Može biti da su "Celtic Frost" raspušteni privremeno, ili za uvjek, ali Tom Gabriel Warrior ne odustaje od posla. Gonjen idejom da razvija i nadopunjuje ideju koju je započeo na "Monotheist" (posljednji "Celtic Frost" album), započinje kao šegrt kod H.R. Gigera (koji je uradio omot za "Eparistera Daimones") i vremenom osniva Triptykon, po njegovim riječima, treći nastavak njegove životne priče. "Eparistera Daimones" jeste taman, sporiji i zastrašujući album i ne čudi da su ga na sva zvona poredili sa "Monotheist", ali, ja vam kažem da je to greška! I ne samo greška već i velika nepravda! Ako nemate dovoljno vremena, volje i strpljenja da slušate album, nemojte ga ni slušati! Pročitao sam najmanje pet recenzija, takozvanih renomiranih underground pisaca, i svi su više govorili o "Monotheist" nego o ovom albumu. Očigledno su im uši izrasle na prknu. Naravno, ima dodirnih tačaka, ali ovo nije "Monotheist"! Ovo je black metal i to onakav kakav bi trebao da bude - bolan, iskren, unikatan i itekako ozbiljan u svojim namjerama, do sirovog mesa, kosti i gole duše. No, odmah zaboravite na konotacije sa tipičnim black bendovima. Zaboravite pršteću sirovu produkciju, zaboravite na gitare kao motorne pile, zaboravite na histerične vokale jer je ovdje sve pod konac perfektno. Zvuk je čvrst, kompaktan, čist, a atmosfera zastrašujuće teška i sve je duplo podvučeno Warriorovim vizuelnim pečatom koji emanira onom energijom koja ledi krv u žilama. Kao što rekoh, bilo bi ipak nepravedno reći da nema dodirnih tačaka sa "Monotheist", ali svakako nije puki nastavak i produžavanje agonije, već je uzdizanje za nekoliko stepenica i Warrior je na ovom albumu zasigurno uspio da objedini, ako ne sve, onda sigurno većinu svojih audio, vizuelno, duhovnih potreba u jednom djelu koji zamrzne plamen svijeće i koje se može u potpunosti shvatiti i uživati uz malo teatralnosti i oslobađanjem uma od svakodnevnih laži i automatike. Vrlo je teško napraviti ovakav album a da se ne upadne u klopku monotonije i Warrior je to itekako elegantno i učinkovito izbjegao suptilno kombinujući težinu i melodije, nikada previše dugačkim zastrašujućim psihodeličnim pasažima, tenzijom koju postepeno, ali ne pre dugo diže do usijanja, unikatnim glasom koji zrači i plijeni, te sitnim, naizgled neprimjetnim studiskim efektima, koji na kritičnim mjestima slušaoca još i više zapanje. "Eparistera Daimones" nije za svakodnevnu konzumaciju, niti je za svačije uši, ali jeste remek djelo u svojoj klasi i album koji je rađen sa cijelom, prvo dušom, pa potom umom i tijelom.
Nikola Franquelli