2009. snimljen je još jedan loš horor pod imenom Trska (The Reeds). Ovaj film možda i ne bi bio toliko beznadežan da je reditelj odlučio da od ideje za Trsku stvori kratkometražnu vežbu, pošto ovaj horor u osnovi ima priču kojom može trenutno da se zadovolji student režije koji namerava da na kratko eksperimentiše i nešto nauči iz toga ali nikako neko ko namerava da radi dugometražno ostvarenje. Ipak, u Americi snimiti dugometražni film, pa bio on i ultra loš ne predstavlja izgleda nikakvu glavobolju. Ionako se snima svašta. Ogromna je to mašinerija. Autor će snimiti novi i nikom ništa. Film je tamo uglavnom samo potrošna roba kojom se izgleda ispituje ukus ili neukus masa i do koje mere može da naseda sluđena publika.

U filmu Trska imamo mladu grupu ljudi koja iz velikog grada odlazi u neko malo mesto da se malo provede za vikend, tako što iznajmljuje brod i njime želi malo da plovi. U međuvremenu se oni sreću se sa drugom grupom ljudi za koje se kasnije ispostavlja da su zapravo duhovi, mada podsećaju na zombije. Ti duhovi su zapravo nekada bili ljudi koji su za javnost misteriozno nestali. Sada obitavaju na područiju gde ima puno trske pored same vode kojom plove junaci ovog filma.

Dolazi do problema usled plovidbe, kako to obično biva u hororima i mladi ljudi polako odlaze jedan po jedan sa ovog sveta. Ispostaviće se da je jedinoj preživeloj devojci Lori (Laura) majka duh sa kojim je imala par susreta u toku filma. Inače pre tog otkrića publika je mogla da sazna od Lore da su joj roditelji iz tog malog mesta ali da ih ne poznaje jer je usvojena kada je imala tri godine.

U poslednjim scenama Lora se u kolima vozi sa jedinim preživelim muškarcem, a onda odjednom imamo ponovo identične scene sa početka filma u kojima su takođe u kolima ali je sve u redu i svi su na okupu, a onda najednom njena majka još jednom pretrči put. Onda se kola zaustavljaju i majka i ćerka upućuju značajne poglede jedan drugoj. Te iste scene dakle, imali smo i na početku filma kada je ekipa mladih ljudi išla da iznajmi brod ali tada ni publika ni glavna junakinja nije znala da je žena koja je prešla put njena majka. U tim scenama sa kraja imamo samo jedan detalj koji se razlikuje od scena sa početka. Glavnoj junakinji proširuju se zenice i beonjača joj postaje crna. To je dokaz da je i ona postala duh ali kako i zašto, nemamo pojma. Nije to ni bitno. Sve to pomalo jeste neka ideja za film ali apsolutno nerazrađena. Sve to moglo je stati u desetominutni horor. Onda bi ostvarenje možda na nešto i ličilo. Ovako imamo dosta nevažnih i neuverljivih scena koje ne mogu nimalo da uplaše gledaoca, iako je reditelj pokušao da stvori napetost i pokušao da bude i brutalan ali u svemu tome nije uspeo.

Branko Radaković