Vesele 80-e: 54 lepa filma za podsećanje i reprizu
Helly Cherry
U svakom smislu preterane i „larger than life“ 80-e donele su nam neke kultne filmske naslove u svim žanrovima koji će pretrajavati u decenijama pred nama. Podsećamo se samo nekih od njih koje smo u skorije vreme reprizirali.
Radnja prati opeseivnog naučnika koji uz pomoć droge koju je nabavio u Meksiku pokušava da dođe do primalnih stanja svesti za koje veruje da su pothranjeni u našoj genetici, tj. da dođe do prve, primitivne misli i nulte tačke ljudskog postanja, uglavnom tako što „tripuje“ u izolacijonoj komori satima. Ispostaviće se da će ovaj način eksperimenisanja otključati u njemu neke zaista neobična i bizarna „stanja“.
Iako film može da se posmatra kao varijacija priče o „Džekilu i Hajdu“, sve do alegorije o Isusu i Mariji Magdaleni, u srži priče je problem jednog čoveka da se suoči sa sopstvenom smrtnošću i konačnošću koju sa sobom nosi porodični život i posvećenost ženi i deci, a koja se na kraju ispostavlja jedinim smislom opstanka. Dakle, u suštini, ljubavna priča.
Naravno, u sve se upliće i zločin koji policija, ali i neko sa strane, želi da napakuje Džulijanu koji deluje kao idealno žrtveno jagnje. Šreder maksimalno ulazi u glavu, manirizam i postupke svog antiheroja koji krstari Los Anđelesom u pokušajima da očisti svoje ime, ali zapravo sve dublje raskrinkavajući Sodomu i Gomoru sopstvene sudbine i životnih opredeljenja.
Ričard Gir, kao simbol kicoškog mačizma i elegantnog zavodnika vrlog samopouzdanja koji samouvremeno šeta sa sakoom preko ramena, lansiran je u stratosferu popularnosti upravo zahvaljući filmu kao što je ovaj ili „Oficir i džentlmen“.
Film koji je nastao kao inspiracija koju je reditelj Džon Lendis dobio u Jugoslaviji kao deo ekipe „Kelijevih heroja“ i to prisustvujući ničemu drugom nego ciganskoj sahrani i njenim, iz ugla jednog Amerikanca jevrejina, morbidnim ritualima.
Film zbog koga je američka Akademija morala da uvede kategoriju za najbolju šminku na Oskaru i da je preda Bejkeru bez konkurencije, čineći to nakon toga još šest puta.
Film zbog koga je Majkl Džekson odlučio da njegov antologijski spot za pesmu „Triler“ bude horor i za koji je angažovao istu ekipu, od reditelja Lendisa do Bejkera.
Film čiji nastavak je toliko nedostojan tog imena, da ga treba samleti u mešalici za meso i zakopati negde u Amazonu.
Film u kome ćete videti možda jednu od najbizarnijih scena snova u istoriji filma koja sadrži naci-zombi-spodobe koji automatima šaraju po prosečnoj američkoj porodici. Američki vukodlak u Londonu.
Zanimljivo je da je u pauzama snimanja filma Spilberg završio pisanje scenarija za „E.T.“ koji je pisao sa tadašnjom Fordovom suprugom – Melison Matison.
Verovatno jedan od najboljih studijskih žanrovskih filmova ikada snimljenih.
„It’s not the years, honey, it’s the mileage“
Zanimljivo je da je ulogu koju je na kraju odigrao Ričard Krena originalno trebalo da igra Kirk Daglas, a sam pisac romana po kome je snimljen film – Dejvid Morel, izjavio je da je film ispao mnogo bolji od knjige. Tome je svakako pomogao i nož koji Rambo koristi a koji je izrađen specijalno za ovaj film i koji je nakon filma postao kulturološki fenomen jer su svi tražili isti ili sličan. Reditelj Ted Kočif će 7 godina nakon ovog filma režirati ni po čemu sličan „Vikend sa mrtvacem“.
Međutim, pored samog filma zanimljive su i neke okolnosti koje su ga okruživale i koje su utkane u njegovu mitologiju. Naime, već je čuvena činjenica kako je „Stvor“ propao na blagajnama ne bi li stekao besmrtnost tek reprizama na VHS-u kod publike koja je prepoznala njegove kvalitete. Kako i ne bi propao kada se pojavio samo sedam dana nakon „E.T“-ja, u tom trenutku (na putu da postane) jednog od najgledanijih filmova svih vremena. „E.T“-jeva vedrija i optimističnija vizija vanzemaljskog entiteta više je legla publici željnoj malo letnje razonode. Samo sedam dana posle premijere film je uklještilo i prikazivanje „Poltergejsa“, još jednog popularnog spilbergovskog horora. Ali ono to je najzanimljivije je da je još jedan u tom trenutku nedovoljno cenjeni SF klasik – „Blade runner“ imao premijeru istog dana kao i „Stvor“ (25. jun 1982) ostavljajući publici da tek u godinama koje slede otkriju ova dva filma.
Neosporno je da „The Thing“ danas ne bi bio to što jeste da se nije mudro oslonio na praktične efekte, masku i makete koje je za film napravio ekstremno talentovani tada 22-godišnji Rob Botin, majstor za maske u ravni svog mentora Rika Bejkera i već legendarsnog Stena Vinstona. Botin, koji će kasnije u karijeri raditi praktične efekte za „Urlikanje“, „Totalni opoziv“, „Robokapa“, „Sedam“, „Fight club“ itd. pokazao je izuzetnu posvećenost kreaturama koje je stvarao za „Stvora“ često spavajući na setu i radeći po ceo dan, zbog čega je nakon snimanja primljen u bolnicu zbog iscrpljenosti.
Začudna i autentična atmosfera starog zamka i neke od prvih većih filmskih uloga za Ijana Mekelena i Skota Glena.
Teško da je išta sumasišavšije stavljeno na filmsku traku tokom 80-ih, a da je težilo isprva kakvom mejnstrimu (doduše, film je slavno propao na blagajnama), međutim sumanuti sastojci od kojih je Bukaro Banzai smešan isti su oni od kojih se spravlja bilo koji kultni film, dakle jedan amaterski šarm uvaljan u bezbrižno „mozak na otavu“ raspuštanje vijuga kreativnosti i blesavosti u petparački SF milje.
Radnja je toliko konfuzna da je ne bi razjasnio ni Nil de Gras Tajson, a podrazumeva kakvu skupinu/bend/ligu naučnika/kauboja/avanturista/muzičara koji se sukobljavaju sa izvansvemircima iz 8. dimenzije i Džonom LItguom koji je dobio glumački zadatak da anlišuje sve bazične instinkte čiste sprdačine.
Predrobokapovski Piter Veler je naslovni heroj naučnik/reli vozač/samuraj/rok zvezda/neuro hirurg, dakle stripovski galimatijas svih mogućih herojskih steretipa, vođa ove skupine koja dobija sekundanta u vidu mlađeg Džefa Goldbluma, a jednog od protivnika u vidu Kristofera Lojda, godinu dana pre „Povratka u budućnost“.
Šarmantni svet niskokaloričnog, ali zato neozbiljno treširanog SF-a u spoju sa bizarnom komedijom i nadrealno karikiranim likovima, „Banzai“ je film koji treba pogledati da biste poverovali da postoji.
Ni Lukas ni Spilberg ne vole preterano ovaj nastavak, a on se ispostavio nešto mračnijim jer su obojica u tom periodu prolazila kroz raskide i razvode (Lukas je rešio da se radnja vrati unazad godinu dana da se Indi ne bi ponovo sukobljavao sa nacistima).
Međutim, za razliku od njih dvojice, meni je drugi deo oduvek bio blizak, baš zbog nešto zlokobniji tonova i koketiranja sa bizarnostima i hororom, ali i zbog činjenice da je ispravio jedan problem iz prvog filma a to je da je kraj dvojke kudikamo spektakularniji u odnosu na prvi deo gde Indi nema mnogo protagonizma. Ako se sećate, drugi deo se završava spektakularnom scenom na propadajućem visećem mostu.
Takođe, ovo je prvi film gde dobijamo „Indijanu Džonsa“ u naslovu i prvi film gde se donekle njegov lik iz psihologizacije svetskog avanturiste-plejboja premešta ka nekome ko odjednom brine o surogat porodici (Vili i Šort Raund), naslućujući u nastavcima njegovo puno skarašavanje u braku. Inače, Spilberg kao jedinu pozitivnu stranu ovog filma vidi to što je na njemu upoznao svoju buduću suprugu Kejt Kepšou, koja je dobila najlošije kritike u celom filmu za svoju ulogu razmažene kabaretske pevačice.
„Temple of doom“ jeste netipičan nastavak, više se ponašajući kao tek jedan deo u serijalu nego kao film koji treba da nasledi i prevaziđe spektakularni prvi deo, ali je bez obzira na to jedan fin doprinos ovoj franšizi upravo zbog svojih mračnijih i mističnijih tonova.
