MICKEY 17 (2025) – 17 zevanja, i 18 gledanja na sat
Helly Cherry
"Mickey 17" je klasničan primer toga šta se desi kada nesumnjivo briljantan reditelj posle velikog umetničkog i finansijskog uspeha kao što je "Parazit" prezupči, da mašti na volju i odluta u neke svoje snove i fantazmogorije od žanrova, poruka, želje za spojem "uzvišenog" i "palpa" da sve krene dođavola.
Da, satira je više nego očigledna, možda i pomalo banalna, ovo je pre svega film o kolonijalizaciji, o eksploataciji ne samo drugih planeta (zemalja) nego i radnika gde se priča o multiplikaciji običnog čoveka samo da bi ginuo za kapitalističkog nalogodavca očitava kao lepa i potentna ideja jedne društvene kritike, ali film oko te ideje luta za nekim drugim vrednostima koje bi nas naterale da brinemo za ono što želi da nam kaže, malo je svemirska opera, malo kolonijalna drama, malo slepstik badi komedija, sa likovima koji su ili potpuna karikatura kao što je Rafalo do onih koji sve ovo igraju strejt. Sve to zajedno deluje vrlo potentno za promišljanje i tumačenje, ali za gledalačko iskustvo ne čini ništa do projektuje mestimičnu dosadu koja čak većim delom nije ni vizualno zanimljiva jer se dve trećine filma dešava u nekom postindustrijskom okruženju unutrašnjosti broda koja nije previše filmična. Patinson je glumački lepo napravio distinkciju između Mikija 17 i 18, ima tu nekih zanimljivih scena i momenata, ali sve u svemu, film je negde na teritoriji Bongovog filma "Okja" - pametan, angažovan i koloritno raspištoljen, ali poslovično nezanimljiv i slabog repriznog faktora.
Ocena 3+
Ovo je možda prvi put da me neki film Bong Džun-Hoa nije niti emotivno niti intelektualno dirnuo, iako sam mu se iskonski radovao, doduše čak imam i razumevanje za čelnike Vornera koji su jedno 7 puta pomerali premijeru ne znajući kako da film reklamiraju i koja će mu publika prići.
Očigledno imajući "kard blanš" po pitanju budžeta i slobode, Bong odlučuje da neke od svojih ključnih trejdmarkova, ali i motiva, smućka u jedan film kojem ne manjka ideja i koncepata, ali su svi oni nekako u potrazi za radnjom, za emocijom, koja luta između ozbiljnosti i karikature da gledalac nikako ne može da se snađe i utemelji.
Očigledno imajući "kard blanš" po pitanju budžeta i slobode, Bong odlučuje da neke od svojih ključnih trejdmarkova, ali i motiva, smućka u jedan film kojem ne manjka ideja i koncepata, ali su svi oni nekako u potrazi za radnjom, za emocijom, koja luta između ozbiljnosti i karikature da gledalac nikako ne može da se snađe i utemelji.
Da, satira je više nego očigledna, možda i pomalo banalna, ovo je pre svega film o kolonijalizaciji, o eksploataciji ne samo drugih planeta (zemalja) nego i radnika gde se priča o multiplikaciji običnog čoveka samo da bi ginuo za kapitalističkog nalogodavca očitava kao lepa i potentna ideja jedne društvene kritike, ali film oko te ideje luta za nekim drugim vrednostima koje bi nas naterale da brinemo za ono što želi da nam kaže, malo je svemirska opera, malo kolonijalna drama, malo slepstik badi komedija, sa likovima koji su ili potpuna karikatura kao što je Rafalo do onih koji sve ovo igraju strejt. Sve to zajedno deluje vrlo potentno za promišljanje i tumačenje, ali za gledalačko iskustvo ne čini ništa do projektuje mestimičnu dosadu koja čak većim delom nije ni vizualno zanimljiva jer se dve trećine filma dešava u nekom postindustrijskom okruženju unutrašnjosti broda koja nije previše filmična. Patinson je glumački lepo napravio distinkciju između Mikija 17 i 18, ima tu nekih zanimljivih scena i momenata, ali sve u svemu, film je negde na teritoriji Bongovog filma "Okja" - pametan, angažovan i koloritno raspištoljen, ali poslovično nezanimljiv i slabog repriznog faktora.
Ocena 3+
Slobodan Novokmet