Iz susreta holandske underground scene i jednog sasvim drugačijeg, mnogo ličnijeg iskustva, nastao je LOVAZ - post-punk bend iz Den Heldera čiji debitantski album donosi nešto što se na toj sceni retko čuje: stihove na bosanskom jeziku.

Priča počinje raspadom benda Makazoruki. „Nakon što je Makazoruki prestao sa radom, bend u kojem smo Remco London i ja bili članovi, Remco mi je predložio da ponovo okupimo članove njegovog ranijeg benda Absconded i jednostavno počnemo praviti muziku", priseća se Jasmin Husić, frontmen i tekstopisac LOVAZ-a. Nije bilo velikog plana ni ambicije da se odmah formira novi bend - samo želja da se svira bez pritiska. „Htjeli smo samo svirati bez pritiska i vidjeti šta će se iz svega toga razviti."

Tako je Husić ponovo stao za mikrofon, dok je dotadašnji vokal Abscondeda prešao na ritam gitaru, a odluka da tekstovi budu na bosanskom jeziku pala je gotovo bez razmišljanja, još na samom početku.


Zvuk benda menjao se s vremenom. Prve verzije pesama bile su, kako Husić opisuje, „sirovije i agresivnije, sa dvije gitare i snažnijom ritmičkom postavom", da bi kroz promene u sastavu LOVAZ postepeno krenuo ka minimalističkijem izrazu - jedna gitara i bas dobili su više prostora, a čvrsti bubnjevi postali su temelj zvuka. Rezultat je, prema njegovim rečima, „sirov i melankoličan post-punk sa elementima wave rocka", u kojem se bosanski vokal susreće sa basom Jonija Greeuwa, gitarom Remca Londona i bubnjevima Jespera van Koningsbruggena. Jezik pritom nije stilski ukras: „Bosanski jezik pritom nije samo izbor jezika, već važan dio identiteta benda i veza između dvije sredine i dva iskustva."

Materijal je snimljen u studiju Sing Sing u Metslawieru, mestu koje nosi sopstvenu muzičku istoriju vezanu za region odakle Husić dolazi. Studio je nekada vodio Milan Ćirić, koji je radio sa Partibrejkersima i Ekatarinom Velikom, a kroz njega su prošli i Bajaga, Obojeni program i Letu štuke; danas tradiciju nastavlja njegov sin Novak.

Debitantski album Lovaz donosi devet pesama čiji su tekstovi, kako Husić kaže, „duboko povezani sa mojim životnim iskustvom: ulicom i odrastanjem u radničkom gradu, ratom, izbjeglištvom i životom u tuđini." Ne radi se o klasičnim pričama, već pre o fragmentima sećanja - „prizori iz različitih perioda života" nastali bez unapred zacrtanog plana, koji su vremenom dobili sopstveni jezik, zvuk i priču.

Album otvara pesma „Bezbrojan", koja govori o odrastanju u teškom okruženju - o ulici, strahu, porocima i stalnoj borbi sa samim sobom, o čoveku koji se godinama vrti u istom krugu dok ne shvati da mora otići. Taj odlazak dalje razrađuje stih „Napustiti gnijezdo, poći negdje drugo", o potrebi da se pobegne iz sredine u kojoj si celog života bio, kako Husić formuliše, „neko koga broje", u potrazi za mestom gde se čovek više neće bojati niti dokazivati ko je. „Bezbrojan zato nije priča o bjekstvu, već o nadi da se, napuštanjem svega poznatog, može pronaći neovisnost, nesputanost", zaključuje autor.

Sledi „Cilj", tekst građen kao igra rečima. Na prvi pogled niz naizgled nepovezanih slika i asocijacija, složenih više zbog zvuka i ritma nego jasnog značenja - ali upravo u toj igri, kaže Husić, krije se poruka. Motivi poput levog i desnog, crvene, bele i crne boje, vode, gladi, očiju, ruku, vođe i odlaska prepliću se i menjaju značenje kada se posmatraju zajedno. Autor namerno ne otkriva previše: „Cilj je zato pjesma koju ne želim do kraja objasniti. Više mi je zanimljivo ostaviti slušaocu da sam poveže skrivene tragove i pronađe značenje koje se nalazi između riječi."