„After Hours“ je jedna sumanuta košmarna „kafkijanska“ odiseja glavnog junaka Pola Hageta kroz noćni Njujork u trenutku kada čamotinju svog dosadnog japijevskog života pokušava da razigra slučajnim poznanstvom sa misterioznom devojkom u toku jedne noći, uletavši pri tom u sve bizarnije i nadrealnije situacije koje kušaju njegovu zonu komfora i podsećaju ga da je svet zastrašujuće i zbunjujuće mesto onog trenutka kada podignemo zadnjicu sa kauča i krenemo na izlazna vrata.
Film koji iz minuta u minut postaje luđi i nadrealniji prikazujući glavnog junaka, u slučajnim interakcijama uglavnom sa ženama, kao demaskulizovanog anti-heroja koga slučaj komedijant vuče od bizarnog ka crnohumornom u jednoj košmarnoj i nadrealnoj atmosferi noćnog grada koja podseća na mešavinu bojnog polja i nekog isturenog krila ludnice.
Zanimljivo je da je za ovaj film Skorseze dobio nagradu u Kanu za najbolju režiju a da je lično Dušan Makavejev ovom scenariju dao ocenu deset kao predavač na Filmskoj školi Univerziteta Kolumbija.
Ali samo je „Fright night“ iz 1985. uspeo nekako da poveže dosta elemenata u jedan film i tako ostane upamćen kao film koji vešto kombinuje komične i hororične elemente, i to koristeći praktične efekte šminke i maske, a da se u isto vreme oduži uzorima kao što su bili Vinset Prajs i Piter Kušing. Kris Sarandon je vampir koji se doseljava u tipčino američko predgrađe i biva raskrinkan od strane tinejdžera Čarlija, koji je i sam opsednut horor filmovima, poglavito treš vampirskim ostvarenjima koje podrazumevaju učešće kakve kultne figure Pitera Vinsenta. „Frigh night“ je savršen relikt 80-ih, dovoljno kičast i trešast, ali i lepo zapakovan da u njemu prepoznamo što nasleđe starih filmova što neumitni ulazak u novu eru elaboriranih specijalnih efekata (koji su u to vreme pojeli skoro pola budžeta za film).
Rimejk iz 2011. sa Kolinom Farelom nije bio preterano uspešan upravo zato jer mu je falio taj vajb bezbrižnih 80-ih.
Ceo film drži se na odličnoj glimi Stripove i Redfordovom magnetiznu prevazilazeći sve druge manjkavosti.
Iako u Americi nije bio dobro prihvaćen, u Evropi je bio veliki hit, zaradivši preko 77 miliona dolara.
Kristijan Slejter je imao samo 15 godina za vreme snimanja filma.
Karijera Šona Konerija je u vreme snimanja bila u silaznoj putanji, tako je da reditelj Ano ima problema da obezbedi finasije kada je odlučio da Koneri igra glavnu ulogu. Ubrzo nakon ovog filma, Koneri će dobiti i svog prvog Oskara i postati jedna od najvećih zvezda starije generacije u Holivudu.
Umesto Konerija u filmu su mogli da glume i Robert de Niro, Majkl Kejn, Ijan Mekelen, Albert Fini, Džek Nikolson… Umberto Eko nije bio oduševljen izborom Konerija, ali je kasnije priznao da je film ispao „lepo“
Manastir sagrađen u Italiji za potrebe snimanja predstavljao je jednu od najvećih scenografija u istoriji filma posle „Kleopatre“. Za snimanje je korišćen i Eberbach manastri u Nemačkoj.
Žan Žak Ano je rekao Umbertu Eku da oseća kao da je roman pisan specijalno za njega s obzirom na to da se godinama interesovao za srednjovekovne manastire.
F/X ima sjajnu premisu za film jer je u suštini u pitanju priča o filmskoj iluziji koja se koristi za tipičan zaplet jednog palpi trilera, a dekonstrukcija filmske iluzije u sprezi sa tipičnim trielrskim zapletom ne može da omane – majstor za specijalne efekte, iliti „devojka za sve“ Roli Tajler, koji je i šminker, mehaničar i dr., biva angažovan zbog svog filmskog umeća da iscenira ubistvo poznatog mafijaša kako bi ovaj mogao da svedoči bezbedno protiv mafije. Međutim, u klasičnom hičkokovskom zapletu, ubrzo Roli postaje žrtva jedne šire misterije i intrige i kreće jurnjava u kojoj njegovi opsenarski trikovi dobro dođu ne bi li se izvukla živa glava.
F/X filmovi, pogotovo u drugom delu, sjajno utilizuju filmske gedžeteriju, stvarajući brojne smicalice iz kućne radinosti za negativce, a nepošteno bi bilo ne reći da je ovaj serijal pre „Nemoguće misije“ započeo trend elaboriranog maskiranja glavnog junaka. Ceo film balansira na toj liniji „filmskih“ filmova Brajana de Palme kao što su „Pucanj nije brisan“ i „Dublerka“, gde likovi koji se tehnički bave filmom postaju junaci filmskog zapleta.
Iako je prvi deo prošao solidno u bioskopima, postojalo je uverenje da je film mogao i bolje da prođe da naslov od dva slova nije bio zbunjujuć za publiku (F/X je neka vrsta skraćenice za „special effects“), te su tako za VHS tržište filmu morali da pridodaju podnaslov „Murder by ilusion“, a drugom delu su prikačili podnaslov „The Deadly Art of Illusion“.
Rosita: Well, we could take a walk and you could kiss me on the veranda.
Dusty Bottoms: Lips would be fine.
Story of the night that Mary Shelley gave birth to the horror classic „Frankenstein.“ Disturbed drug induced games are played and ghost stories are told one rainy night at the mad Lord Byron’s country estate. Personal horrors are revealed and the madness of the evening runs from sexual fantasy to fiercest nightmare. Mary finds herself drawn into the sick world of her lover Shelley and cousin Claire as Byron leads them all down the dark paths of their souls.
– Sigorni Viver dugo nije pristajala na snimanje nastavka dok je sam Kamernon nije ubedio na osnovu sopstvenog scenarija da će njen lik dodatno proširiti i istražiti Riplinu osećajniju stranu.
– Iako deluje da se u filmu pojavljujue na desetine elijena, zapravo je korišćeno samo 6 kostima (elijeni neće postati CGI do trećeg dela).
– Kameron u ovom filmu koristi čak tri glumca sa kojima je sarađivao na Terminatoru pre toga – Bila Pakstona, Majkla Bina i Lensa Henriskena (koji je bio blizu toga da se mane glume ako se uloga androida Aša ne pokaže uspešnom).
Svojim razoružaravajuće autentičnim pristupom štrokavom svetu trećerazrednog detektivčića koga 50-ih godina u Njujorku misteriozni biznismen angažuje da pronađe izvesnog bivšeg pevača Džonija Fejvorita, Alan Parker nas uvodi u mračni, zlokobni svet enigmatične istrage koja seže do vudu magije Nju Orleansa i dubokih tajni isprepletanih sa stravičnim zločinima i još stravičnijim vizijama u kojima se prespajaju prošlost, sadašnjost, psihodelično i satanističko.
Nesuvislo je nabrajati koliko je ovaj triler svojim šokantnim preokretom uticao na potonje hitove, kao što je „Sedam“ ili „Memento“, a Miki Rork daje jedan tur de fors performans koji počinje kao svojevrsni omaž Nikolsonu u „Kineskoj četvrti“ da bi postepno prerastao u centar misterije otkrivajući sloj po sloj kompleksnost, nestabilnost i suštinsku ukletost svog lika Harija Ejndžela.
Na kraju dvojica likova uspevaju da prevaziđu razlike i oforme simpatično prijateljstvo u koje ih je avantura povratka kući spojila.
Međutim, simpatično je podsetiti se da postoji i nešto drugačija američka verzija Sirana koju je 1987. godine snimio Stiv Martin po imenu – „Roxanne“. Ova nepretenciozna i bleskasta romantična komedija „krade“ osnovni zaplet francuskog pozorišnog komada po kome duhoviti i šarmanti Beržerak „pozajmljuje“ svoje pesničko-zavodničke sposobnosti mladiću koji zbog svog fizičkog izgleda ima veće šanse da osvoji devojku, nego on koga krasi giganski nos. U američkoj verziji Stiv Martin glumi C. D. Bejlsa (očigledna aluzija na Beržerakovo ime), vatrogasca koji se zaljubljuje u Deril Hanu, ali koji ne verujući da može da je osvoji „podučava“ svog zgodnog kolegu kako da je zavede. Iako bismo u smislu vernosti delu uvek preporučili francuski film, ipak u ovoj američkoj verzi ima dovoljno šarma, pitkosti i Martinove harizme da se pregura bez nekih većih posledica.
I zaista, treći deo je zapravo inaugurisao Fredija kao pajaca iz pakla koji je podjednako sklon šali i komici koliko sejanju košmarnog užasa, a ovaj deo doneo je i maštovite setpisove u vezi sa tim kako kreativno baciti kašiku u horor filmu, pa i neke edži scene kao što je ona sa Fredijem koji maše špricevima na prstima.
