Reprizirali smo "Duel", zvanično prvi film tada 25-godišnjeg Spilbega koji po sistemu "prvo pa muško" snima možda i jedan od najboljih televizijskih filmova svih vremena (makar po izgledu, ambiciji i uticaju) i svakako kultni klasik za vreme koje dolazi, najavljući "Ajkulu" koja će doći 4 godine posle.

Po priči Ričarda Matesona koji je napisao "Ja sam legenda" "Duel" je jedno ogoljeno, svedeno, ali neobično britko filmsko iskustvo, bez ijednog viška ili digresije, samo dobra stara potera i psihološko nadmudrivanje između putujućeg trgovca i očigledno poludelog vozača kamiona koji pokušava da ga ubije negde u kalifornijskom bespuću.

Film koji nije samo "igra mačke i miša" već i ozbiljno preispitivanje modernog maskuliniteta načetog urbanizmom i novim dobom kojim će se i Burman baviti u "Deliverancu", jedan moderan vester u kome obračun ne ide revolverima već vozilma i koji vrca od saspenca i sajnih rediteljskih bravura u mikromomentima u kojima pratimo kako poludeli kamiondžija mic po mic ogoljava ljušturu čoveka koji je do tada mislio da može da drži konce života u svojim rukama.

U glavnoj ulozi imamo Denisa Vivera, tada već ispraksovanog televizijskog pregalaca u seriji "Šerif Meklaud" i generalno poštovanu glumačku figuru dok Spilberg iza kamere neobično zrelo drži celu stvar pod kontorlom dajući nam jednu mešavinu road movie-ja, psihološkog trilera, pa i horora.

Neke odluke, kao što je ona da nikada ne vidimo lice vozača ili ona da kamion kako film odmiče postaje sve prljaviji i zlokobniji, sama su esencija onog primalnog filmosnimanja koje kroz ovaj film provocira one najbazičnije ljudske nagone i stanja, predstavljajući vrlo visceralno filmsko iskustvo i jedan od najbombastičnijih filmskih debija nekog reditelja.
Slobodan Novokmet