Robert Scott Weinrich, poznatiji kao Wino, je jedan od onih ratnika rokenrola koji je vidio sve i osjetio sve. Karijeru započinje sada već neshvatljivo daleke 1970. godine i od tada niže uspjehe. Međutim, njegovo ime nećete naći na zidu rokenrol hall of fame i sl. komercijalnih pretjerivanja, već njegovo ime će te čuti na svakom ćošku undergrounda. Čovjek nije nikada trčao za ogromnim uspjehom (mada ni ogromni uspjeh nikada nije trčao za njim) već je uvjek radio ono što mu prija, držeći se uskogrudo svoje radne etike. Može se slobodno reći da se držao pojedinih hipi postulata sa kraja šezdesetih godina. Njegovo ime je zauvjek vezano za bend St. Vitus sa kojim je zacementirao doom rock/metal, stoner, desert rock ... zovite ga kako hoćete, i sa kojim je izdao neke od najbitnijih doom albuma u istoriji rock/metal muzike. Tokom svih ovih decenija, pored St. Vitus, imao je vrlo zapaženu solo karijeru i projekte pod različitim imenima uvjek držeći se podalje od medija i pretjerane reklame. Taj način života i rada mu nisu donijeli zlato i dijamante, koje nije ni ganjao, ali mu je zato donio publiku koja ga cijeni, voli i prati sve ove duge godine, ono što jeste ganjao. 

Međutim, nije samo stav u pitanju, jer je Wino sve ove godine uporno izdavao albume koji su uvjek bili odlični i vrlo cijenjeni od strane publike, od projekata „Place of Skulls“, „Shrinebuilder“, „The Obsessed“ pa sve do svojih solo albuma, uvjek je to bila ona prepoznatljiva spora melodija sa vrlo, vrlo, vrlooo masnim rifovima koji su toliko karakteristični za kalifornijsku scenu, mada onu underground, ne onu ljigavu mainstream. Kako nekada, tako i danas. Wino sa ovim najnovijim albumom kojega je biblijski nazvao radi ili umri, ne skreće sa svog zacrtanog puta i album je prošarao sa akustičnim pjesmama (koje je preferirao na svoja prethodna dva solo albuma), preko melanholičnih pa sve do izrazito dinamičnih pjesama. Taj šareni spektar je vrlo nepoželjan od strane većine izdavača koji uvjek preferiraju siguricu i uvjek jedan te isti ritam dok ne ugnjave publiku. Na Wino albumima je potpuna suprotnost i ta šarena zvučna paleta boja jeste ono što osvaja publiku – out of the ordinary – van kalupa.

Ove redove čitate na stranicama koje su upravo posvećene onom domenu van klišea, van uobičajenih komercijalnih tokova, koje je Wino patentirao prije toliko decenija. Sa ovim najnovijim albumom je čovjek i dalje na svom kursu a pjesme su lične, zanosne i opijajuće, upravo onakve kakve odabrana publika želi da čuje.
Nikola Franquelli