Simpatično je i koliko je treći deo pri kraju opičen mokrom čarapom kada reši da digne Fredijev skelet iz mrtvih i uposli ga da ganja Džona Saksona, a nije naodmet spomenuti i da je ovo film koji je pročuo Patrišu Arket, a u jednoj od sporednih uloga angažovao i Lorensa, tada Lerija Fišburna. Reditelj je maštoviti Čak Rasel koji će 7 godina posle ovoga režirati „Masku“ sa Džimom Kerijem i „Eraser“ sa Arnoldom, dakle imaće svoje legitimne blokbastere, a takođe ovo je deo koji je u celom serijalu bio jedan od gledanijih bioskopskih filmova.
Šalu na stranu, teško da je ikada na filmu dignut ovakav kinematografski spomenik fantazmogoričnom maskulinitetu kako je to urađeno u ovom filmu koji toliko pršti od neke sumanute mačo energije da ga je teško gledati bez krigle piva o obe ruke i pečenjem u zubima.
Naravno, ovakav tip filma je nemoguće zamisliti danas, ali 80-ih je svašta bilo moguće, pa i da elegentni Patrk Svejzi bude vrhunski „izbacivač“ zadužen da zavede red u nekoj krajputaškoj rupi u kojoj svako veče vade noževe i bezbolke jedni na druge dok gađaju bend pivskim flašama i šmrču kokain u WC-u i da pritom postane borac protiv lokalnog tajkuna-moćnika koji drži ceo grad u šaci.
Nikad više verovatno neće biti snimljen akcioni film u kome se 90 posto akcije svodi na kafanske tuče i regularno pesničenje, ali ovaj film ima sve to, i razgaćenog Svejzija koji radi taiči iako pre toga nije mogao da se probudi bez cigarete u ustima, i dve-tri eksplozije koje bi postidele i „Umri muški“, i 17 tuča u kojima se ne zna ko koga teslači, a niotkuda tu i tamo sevnu i gole grudi, i noževi iz čizama, i naoružanje kao da se krenulo u rat, i scena seksa pred kojom bi i „Niske strasti“ pokrile oči i prosto sve što duša ište prosečnom konzumentu avantura Žike i Milana iz faze kada su krenuli da obijaju pragove kafana.
Film koji je bio nominovan za sve Zlatne maline koje postoje, pa i za ketering, ne dobivši nijednu, danas je zahvaljujući kulerstvu Patrika Svejzija i Sema Eliota postao gilti pležr parekselans, loš film koji je zapravo sjajan u svojoj nakaradnoj steretipnoj „muškoj“ viziji sveta i u svemu tome umereno zabavan.
U onome što možemo nazvati samo briljantnom kasting odlukom, Indijaninog oca ovde glumi Šon Koneri, u simboličnom zaveštanju u kome jedan bivši i po mnogima najbolji Bond predaje štafetu svom filmskom nasledniku (Lukas je i zamislio Indijanu kao neku američku verziju Bonda). Koneri i Harison imaju sjajnu hemiju kao otac i sin iako je razlika između njih samo 12 godina, i odlično se nadopunjuju u seriji što duhovitih što ozbiljnih razgovora. Naravno, tu je i avantura veća od života, potraga za Svetim gralom i ponovo nacisti ako negativci, bez kojih očigledno nema dobrog Indi filma.
Tu su i povratnici Markus Brodi (Denzom Eliot) i Salah (Džon Ris Dejvis) kao neka vrsta komičnog sajdkik efekta, a za Elita je vezana možda i najduhovitija scana u filmu kada Indi pred nacistima hvali njegove sposobnosti, znanja jezika i uklopivost u sredinu da bi sledeći kadar pokazao Brodija kao zamlatu koji ne zna da se snađe na ulici.
Osim što prvi put sazanjemo i neke pojedinosti iz Indijevog života, kao što je njegova porodična situacija i činjenica da je detinjstvo proveo kao mladi izviđač (što je direktna pozajmljenica iz Spilbergovog života) ovo je film u kome ćemo saznati i njegovo pravo ime – Henri Džons Džunior. Mladog Indija glumi River Finiks, i to na izričitu Harisonovu preporuku, pošto su pre toga glumili zajedno u „Obali komaraca“ (ideja o mladom Indiju pokrenula je kasnije i TV seriju o njegovim avanturama).
Trojka je ubedljiv i sadržajan nastavak u svakom smislu, pun fantastičnih jurnjava i preokreta, gotovo u ravni prvog dela, čak ga donekle i prevezilazivši, pogotovo u emotivnoj komponenti koja od ovog dela postaje nešto izraženija.
Film je jedan dirljivi biopik koji, pre svega, tematizuje i snažnu porodičnu ljubav, pre svega majke, koja je Brauna uspela da u više navrata održi vitalnim u duhu i pored brojnih prepreka i nedaća, a njegova potreba da bude voljen proteže se kao lajtmotiv drugim delom filma.
Malo je reći kakav je masterklas Dej Luis pružio ovde, da sam ubeđen da je 89′ bilo ljudi koji su ne znajući da je u pitanju glumac verovali da je na ekranu pred njima autentični Braun. Iako je Dej Luis ovim filmom započeo trend svojih neverovatno bizanih metodičkih „ostajanja u ulozi“ sve vreme snimanja, ne možemo reći da to tokom godina nije od svake njegove uloge napravilo mini remek-delo.
Iako se čini da je takozvani zaplet nešto što je u ovom filmskom izražaju rabljeno češće od uvodne scene MGM-ovog lava u prvom kadru, poglavito u raznim holmark iteracijama, to je ipak zato što je ovaj film „deda i baba“ potonjim romantičnim izražajima u komediji i što je na neki način možda ne započeo, ali sasvim mejnstrimizovao celu tu „boy meet girl“ paradigmu i „hoće li neće li“ ljubav sa preprekama „samo smo drugari dok ne spavamo“ zezanciju.
Sve je ovde bolno jasno od samog starta, ali ipak ovo je film u kome se može na neki čudan način uživati zahvaljujući hemiji Rajanove i Kristala koji deluju kao mismeč, ali se zapravo lepo dopunjuju svojim šarmom kao uštogljene Sali i kao razuzdanog i ciničnijeg Herija.
Film deluje pomalo vudialenovski jer su mahom u pitanju susreti i razgovori u Njujorku, ali ima tu malo i komičaskog kolorita koje dodaju sporednjaci u izvedbi Keri Fišer i Bruna Kirbija, kao i nekih već antologijskih scena kao što je Rajanino glumljenje organzma pred 50 ljudi u kafiću, što je scena koja je poprilično trejblejzerska za period kraja 80-ih i pre „Seks i grada“.
Sve u svemu, simpatično filmsko štivo koje je fino ostarilo po ivicama i koje se može i dan-danas odgledati.
ALTERED STATES (1980)
„Altered states“ američki je debi Kena Rasela, i spektakularan filmski debi Vilijema Harta. „Altered states“ je, reklo bi se, tip filma sličan „Muvi“, dakle baveći se opsesijom naučnika da pomiri konflikt između svoje posvećenosti naučnoj istini i ljubavi prema ženi pruža prilike za neke psihodelične i halucinativne momente koji su napakovani raselovskom religijskom i psihoseksulanom simbolikom.Radnja prati opeseivnog naučnika koji uz pomoć droge koju je nabavio u Meksiku pokušava da dođe do primalnih stanja svesti za koje veruje da su pothranjeni u našoj genetici, tj. da dođe do prve, primitivne misli i nulte tačke ljudskog postanja, uglavnom tako što „tripuje“ u izolacijonoj komori satima. Ispostaviće se da će ovaj način eksperimenisanja otključati u njemu neke zaista neobična i bizarna „stanja“.
Iako film može da se posmatra kao varijacija priče o „Džekilu i Hajdu“, sve do alegorije o Isusu i Mariji Magdaleni, u srži priče je problem jednog čoveka da se suoči sa sopstvenom smrtnošću i konačnošću koju sa sobom nosi porodični život i posvećenost ženi i deci, a koja se na kraju ispostavlja jedinim smislom opstanka. Dakle, u suštini, ljubavna priča.
AMERICAN GIGOLO (1980)
Nakon studije urbane usamljenosti i patologije u „Taksisti“ Pol Šreder silazi u utrobu jednog drugog, naizgled glamuroznijeg, ali podjednako poremećenog sveta – sveta elitne muške prostitutke Džulijana Keja. Džulijan je sofisticirani i elegnatni zabavljač dobrodržećih dama, naizgled vozač i prevodilac, ali zapravo prodavac svog tela i vremena, ambiciozni i šarmantni preduzetnik koji želi da ostavi iza sebe podzemlje gej i ulične prostitucije kome je „možda da a možda i ne“ jednom pripadao.Naravno, u sve se upliće i zločin koji policija, ali i neko sa strane, želi da napakuje Džulijanu koji deluje kao idealno žrtveno jagnje. Šreder maksimalno ulazi u glavu, manirizam i postupke svog antiheroja koji krstari Los Anđelesom u pokušajima da očisti svoje ime, ali zapravo sve dublje raskrinkavajući Sodomu i Gomoru sopstvene sudbine i životnih opredeljenja.