Treća numera, „Munja", prati čoveka koji propušta poznate puteve i „tačne vozove", pokušavajući da pronađe sopstveni put i osloni se na sebe - iako razočaran ljudima, iznova im veruje. „Upravo taj paradoks čini srž pjesme", objašnjava Husić. Pesma je inspirisana ratnim iskustvom i željom za povratkom odakle je čovek krenuo, uz stalnu opasnost da ga neko preseče na putu; završni stihovi vraćaju priču pod „šljem", u ratnu stvarnost u kojoj čovek, uprkos svemu, „po stoti put ponovo pod šljemom gori".

Singl albuma, „Fantomska bol", za Husića je i najemotivnija pesma na ploči - u njoj su ostali delovi detinjstva, ratnih iskustava i svega što je došlo posle. „Kada bih je pjevao i po milioniti put, doživio bih je jednako snažno kao i prvi put", kaže, dodajući da je namerno ne objašnjava previše: bolje je pustiti slušaoca da je sam čuje, oseti i pronađe ono što se krije između stihova.

„Staklo" je, kako je opisuje autor, kratka i sirova slika čoveka suočenog sa nasiljem i strahom - puška kao simbol sile koju ne želi ili ne može prihvatiti, i staklo kao improvizovano oružje, „krhko, hladno, oštro, ali jedino".

Za „Brezu" Husić kaže da mu je možda i najteža pesma na albumu za objašnjavanje, jer gotovo svaka reč nosi nešto svoje. Nije reč o klasičnoj ljubavnoj pesmi, iako je ljubav prisutna kroz čitav tekst - pre je to priča o čoveku između ulice, poroka, želje, krivice i potrebe da bude voljen. U njoj se sudaraju ulica, noć, ledena zemlja, tespih, molitva, alkohol i porok, pri čemu religijski motivi, naglašava autor, „nisu poruka niti traženje spasa, već simbolika i metafora koja služi da pojača kontrast između onoga što čovjek želi biti i onoga što je postao." Stihovi poput „Nemoj proći ulicom u kojoj stojim" i „Htjela bi da smo skupa" nose taj unutrašnji sukob - želju da neko ostane i istovremenu potrebu da odeš od njega, iz straha da bi ga mogao povući u sopstveni svet. „Breza je priča o dvoje ljudi koji se vole, ali se ne mogu spasiti jedno drugim", zaključuje Husić, ostavljajući prostor da svaki slušalac u pesmi pronađe „svoju ulicu, svoju ljubav ili svog demona".


Nakon te težine dolazi predah. „U Šećeru" je zamišljena kao duhovita i razigrana ljubavna pesma, potpuno drugačija od ostatka albuma - igra rečima i neobičnih slika koje na prvi pogled nemaju mnogo smisla, ali upravo u toj apsurdnosti pesma dobija šarm. Morski krastavci, šećer, modra boja, dodiri i puzanje ka cilju grade pomalo nadrealnu ljubavnu priču koju Husić nije želeo da optereti velikim značenjem - cilj je bio samo da bude zabavna, pomalo luckasta i zavodljiva. „Poslije svega teškog na albumu, U Šećeru je šećerlama za osmijeh na licu", kaže.

Osma pesma, „Gazivoda", govori o nadi, prkosu i disciplini - stvarima koje su pomogle u nošenju sa traumama i povratku u normalan život. U vremenu kada se ljudi, primećuje Husić, često lako okreću veri tražeći odgovore, ova pesma svoj oslonac traži drugde: u muzici, pisanju i sportu, kroz koje je pronašao snagu i razlog da ide dalje. „Gazivoda je zato pjesma o nadi i prkosu, ali prije svega o tome da čovjek može pronaći vlastiti način da preživi i nastavi živjeti sa onim što nosi u sebi."

Album zatvara „Grad", najdirektnija pesma na ploči, o iskustvu sa opijatima i „igrama" koje ga prate - o ulici, ljudima, igli i opasnom ulasku u igru iz koje nema izlaza. Grad u pesmi nije samo mesto, već svet pravila, iskušenja i opasnosti, a mnoge slike potekle su iz stvarnih događaja. Stih „Sveži dobro cipele, zaboravi sat" nastao je, priseća se Husić, iz konkretne rečenice koju mu je izgovorio prijatelj kada su prvi put probali LSD: „Sveži dobro cipele, jer idemo na put gdje ništa ne treba da nam podapinje nogu." Ta rečenica je, kaže, „pronašla svoje mjesto u pjesmi".

Devet pesama, jedan jezik koji na holandskoj underground sceni zvuči kao strano telo, i priča koja ide od dečaka, preko mladića, do zrelog čoveka koji danas, kako sam Husić kaže, „punim plućima, bez zadrške i straha, slavi i živi život". Ostalo je, čini se, najbolje prepustiti samom albumu.