problema sa policijom. Dok Stevan bez problema može da ubije ako treba i više ljudi odjednom i uradi najodvratnije stvari ako mu se prohte, metalostrugar je ekstremno drugačiji. On slobodno vreme koje ima na pretek kao nezaposlen, između ostalog, koristi na autobuskoj i železničkoj stanici gde sprečava sitne lopove da ostvare svoje ciljeve jer želi da štiti poštene radne ljude. Dakle, on je u tim svojim humanim namerama i previše pošten, tako da to više ne može da se okarakteriše kao normalno ponašanje. On želi da pomogne drugima, što znači da želi da radi u korist drugih, dok Stevan isto tako prevazilazi granice normalnog ali u negativnom smislu. On bi radio samo za svoje lične interese, a druge bi bez problema rado gazio. I jedan i drugi su ekstremno nezdravi ali dok je ovaj previše pošten, ovaj drugi je i previše loš. Jovanović je tako obradio neke zaista interesantne teme koje bi uvek bile trn u oku vladajućoj strukturi. U svakom slučaju, i ''Mlad i zdrav kao ruža'' i ''Kolt 15 Gap'', predstavljaju ozbiljnu kritiku države, dok je ''Izrazito ja'' ipak tek začetak Jovanovićevog osvrta na poljuljani moral i sistem koji je postavljen na sasvim pogrešnim osnovama.
Posle već pomenutih projekata čuveni reditelj je režirao niz kratkih dokumentarnih filmova: ''Revolucija koja teče'' 1972, ''Radni ljudi – Umetnici'' 1975, ''Narkomani'' 1976, ''Minel – Pet šećerana 1978.'' 1978, ''Šećerana Kovin'' 1979, ''III vazduhoplovna Balkanijada'' 1980, ''Susreti osnovnih škola Stevan Filipovića'' 1980. i ''Pelister juče, danas, sutra'' 1982.
Nakon toga režirao je drugi dugometražni igrani film ''Pejzaži u magli'' 1983. Ovo mu je ujedno i poslednje dugometražno igrano ostvarenje za sada. Nadamo se da neće tako i ostati jer Jovanović ima sigurno dosta toga da kaže i danas.
''Pejzaži u magli'' je verovatno jedan od najboljih filmova ikada snimljenih na svetu o narkomaniji. Jovanović je uspeo da napravi igrani film koji je zbog svoje dokumentarističke fakture veoma ubedljiv, a to je ono što je bitan element kako bi ostvarenje bilo kvalitetno jer igrani film definitivno treba da teži dokumentarnosti.
''Pejzaži u magli'' verovatno mogu poslužiti i u edukativne svrhe jer na najrealniji mogući način prikazuju kako se počinje sa drogama, u kakve sve probleme dospevaju i kako tragično završavaju narkomani.
Za razliku od dotadašnjih Jovanovićevih igranih filmova, gde su glavni likovi muškarci, u ovom je glavni lik problematična devojka, učenica dizajnerske škole Lela koju glumi Ana Marija Petričević. Lela ulazi u svet narkomanije i postaje deo bezumnog života mladih kojima je droga najvažniji element lažnog opstanka. Svakodnevnica im tako postaje sve sumornija, a droga sve skuplja, te mladi narkomani zbog toga upadaju u razne nevolje i kako to obično biva, dolaze u sukob sa zakonom. Lela će na kraju završiti tragično, kao i njen dečko Ivan koga glumi Tihomir Arsić.
U ''Pejzažima u magli'' Jovanović je između ostalog oslikao i roditelje mlade narkomanke Lele i Ivanovog oca kao ljude koji su nesposobni da bilo šta praktično učine kako bi vratili svoju decu na pravi put, iako to bezuspešno pokušavaju.
Roditelji su nemoćni da reše problem svoje dece i pored toga što su na važnim društvenim položajima i žive neizgled lagodno, a probleme kriju ili ih ne rešavaju na vreme, pa dolazi do tragičnog ishoda, te se na taj način kao i u svim svojim filmovima Jovanović i u ovom ozbiljno pozabavio kritikom skorojevića i lažnih autoriteta. Ovog puta to je uradio zadirući duboko u još jedan veliki problem modernog čoveka. Ispričao je šokantnu i jezivu priču o narkomaniji koja je do tada bila tabu tema u našoj zemlji i niko se nije upuštao da ozbiljno polemiše o tome, te je i ovim filmom iritirao mediokritete.
Nakon ''Pejzaža u magli'' 1990. Jovanović je snimio kratkometražni dokumentarac ''Čovek koji je pravio sisteme'' koji je najvećim delom bio sastavljen od arhivskog materijala kroz koji je hteo ironično da prikaže ljude koji ne smeju da misle svojom glavu, a to je ujedno i esej o nekadašnjem državniku Edvardu Kardelju koji je jedan od moćnika koji su propagirali jednoumlje. ''Čovek koji je pravio sisteme'' je i nastavak filma ''Revolucija koja teče''.
Poslednji dokumentarac ''Vukovar zašto?'' snimio je 1991.
Činjenica je da je Jovanović uradio zanemarljivo mali broj filmova, s' obzirom na to koliko traje njegova filmska karijera, dok je sa druge strane i sa tako malim brojem ostvarenja ostavio dubok trag na našu kinematografiju i dao veoma značajne filmove o kojima se polemiše veoma zrelo među kritičarima više nego ikada i mlađom generacijom filmofila koji su otkrili kvalitete ovog autora i prihvatili ga bolje nego nekadašnja publika i javnost kojoj je bila zabranjena sloboda mišljenja. Protiv njega, u doba kada je poletno stvarao svoja dela, nisu bili samo cenzori, već i filmski radnici koji su izabrali da budu sluge tadašnjeg totalitarnog sistema.
Jovan Jovanović nije režirao ni jedan film već skoro dve decenije. Da li to znači da je kontrola svesti jača nego ikada?

Branko Radaković