Ričard Gir, kao simbol kicoškog mačizma i elegantnog zavodnika vrlog samopouzdanja koji samouvremeno šeta sa sakoom preko ramena, lansiran je u stratosferu popularnosti upravo zahvaljući filmu kao što je ovaj ili „Oficir i džentlmen“.
DRESSED TO KILL (1980)
„Dressed to kill“ je možda i najprepoznatljiviji De Palmin film koji sažima u sebi sve trejmarkove ovog stilizovanog reditelja, fascinantan rad kamerom koja gotovo da preuzima ulogu nemog pripovedača, ogoljenu senzualnost, hičkokovski zaplet, neobuzdano nasilje i bizaran, da ne kažemo nadrealan preokret. Prateći zrelu ženu (Endži Dikinson) koju možda, a možda i ne, proganja misteriozni ubica i to u osvit njene preljube, možemo da se prepustimo i uživamo u čistim kinematografskim dražima savršeno orkestrirane, nasilne i pomalo luckaste misterije koja nam predstavlja i veterana Majkla Kejna u za njega neuobičajenoj ulozi. Na momente savršeno napet, a na momente barokno lep, ovaj film, uz pomoć sugestivne muzike Pina Donađija, predstavlja esenciju Depalminog filmašenja i njegovu možda i najbolju nadogradnju Hičkokovog senzibiliteta (scena u muzeju koja traje više od deset minuta može cela da se iseče iz filma i stavi u neki filmski muzej kao primer savršenog baratanja kamerom).STIR CRAZY (1980)
Džin Vajlder i Ričard Prajor snimili su zajedno četiri filma – Silver streak (1976), Stir crazy (1980), See no evil, hear no evil (1989) i Antoher you (1991). Kombinujući dve dubinski različite, ali u suštini komplementarne komičarske energije, svaki od ove dvojice legendarnih komičara uzidao je u taj opus ono što je u datom trenutku mogao i osećao, što se najbolje vidi u komediji „Stir crazy“. Pomalo neujednačena i sa malo čudnim rešenjima po pitanju radnje, ovo je ipak bila najgledanija komedija 1980. godine (i drugi film u godini iza Imperije) prikazjuću naša dva junaka kao najbolje prijatelje koji završavaju u zatvoru za zločin koji nisu počinili. To je i najurnebesniji deo filma – način na koji se naš dvojac, preplićući što maničnu histeriju što pametnjakovićevsku domišljatost, suočava sa onim što iz drugih filmova znamo kao opakim i brutalnim zatvorskim sistemom izaziva salve smeha, pogotovo kada razigrani Vajlder počne sa zabludnim optimizmom da tretira neke tipične zatvorske stereotipe.CRUISING (1980)
Film koji treba pogledati da biste poverovali da je uopšte snimljen. Al Paćino kao anderkaver pandur integrisan u svet gej S&M njujorške subkulture u potrazi za serijskim ubicom, tj. sa zadatkom da ga „izmami na čistinu“. Ni pre ni posle toga na mejnstrim film sa ovakvom zvezdom nisu stavljenje ovakve znojeva i kožne scene, a sama atmosfera andergraund „slizi“ gerilske avangardne pozornice snimljena je vrhunskim osećajem za detalj i pažnju Vilijema Fridkina. Iako Paćinov lik, koji postepeno počinje da preispituje i svoju seksualnost i svoju psihu sve dublje zaronjen u ovaj svet, nije psihološki baš najbolje razrađen, film obiluje nekom prljavom njujorškom autentičnošću kakvu je samo reditelj „Francuske veze“ mogao da donese. Nema registrovane grupacije koja se 1980. nije javno pobunila protiv ovog filma.OUTLAND (1981)
Pomalo zaboravljeni SF iz 80-ih reditelja Pitera Hajamsa koji će par godina kasnije režirati i drugi deo „Odiseje u svemiru“, ovaj svemirski vestern svakako zaslužuje revitalizaciju kod opšte populacije ako ni zbog čega drugog ono zbog sjajnog Šona Konerija i mračne atmosfere koja umnogome podseća na kulise i postindustrijskog košmara „Osmog putnika“ (ista ekipa radila je scenografiju i za ovaj film). „Outland“ je nezvanična reimaginacija filma „Tačno u podne“ i govori o pitanjima časti i dužnosti u nemogućim i po život opasnim uslovima, kada se Konerijav maršal na Jupiterovom mesecu gde moćna kompanija iskopava rude suoči sa zlom kapitalističkog načina razmišljanja koje ne preza od žrtava samo da poveća profit. Mračan i tenzičan film koji sjajno kombijune SF, triler i entuzijazam klasičnog vesterna i film koji zaslužuje bolju reputaciju nego što je ima.POSSESSION (1981)
Zamislite „Prizore iz bračnog života“ koji se dešavaju u univerzumu „Isterivača đavola“ i snimljene psihološkim osećajem za bizarno filma „Repulsion“ i ne možete ni da priđete blizu ludosti koju baštini „Possession“, svakako jedan od najmorbidnije psihodeličnih filmova ranih 80-ih, kada takvih naslova nije manjkalo. Crpeći inspiraciju iz sopstvenog bolnog razvoda, reditelj Andžej Žulavski snima jedan ultimativni film o dezintegraciji braka u kome se emocije razulareno vriše a mentalni bol manifestuje fizički kroz samopovređivanje. Ovo je u jednom i petparački đalo triler i lavkratofski kričer horor, i psihološka drama o razvodu snimana ne slučajno u Zapadnom Berlinu blizu berlinskog zida kao simbolu razdvojenosti i otuđenosti. Izabel Ađani dobila je Zlatnu palmu u Kanu za ulogu koja prevazilazi zemaljske vrednosne kategorizacije i uzdiže se do nečeg natprirodnog u svom posednuto-histeričnom performansu koji treba videti da biste poverovali da postoji, dok se Sem Nil u jednoj od svojih prvih uloga lepo uklapa u nadrealni narativ u kome svi preglumljuju, ponašaju se bizarno, nekontrolisano i sumanuto.AN AMERICAN WEREWOLF IN LONDON (1981)
Uzor-film svakom posle njega koji je hteo da se pozabavi temom vukodlaka, jedna od stožernih i citatnih tačaka horora 80-ih koji su mnogi potom imitirali, ali nikad nisu uspeli da evociraju tu vrstu mešavine bizarnog humora sa hororom i taj nivo praktičnosti sa kojom je genije šminke i maske Rik Bejker izveo do tada neviđenu transformaciju čoveka u dlakavu zver.Film koji je nastao kao inspiracija koju je reditelj Džon Lendis dobio u Jugoslaviji kao deo ekipe „Kelijevih heroja“ i to prisustvujući ničemu drugom nego ciganskoj sahrani i njenim, iz ugla jednog Amerikanca jevrejina, morbidnim ritualima.
Film zbog koga je američka Akademija morala da uvede kategoriju za najbolju šminku na Oskaru i da je preda Bejkeru bez konkurencije, čineći to nakon toga još šest puta.
Film zbog koga je Majkl Džekson odlučio da njegov antologijski spot za pesmu „Triler“ bude horor i za koji je angažovao istu ekipu, od reditelja Lendisa do Bejkera.
Film čiji nastavak je toliko nedostojan tog imena, da ga treba samleti u mešalici za meso i zakopati negde u Amazonu.
Film u kome ćete videti možda jednu od najbizarnijih scena snova u istoriji filma koja sadrži naci-zombi-spodobe koji automatima šaraju po prosečnoj američkoj porodici. Američki vukodlak u Londonu.
MOMMIE DEAREST (1981)
Ako ste se ikada zapitali zašto karijera Fej Danavej 80-ih nije proizvela hitove kao 70-ih, odgovor delimično leži u filmu „Mommie dearest“. Zamišljen delimično kao biopik čuvene holivudske dive Džoan Kraford, „Mommie dearest“ je zapravo bio jedan bizaran festival maltretiranja kome je Kraforodova izložila svoju usvojenu decu, tako da se 70% filma svodi na to da Fej Danavej u posednutom, gotovo demonskom egzorcizmu doživljava nervne slomove nad svojom kćerkom, vičući, proklinjući i cepajući svaku trunku normalnosti. Gluma Fej Danavej bila je do te mere „over the top“ da se scenografija prosto ljuštila pred njenim silovitim napadima u kojima kćerku optužuje da je sotona jer je stavila haljinu na žičanu vešalicu. Iako je film bio finansijski uspešan, kritika nije bila baš blagonaklona prema takvom portretu Džoan Kraford, a vremenom film je našao vernu bazu fanova koji su ga proglasili kemp užitkom naslađujući se teatralnim performansom Fej Danavej. Zanimljivo, sama Krafordova je 70-ih izjavila da je Fej Danavej jedna od retkih glumica koja ima sve kvalitete da postane superzvezda.RAIDERS OF THE LOST ARK (1981)
Suludo je govoriti koliko prvi „Indijana Džons“ i 40 godina kasnije deluje sveže, razigrano, nekako dečje naivno, ali i plemenito, kao prva esencija neke matine avanture spakovana na filmsku traku u vidu razdraganih šarenih slika, živopisnih likova, simpatičnih doskočica i, za ono vreme, solidnog saspensa. Spilberg i Lukas imali su jasnu viziju a to je da radnju tipičnog B avanturstičkog filma snime svim onim dostupnim sredstvima A produkcije, od kvalitetnih glumaca do sjajnih lokacija i za ono vreme upečatljivih efekata i set dizajna, i tako verovatno snimili i najbolji avanturistički film svih vremena, oživevši jednu fantaziju o bondovskoj figuri neustrašivog, ali i ranjivog i mislećeg arheologa-vagabunda koji diljem sveta spasava i otkriva istorijske artefekte sukobljavajući se pri tom sa galerijom zlokobnih figura kao što su ovde nacisti. Film je jedan perfektno režirani setpis za setpisom, a Harison Ford postavlja jasne temelje svog arhetipskog lika – malo humora, malo šarma, malo razmetanja arheloškim znanjem, malo romanse, i mnogo skakanja, vitlanja bičem i razdrljene košulje.Zanimljivo je da je u pauzama snimanja filma Spilberg završio pisanje scenarija za „E.T.“ koji je pisao sa tadašnjom Fordovom suprugom – Melison Matison.
