Postoje datumi koji, gledano unazad, deluju kao istorijski rezovi – trenuci kada se nešto važno pomeri u kulturi, tiho i bez pompe, ali sa posledicama koje se osećaju decenijama kasnije. Jedan od takvih dana je 5. jun 1975., kada su Talking Heads prvi put nastupili uživo, i to ni manje ni više nego kao predgrupa Ramonesima, u kultnom njujorškom klubu CBGB.

Tada još uvek tročlani bend – David Byrne, Chris Frantz i Tina Weymouth – izašao je na binu bez mnogo buke. Publika je te večeri došla zbog Ramonesa, tada već poznatih po sirovim, brzim i beskompromisnim nastupima, ali ono što su dobili kao predjelo bio je bend koji će u narednim godinama redefinisati šta umetnički, intelektualni i plesni "new wave" zapravo može da znači.

Za razliku od eksplozivne energije Ramonesa, Talking Heads su ponudili nešto sasvim drugo – čudnu, neurotičnu eleganciju; kombinaciju nervoze, minimalizma i ironije. Njihov tadašnji repertoar bio je kratak, ali pun potencijala. Niko u klubu te večeri nije mogao da predvidi da će iz te skromne postave izaći jedan od najuticajnijih bendova kasnog 20. veka.

CBGB, skraćenica za „Country, Bluegrass, and Blues“ (ironija je htela da ni jedan od tih žanrova nikada nije bio dominantan u klubu), bio je epicentar njujorške punk i new wave scene. Ono što je Fillmore bio za hipike, CBGB je bio za post-hipi generaciju: mesto gde je muzika prestajala da bude glamurozna i ponovo postajala iskrena – ponekad ružna, ponekad genijalna, ali uvek autentična.

Iako su Ramonesi i Talking Heads krenuli iz istog prostora, njihovi putevi su brzo otišli u različitim pravcima. Ramonesi su ostali verni brzom punk rocku, dok su Talking Heads ubrzo proširili svoj zvuk i uključili elemente funka, art rocka, eksperimentisanja sa ritmovima i vizualnim umetnostima. Dolaskom Jerryja Harrisona 1977. godine, bend je zaokružio svoju postavu i ubrzo postao jedan od glavnih simbola „CBGB epohe“ – ali i mnogo više od toga.

Danas, 50 godina kasnije, taj prvi nastup Talking Headsa u CBGB-u deluje gotovo mitološki. To nije bio spektakl, već tiha eksplozija. U publici možda nije bilo više od stotinak ljudi, ali oni su svedočili rađanju nečeg novog.

5. jun 1975. nije samo anegdota za muzičke sladokusce – to je podsetnik da istorija ne nastaje u areni sa reflektorima, već u zadimljenim, zagušljivim prostorima gde se mladost, bunt i ideje susreću sa gitarama i mikrofonima. Talking Heads su te večeri zakoračili u legendu.