Verovatno jedan od najboljih studijskih žanrovskih filmova ikada snimljenih.
„It’s not the years, honey, it’s the mileage“
VICTORI (1981)
Poznatiji u prevodilačkoj radionici RTS-a kao „Put do pobede“, ova logoraška sportska avantura kombinuje žarn zatvorskog i ratnog sa sportskim filmom. Koliko god blesavo zvučalo, upravo je to što jeste. Ratni zarobljenici bivaju primorani da odigraju fudbalsku utakmicu protiv dominantnih nacista u cilju ratne propagandne i još jedne simbolične pobede Nemaca, međutim, ono što Nemci ne znaju je da za saveznike igra Pele, i da se fudbalska utakmica u njihovim očima kotira kao odlična prilika za bekstvo. Stavljajući smotanog Stalonea na gol saveznika, njihove šanse su znatno umanjene, međutim sa Majklom Kejnom i Bobijem Murom u srednjem redu, kao i Peleom u navali, njihovi izgledi se popravljaju, pa simbolična pobeda postaje ne samo prilika za bekstvo već i najava ishoda Drugog svetskog rata.FIRST BLOOD (1982)
Iako iz današnje perspektive akcija „Prve krvi“ deluje pomalo arhaično, ideja ovog filma i dalje pije vodu predstavljujući jedan opori i cinični odgovor na postvijetnamsku Ameriku. Oni koji očekuju samo „one man army“ preživljavanje u vrletima i non-stop akcijanje biće prijatno iznenađeni sa koliko patosa i poruke ovaj film nastupa ne štedeći SAD kao mesto koje se na brutalan način odreklo svojih veterana koji po povratku iz Vijetnama ne mogu da se snađu u svetu i koje Rambo svoji mučeništvom simbolizuje. Rambo je simbol svih izneverenih ratnika koji poraženi ratom bivaju poraženi i prijemom „kod kuće“, a njegov anlišovani gnev koji seje militaristički pakao po naizgled mirnom gradiću u Americi simbol je ničeg drugog da samog rata koji se „vraća kući“ odakle je u svet i poslat da zada osvetu.Zanimljivo je da je ulogu koju je na kraju odigrao Ričard Krena originalno trebalo da igra Kirk Daglas, a sam pisac romana po kome je snimljen film – Dejvid Morel, izjavio je da je film ispao mnogo bolji od knjige. Tome je svakako pomogao i nož koji Rambo koristi a koji je izrađen specijalno za ovaj film i koji je nakon filma postao kulturološki fenomen jer su svi tražili isti ili sličan. Reditelj Ted Kočif će 7 godina nakon ovog filma režirati ni po čemu sličan „Vikend sa mrtvacem“.
THE THING (1982)
„The Thing“ Džona Karpentera jedan je od najsuperiornijih predstavnika SF/horor žanra ne samo 80-ih nego i šire, i jedan od najboljih studijskih Karpenterovih filmova koji je svoje najreprezentativnije radove ipak dao kroz nezavisna i niskobudžetna ostvarenja. „Stvor“, iako zvanično rimejk filma „The thing from another world“ iz 1951. godine, gotovo u svim segmentima prevazilazi to ostvarenje ostajući i dan-danas kultni primer klaustrofobičnog i maskulinumskog trilera koji stavlja na kušnju simboličnih 12 muškaraca vanzemaljskim entitetom koji apsorbuje sve oblike kojih se dotakne i imitira ih.Međutim, pored samog filma zanimljive su i neke okolnosti koje su ga okruživale i koje su utkane u njegovu mitologiju. Naime, već je čuvena činjenica kako je „Stvor“ propao na blagajnama ne bi li stekao besmrtnost tek reprizama na VHS-u kod publike koja je prepoznala njegove kvalitete. Kako i ne bi propao kada se pojavio samo sedam dana nakon „E.T“-ja, u tom trenutku (na putu da postane) jednog od najgledanijih filmova svih vremena. „E.T“-jeva vedrija i optimističnija vizija vanzemaljskog entiteta više je legla publici željnoj malo letnje razonode. Samo sedam dana posle premijere film je uklještilo i prikazivanje „Poltergejsa“, još jednog popularnog spilbergovskog horora. Ali ono to je najzanimljivije je da je još jedan u tom trenutku nedovoljno cenjeni SF klasik – „Blade runner“ imao premijeru istog dana kao i „Stvor“ (25. jun 1982) ostavljajući publici da tek u godinama koje slede otkriju ova dva filma.
Neosporno je da „The Thing“ danas ne bi bio to što jeste da se nije mudro oslonio na praktične efekte, masku i makete koje je za film napravio ekstremno talentovani tada 22-godišnji Rob Botin, majstor za maske u ravni svog mentora Rika Bejkera i već legendarsnog Stena Vinstona. Botin, koji će kasnije u karijeri raditi praktične efekte za „Urlikanje“, „Totalni opoziv“, „Robokapa“, „Sedam“, „Fight club“ itd. pokazao je izuzetnu posvećenost kreaturama koje je stvarao za „Stvora“ često spavajući na setu i radeći po ceo dan, zbog čega je nakon snimanja primljen u bolnicu zbog iscrpljenosti.
THE VERDICT (1982)
„The Verdict“ (1982) Sidnija Lameta sudnički je triler o nekada talentovanom, a sada napola propalom advokatu pijanici koji dobija šansu da povrati svoju posustalu karijeru tako što će dobiti slučaj protiv bolnice koja je njegovu klijentkinju pretvorila u biljku zbog pogrešne anestezije. Klateći se na dilemi da li da prihvati odštetu koja bi i njega obogatila, ili da potraži pravdu na sudu za nesavesno lečenje i možda izgubi ceo proces protiv jake i dobro pripremljene advokatske firme, Njuman, u glavnoj ulozi, pruža jednu od najboljih uloga svoje karijere savršeno jasno dočaravajući sumnju i očaj čoveka koji zna da ide protiv svih mogućih stubova društva, ali i pravdoljubivost nekoga ko je svеstan da se pravo i pravda ne mogu tek tako potkupiti i da za neke postupke institucije treba da snose odgovornost. Dobivši nominaciju za Oskara u ovoj ulozi, Pol Njuman je ovde dokazao da je sa razlogom jedan od najboljih američkih glumaca 20. veka.48 HOURS (1982)
Verovatno jedan od najbombastičnijih filmskih debija koji je ikada izveden uradio je Edi Marfi buknuvši u ovom filmu kao kvalitetan kineski vatromet. On i Nolti kao par rasparenih slučajnih partnera imaju 48 sati da uhvate bandu pljačkaša i begunaca dok se Edi ne vrati nazad u zatvor što im steže omču oko vrata i tera na neke nekonvencionalne metode u istrazi. Teško je pobrojati sve zasluge ovog filma, osim što je Marfijev debi nakon uspešnih par godina u SNL skečevima, film je započeo i čitav talas „buddy“ filmova u kome su partneri crno/beli dvojac suprotstavljenih karaktera. Mešavina urbanog krimića, akcionog filma i komedije sa mnoštvom socijalnih i rasnih implikacija i komentara, film će ostati i poznat po briljantnoj sceni u kojoj Marfi glumeći pandura upada u kakav redneck bar zaostalih američkih njuški i „zavodi red“ autoritativnim dranjem i mlaćenjem.TRADING PLACES (1983)
Film poznatiji u našim video-klubovima kao „Kolo sreće“ predstavlja sve svoje kolaborante u savršenoj formi, reditelj Džon Lendis u životnoj snazi, mladi i vibrantni Edi Marfi kao hodajuća tempirana bomba šala i pošalica, Den Ejkrojd u vrhuncu svoje SNL slave i šarmantna Džejmi Li Kertis snimili su komediju za sva vremena, perfektnu novogodišnjo-božićnu poslasticu koja nije samo niz neukusnih skečeva, već ima i satiričnu notu s obzirom na to da dovodi u kolizuju razna socijalno-ekonomska i rasna pitanja. Šta se dešava kada bogati berzanski mešetar i klošar s ulice zamene mesta u manipulantskoj igri dvojice dokonih Vol Strit „lordova“ podsetite se u ovoj savršenoj komediji iz veselih 80-ih.OF UNKNOWN ORIGIN (1983)
„Of unknown origin“ je simpatičan doprinos veselih 80-ih i Kanade žanru paranoičnog trilera i „kričer“ horora koji je vremenom zaboravljen, iako među bazom vernih fanova ima status opskurnog kulta. Pratimo modernog japija sa Vol Strita koga igra budući Robokap Piter Veler u svojoj prvoj filmskoj ulozi koji nakon renoviranja antičke kuće u centru Njujorka biva suočen sa napadom izuzetno motivisanog i agresivnog pacova. Prisustvo neumornog glodara u cevima, zidovima i sl. tera ovog uspešnog biznismena preko granice ludila i paranoje, a njegovo opsesivno nastojanje da ga se reši pretvara se gotovo u nadrealan košmar. Iako niskobudžetan, film odlikuje zanimljiva vizuelizacija koja prati svet iz tzv. pacovske perspektive, za koju je zaslužan vrsni reditelj akcionih filmova Džordž P. Kosmatos, koji će nakon ovoga režirati dva velika Staloneva hita – „Rambo 2“ i „Kobra“. Film se može posmatrati iz dva ugla, kao kritika konzumerizma 80-ih i volstritovske pohlepe koju iz koloseka može lako da izbaci jedna banalnost, ili kao psihološka studija čoveka slomljenog različitim dedlajnovima i pritiscima da na poslu prosperira i ostvaruje uspehe. Ili se samo možete prepustiti zabavi lova na pacova i izvrsnoj roli Pitera Velera.THE KEEP (1983)
Reditelj koji će se proslaviti tek svojim kriminalističkim i pandurskim filmovima, Majkl Men, karijeru je, nakon filma „Lopov“, gradio ovim neobičnim hororom prateći grupu nacista koji okupiraju jedan rumunski zamak ne bi li u njemu anlišovali prastari entitet koji kreće da ih redom tamani (da li je neko rekao . Poznato je da Majkl Men nije bio zadovoljan mešanjem studija koji ga je terao da film znatno skrati.Začudna i autentična atmosfera starog zamka i neke od prvih većih filmskih uloga za Ijana Mekelena i Skota Glena.
THE ADVENTURES OF BUCKAROO BANZAI ACROSS THE 8th DIMENSION (1984)
Iako bi konkurencija za najpolupaniji film ikada snimljen trebalo da bude žestoka, ipak neki bi pretragu za tim svetim gralom mogli da završe i kod naslova „The Adventures of Buckaroo Banzai Across the 8th Dimension“.Teško da je išta sumasišavšije stavljeno na filmsku traku tokom 80-ih, a da je težilo isprva kakvom mejnstrimu (doduše, film je slavno propao na blagajnama), međutim sumanuti sastojci od kojih je Bukaro Banzai smešan isti su oni od kojih se spravlja bilo koji kultni film, dakle jedan amaterski šarm uvaljan u bezbrižno „mozak na otavu“ raspuštanje vijuga kreativnosti i blesavosti u petparački SF milje.
Radnja je toliko konfuzna da je ne bi razjasnio ni Nil de Gras Tajson, a podrazumeva kakvu skupinu/bend/ligu naučnika/kauboja/avanturista/muzičara koji se sukobljavaju sa izvansvemircima iz 8. dimenzije i Džonom LItguom koji je dobio glumački zadatak da anlišuje sve bazične instinkte čiste sprdačine.
Predrobokapovski Piter Veler je naslovni heroj naučnik/reli vozač/samuraj/rok zvezda/neuro hirurg, dakle stripovski galimatijas svih mogućih herojskih steretipa, vođa ove skupine koja dobija sekundanta u vidu mlađeg Džefa Goldbluma, a jednog od protivnika u vidu Kristofera Lojda, godinu dana pre „Povratka u budućnost“.
Šarmantni svet niskokaloričnog, ali zato neozbiljno treširanog SF-a u spoju sa bizarnom komedijom i nadrealno karikiranim likovima, „Banzai“ je film koji treba pogledati da biste poverovali da postoji.
PARIS, TEXAS (1984)
„Pariz, Teksas“ je jedan od esencijalnih kultnih „američkih“ filmova. U režiji Vima Vendesa i po scenariju pokojnog američkog sveautora Sema Šeparda, ovo je malanholičan i atmosferičan film o čoveku koji se nakon četiri godine izgnanstva pomalja u teksaskom gradiću naizgled bez sećanja o tome ko je i šta je i kao mitski Odisej pokušava da se iznova poveže sa sinom, ženom i bratom. Retko ko je kao jedan Nemac, u ovom slučaju Venders, uspeo tako uspešno da zaviri u suštinu američke duše krećući se bespućem tobože pompezno nazvanog teksaskog gradića koji krije tužne ljudske sudbine u filmu koji se više doživljava kao iskustvo nego se gleda kao narativni tok. Nošen muzikom Raja Kudera i izvanrednim ulogama Stentona i Nastasije Kinski, ovo je film o ljudima na rubu civilizacije i života, izgubljenim i napaćenim dušama čije se sudbine konkretizuju i razotkrivaju u trećem činu susreta otuđenog bračnog para koji je istovremenom misteriozan i tužan. Din Stenton je bio esencijalni junak autsajder one skrivene i ne tako glamurozne Amerike, suvonjavi, izduženi stoik marginalac, čovek koji u licu nosi patnju, ali i toplinu nekoga koga je život šibao, ali koji je isti taj život i neumorno živeo.INDIANA JONES AND THE TEMPLE OF DOOM (1984)
„Temple of doom“ je po svim parametrima čudan nastavak, pre svega jer se postavlja kao prikvel (radnja se dešava godinu dana ranije u odnosu na prvi film), ne razvija dodatno svog glavnog junaka i smešta ga u nešto mračnije i hororičnije okruženje.Ni Lukas ni Spilberg ne vole preterano ovaj nastavak, a on se ispostavio nešto mračnijim jer su obojica u tom periodu prolazila kroz raskide i razvode (Lukas je rešio da se radnja vrati unazad godinu dana da se Indi ne bi ponovo sukobljavao sa nacistima).
Međutim, za razliku od njih dvojice, meni je drugi deo oduvek bio blizak, baš zbog nešto zlokobniji tonova i koketiranja sa bizarnostima i hororom, ali i zbog činjenice da je ispravio jedan problem iz prvog filma a to je da je kraj dvojke kudikamo spektakularniji u odnosu na prvi deo gde Indi nema mnogo protagonizma. Ako se sećate, drugi deo se završava spektakularnom scenom na propadajućem visećem mostu.
Takođe, ovo je prvi film gde dobijamo „Indijanu Džonsa“ u naslovu i prvi film gde se donekle njegov lik iz psihologizacije svetskog avanturiste-plejboja premešta ka nekome ko odjednom brine o surogat porodici (Vili i Šort Raund), naslućujući u nastavcima njegovo puno skarašavanje u braku. Inače, Spilberg kao jedinu pozitivnu stranu ovog filma vidi to što je na njemu upoznao svoju buduću suprugu Kejt Kepšou, koja je dobila najlošije kritike u celom filmu za svoju ulogu razmažene kabaretske pevačice.
„Temple of doom“ jeste netipičan nastavak, više se ponašajući kao tek jedan deo u serijalu nego kao film koji treba da nasledi i prevaziđe spektakularni prvi deo, ali je bez obzira na to jedan fin doprinos ovoj franšizi upravo zbog svojih mračnijih i mističnijih tonova.
DREAMSCAPE (1984)
Davno pre „Inception-a“ postojao je film po imenu „Dreamscape“ koji se prvi poigravao idejom ulaska u snove i njihovom manipulacijom. Iako je u međuvremenu mahom zaboravljen, u pitanju je jedan od onih opskurno zabavnih bisera iz 80-ih koji je uz Denisa Kvejda, Kristofera Plamera, Kejt Kepšou i Maksa von Sidoua trebalo da bude mnogo veći hit. Priča o eksperimentu u kome nadareni parapsiholozi ulaze u tuđe snove i pokušavaju da reše podsvesne probleme snevača i koji bivaju regrutovani od vlade da postanu „ubice“ u snovima puna je različitih pravaca koji malo dezavuišu osnovni ton filma a to je SF horor. Međutim, ima tu i akcije, avanture, konspirativno-političkog trilera, a poster za film zbunjivao je publiku jer je podsećao na Indijanu Džonsa. Međutim, „Dreamscape“ ostaje prvi film koji se maštovito bavio potencijalno lukrativnom idejom, i iako je u tome omanuo, makar je omanuo na jedan blaženo neopterećujuć način.DIJAGONALA LOVCA (1984)
„Dijagonala lovca“, ili kako je u Americi poznat „Dangerous move“, švajcarski je film koji je čak, od strane holivudskog establišmenta, ovenčan Oskarom za najbolji strani film 1985. ne bi li se dao podstrek i podsticaj antikomunističkoj ideji. A meč za titulu svetskog prvaka u šahu upravo je okosnica tadašnjih geopolitičkih prilika hladnoratovnog ambijenta i radnje ovog filma – za titulu se bore sovjetski Jevrejin, stari prekaljeni šahista, simbol nazadnog i rigidnog komunističkog sistema, i mladi Litvanac, predstavnik odmentnute, prozapadne ideje tobožnjeg prosperiteta. Ishod ove partije trebalo bi na posredan način da odredi odnos moći i snaga u novom svetskom poretku, a poruka da je šahovska tabla zapravo svet ovde je vrlo jasna.RAMBO: FIRST BLOOD PART 2 (1985)
Prvi film jeste bio umereni hit, ali drugi deo je prosto eksplodirao zaradivši preko 300 miliona u svetu (što je u današnjim dolarima ekvivalentno lovi koju je zaradio „Avatar“). U drugom delu već naslućujemo da cela ova serija ide u pirotehničku eksploataciju Staloneovih nauljenih mišica, teškog naoružanja i brojanja mrtvih. Međutim, iako u drugom delu imamo tri puta više eksplozija i „signature“ luk i strelu, priča je i dalje poprilično kritički usmerena ka američkoj spoljnoj politici i ciničnom odnosu koji Ujka Sem ima prema ratnim zarobljenicima (koje, zapravo, ne želi da izvuče). Takođe Rambo ispoljava i kakvu emotivnu vezu sa lokalkom koja postaje njegova simbolična „mrtva draga“, tj. onaj motiv iz koga junak crpe izvor nadahnuća. Iako se na mala vrata kao negativci uvode i Rusi, ipak najveći gnev Rambo, pa i film, i dalje gaji prema pritvornom i manipulativnom Čarlsu Neperu koji simbolizuje američku birokratiju. Film je režirao žanrovski majstor Džordž P. Kosmatos koji će sa Staloneom kasnije sarađivati i na „Kobri“, a prvu verzuju scenarija napisao je Džejms Kameron koji je kasnije izjavio da je od njegove verzije ostala akcija a da je politiku „dopisao“ Stalone.AFTER HOURS (1985)
Reprizirali smo „After Hours“, jedan od onih filmova koji deluje kao da ga je Skorsezeo nepretenciozno snimio da bi se odmorio od drugih, kompleksnijih projekata, a koji je od njegove olabavljene ruke profitirao postavši svakako kultni „ponoćni“ film i jedan od boljih u njegovoj karijeri.„After Hours“ je jedna sumanuta košmarna „kafkijanska“ odiseja glavnog junaka Pola Hageta kroz noćni Njujork u trenutku kada čamotinju svog dosadnog japijevskog života pokušava da razigra slučajnim poznanstvom sa misterioznom devojkom u toku jedne noći, uletavši pri tom u sve bizarnije i nadrealnije situacije koje kušaju njegovu zonu komfora i podsećaju ga da je svet zastrašujuće i zbunjujuće mesto onog trenutka kada podignemo zadnjicu sa kauča i krenemo na izlazna vrata.
Film koji iz minuta u minut postaje luđi i nadrealniji prikazujući glavnog junaka, u slučajnim interakcijama uglavnom sa ženama, kao demaskulizovanog anti-heroja koga slučaj komedijant vuče od bizarnog ka crnohumornom u jednoj košmarnoj i nadrealnoj atmosferi noćnog grada koja podseća na mešavinu bojnog polja i nekog isturenog krila ludnice.
Zanimljivo je da je za ovaj film Skorseze dobio nagradu u Kanu za najbolju režiju a da je lično Dušan Makavejev ovom scenariju dao ocenu deset kao predavač na Filmskoj školi Univerziteta Kolumbija.
BREWSTER’S MILIONS (1985)
Evo još jedne urnebesne „finansijske“ komedije iz 80-ih kada je predstava o velikom novcu zaludela Holivudske glave (vidi film „Vol strit“). Ovo je moderna bajka o propalom igraču bejzbola koji ima priliku da nasledi enormno bogatstvo ako uspe da za mesec dana spiska 30 miliona dolara tako da mu ne ostane ništa u vlasništvu. Genijalni Ričard Prajor (koji je bio jedan od stožera stendap komedije tokom 80-ih i svakako jedan od najboljih komičara svih vremena) briljira u ulozi snalažljivog Brustera koji nalazi sve luđe i kreativnije načine da troši novac na kraju se čak i kandidujući za gradonačelnika. Simpatični Džon Kendi pruža dostojnu podršku Prajoru u ovoj esencijalnoj satiri na potrošačku kulturu i kritiku megalomanskog i površnog ponašanja moćnih i bogatih.FRIGHT NIGHT (1985)
Nakon što su „Hamer“ i Kristofer Li suvereno vladali vampirskim filmom 70-ih godina, žanr vampirskog horora je ušao u neku vrstu reimaginacije i krize identiteta u 80-im, te su reditelji različitim pristupima pokušavali da nađu formulu koja bi upalila. Tako smo dobili tinejdž pank vampire u „Lost boys“, prizemni, skoro vestren pristup u „Near dark“, stilizovani „Hunger“, vampire iz svemira u „Lifeforce“, komičan „Vampire’s kiss“ itd.Ali samo je „Fright night“ iz 1985. uspeo nekako da poveže dosta elemenata u jedan film i tako ostane upamćen kao film koji vešto kombinuje komične i hororične elemente, i to koristeći praktične efekte šminke i maske, a da se u isto vreme oduži uzorima kao što su bili Vinset Prajs i Piter Kušing. Kris Sarandon je vampir koji se doseljava u tipčino američko predgrađe i biva raskrinkan od strane tinejdžera Čarlija, koji je i sam opsednut horor filmovima, poglavito treš vampirskim ostvarenjima koje podrazumevaju učešće kakve kultne figure Pitera Vinsenta. „Frigh night“ je savršen relikt 80-ih, dovoljno kičast i trešast, ali i lepo zapakovan da u njemu prepoznamo što nasleđe starih filmova što neumitni ulazak u novu eru elaboriranih specijalnih efekata (koji su u to vreme pojeli skoro pola budžeta za film).
Rimejk iz 2011. sa Kolinom Farelom nije bio preterano uspešan upravo zato jer mu je falio taj vajb bezbrižnih 80-ih.
OUT OF AFRICA (1985)
Umesto „Boje purpura“ ili „Svedoka“ te godine Oskar je otišao u ruke afričkoj melodrami između Meril Strip i Roberta Redforda. Lepi pejzaži i potenciran zategnut odnos između dveju različitih individua koji buja u ljubav bili su dovoljan mamac koji je od prosečnog TV filma iznedrio dobitnika Oskara, ali da li ćete se ikada setiti ovog filma kada se prisećate klasika 80-ih? Verovatno ne.Ceo film drži se na odličnoj glimi Stripove i Redfordovom magnetiznu prevazilazeći sve druge manjkavosti.
IME RUŽE (1986)
Film je posle velikog uspeha romana snimljen u italijansko-francusko-nemačkoj koprodukciji, režirao ga je Francuz Žak Žan Ano koji se pre toga pročuo preiistorijskom avanturom „Potraga za vatrom“, a kasnije će režirati i „Neprijatelj pred vratima“ i „Sedam godina na Tibetu“. Uloge su tumačili Šon Koneri kao Vilijam od Baskervila, Kristijan Slajter, F. Muraj Abraham i Ron Perlman. Film je sniman na lokacijama u Italiji i Nemačkoj i u čuvenom italijanskom studiju Ćinećita.Iako u Americi nije bio dobro prihvaćen, u Evropi je bio veliki hit, zaradivši preko 77 miliona dolara.
Kristijan Slejter je imao samo 15 godina za vreme snimanja filma.
Karijera Šona Konerija je u vreme snimanja bila u silaznoj putanji, tako je da reditelj Ano ima problema da obezbedi finasije kada je odlučio da Koneri igra glavnu ulogu. Ubrzo nakon ovog filma, Koneri će dobiti i svog prvog Oskara i postati jedna od najvećih zvezda starije generacije u Holivudu.
Umesto Konerija u filmu su mogli da glume i Robert de Niro, Majkl Kejn, Ijan Mekelen, Albert Fini, Džek Nikolson… Umberto Eko nije bio oduševljen izborom Konerija, ali je kasnije priznao da je film ispao „lepo“
Manastir sagrađen u Italiji za potrebe snimanja predstavljao je jednu od najvećih scenografija u istoriji filma posle „Kleopatre“. Za snimanje je korišćen i Eberbach manastri u Nemačkoj.
Žan Žak Ano je rekao Umbertu Eku da oseća kao da je roman pisan specijalno za njega s obzirom na to da se godinama interesovao za srednjovekovne manastire.
F/X (1986)
F/X je jedan simpatičan triler iz 80-ih, koji je dobio nastavak 5 godina kasnije, nakon što je prvi deo stekao solidnu reputaciju na VHS-u, iako je meni drugi deo bio oduvek nešto draži, prvenstveno zbog više gedžeterije i tog nekog „Home alone među odraslima“ duha, da ne spominjem više vremena koje sjajni par dvojice Brajana – Braun i Denehi provode zajedno na ekranu, za razliku od prvog dela gde se sreću samo na kraju filma.F/X ima sjajnu premisu za film jer je u suštini u pitanju priča o filmskoj iluziji koja se koristi za tipičan zaplet jednog palpi trilera, a dekonstrukcija filmske iluzije u sprezi sa tipičnim trielrskim zapletom ne može da omane – majstor za specijalne efekte, iliti „devojka za sve“ Roli Tajler, koji je i šminker, mehaničar i dr., biva angažovan zbog svog filmskog umeća da iscenira ubistvo poznatog mafijaša kako bi ovaj mogao da svedoči bezbedno protiv mafije. Međutim, u klasičnom hičkokovskom zapletu, ubrzo Roli postaje žrtva jedne šire misterije i intrige i kreće jurnjava u kojoj njegovi opsenarski trikovi dobro dođu ne bi li se izvukla živa glava.
F/X filmovi, pogotovo u drugom delu, sjajno utilizuju filmske gedžeteriju, stvarajući brojne smicalice iz kućne radinosti za negativce, a nepošteno bi bilo ne reći da je ovaj serijal pre „Nemoguće misije“ započeo trend elaboriranog maskiranja glavnog junaka. Ceo film balansira na toj liniji „filmskih“ filmova Brajana de Palme kao što su „Pucanj nije brisan“ i „Dublerka“, gde likovi koji se tehnički bave filmom postaju junaci filmskog zapleta.
Iako je prvi deo prošao solidno u bioskopima, postojalo je uverenje da je film mogao i bolje da prođe da naslov od dva slova nije bio zbunjujuć za publiku (F/X je neka vrsta skraćenice za „special effects“), te su tako za VHS tržište filmu morali da pridodaju podnaslov „Murder by ilusion“, a drugom delu su prikačili podnaslov „The Deadly Art of Illusion“.
THREE AMIGOS! (1986)
Jedna od najluckastijih komedija 80-ih koja je vremenom sve gledljivija i simpatičnija. Spaja u to vreme trio neuništivih talenata – bizarnog Stiva Martina, galantnog Čevija Čejsa i smotanog Martina Šorta. Trio glumaca iz popularnih nemih vesterna koji prate doživljaje „Tri amigosa“ slučajno se obretu u meksičkom selu gde ih lokalci greškom zamene za prave revolveraše i angažuju ih da im pomognu sa lokalnom bandom nasilnika. Ovo je klasična komedija zabune koja parodira „Sedmoricu veličanstvenih“ na jedan beskrajno šarmantan i luckast način, a zajednička sinegrija trojice glumaca funkcioniše na apsolutno svakom koraku. „Glupe“ fore kao što je ova protežu se celim ostvarenjem:Rosita: Well, we could take a walk and you could kiss me on the veranda.
Dusty Bottoms: Lips would be fine.
GOTHIC (1986)
Nemojte slučajno da pobrkate ovaj film sa gromoroznom „Gotikom“ sa Hali Beri, ili kojim slučajem sa romantizovanim biografskim filmom o Meri Šeli koji je nedavno izašao – ovo je čisto ludilo Kena Rasela ophrvano svim onim elementima dobrog, sugestivnog, a hororičnog znamenja, kao što je lokacija, zvuk, slika, mračno, bizarno, psihodelično, ali opet zavodljivo i lirično. Šta se dešava kada se Lord Bajron, Meri Šeli i Persi Šeli nađu u Bajronovom zamku ne bi li nadraživali jedni drugima kreativne nerve pričanjem strašnih priča. Opis sa IMDB-a sve govori o ovom filmu:Story of the night that Mary Shelley gave birth to the horror classic „Frankenstein.“ Disturbed drug induced games are played and ghost stories are told one rainy night at the mad Lord Byron’s country estate. Personal horrors are revealed and the madness of the evening runs from sexual fantasy to fiercest nightmare. Mary finds herself drawn into the sick world of her lover Shelley and cousin Claire as Byron leads them all down the dark paths of their souls.
THE MOSQUITO COAST (1986)
„The Mosquito coast“ je pomalo zaboravljeni film Pitera Vira, genija iza takvih filmova kao što su „Trumanov šou“ ili „Društvo mrtvih pesnika“, rađen po tada popularnom romanu Pola Terua. Film prati inventivnog i ekscentričnog pronalazača Alija Foksa koji razočaran degradacijom američkog društva u konzumerizam i kapitalističku paranoju odluči da spakuje svoju šestočlanu porodicu i uputi se u Honduras gde planira da se nastani usred džungle i oformi svoju malu utopiju. Međutim, kao što će se ispostaviti, njegova sopstvena manija o samoodržanju i preveliki ego staviće njegovu porodici na velike kušnje tela i duha. „The Mosquito coast“ je možda zagrizao i više nego što može da sažvaće, u isto vreme bivajući studija jednog skoro pa manijakalnog anticivilizacijog karaktera, kritika urušavanja američkog načina života, presek epskog sukoba nauke i religije, porodična psihološka drama i, povrh svega, jedan survajvl film o snalaženju u džungli ala Verner Hercog meets Bear Grils. I pored toga ovo ostaje fin primer jednog zaboravljenog filma iz 80-ih koji stoji na čvrstim nogama možda i ponajbolje Harisonove glume u karijeri, dok su mu više nego dostojni sekundanti River Finiks (koji će tri godine nakon ovoga glumiti mladog Indija u trećem nastvaku Indijane Džonsa) i Helen Miren, kao i kultni Andre Gregori u ulozi uskogrudog misionara.ALIENS (1986)
„Aliens“ jedan od najboljih drugih delova nekog filma uopšte urađen tačno onako kako nastavci treba da se rade – sve je podignuto na viši i komplesniji nivo, karakterizacija, akcija, napetost i sl. Kameron svesno menja žanr i od Skotovog klaustrofobičnog svemirskog horora pravi jedan eksplozivni ratni triler (sa svojim poznatim trejdmarkovima na tragu military fetiša) koji nijednog sekunda nije dosadan niti ispušta koncentraciju gledaoca. Takođe, lik Elen Ripli dodatno se karakterizijuje uvođenjem komponente majčinstva (u special edition verziji filma postoji scena u kojoj Ripli saznaje sudbinu svoje biološke kćerke nakon što je ona sama 57 godina lutala svemirom u hibernaciji), a svet elijena širi se i usložnjava uvođenjem „kraljice“. Fascinantno je koliko je Kameron u ovom filmu pun samopouzdanja iako je tada još uvek taze u filmskom svetu („Terminator“ još nije izašao u momentu početka snimanja i većina ljudi na setu nije bila sigurna zašto je Kameron uopšte dobio posao, neki od njih su čak bili otvoreno i protiv njega jer su držali leđa Ridliju Skotu s kojim su ranije sarađivali na originalnom filmu).– Sigorni Viver dugo nije pristajala na snimanje nastavka dok je sam Kamernon nije ubedio na osnovu sopstvenog scenarija da će njen lik dodatno proširiti i istražiti Riplinu osećajniju stranu.
– Iako deluje da se u filmu pojavljujue na desetine elijena, zapravo je korišćeno samo 6 kostima (elijeni neće postati CGI do trećeg dela).
– Kameron u ovom filmu koristi čak tri glumca sa kojima je sarađivao na Terminatoru pre toga – Bila Pakstona, Majkla Bina i Lensa Henriskena (koji je bio blizu toga da se mane glume ako se uloga androida Aša ne pokaže uspešnom).
ANGEL HEART (1987)
Beskrajno talentovani, ali nažalost i beskrajno destruktivni holivudski „loš momak“ i pali anđeo Miki Rork ostvario je jednu od najboljih uloga svoje karijere u ovom okultističkom horor noaru Alana Parkera snimljenog po romanu „Falling Angel“.Svojim razoružaravajuće autentičnim pristupom štrokavom svetu trećerazrednog detektivčića koga 50-ih godina u Njujorku misteriozni biznismen angažuje da pronađe izvesnog bivšeg pevača Džonija Fejvorita, Alan Parker nas uvodi u mračni, zlokobni svet enigmatične istrage koja seže do vudu magije Nju Orleansa i dubokih tajni isprepletanih sa stravičnim zločinima i još stravičnijim vizijama u kojima se prespajaju prošlost, sadašnjost, psihodelično i satanističko.
Nesuvislo je nabrajati koliko je ovaj triler svojim šokantnim preokretom uticao na potonje hitove, kao što je „Sedam“ ili „Memento“, a Miki Rork daje jedan tur de fors performans koji počinje kao svojevrsni omaž Nikolsonu u „Kineskoj četvrti“ da bi postepno prerastao u centar misterije otkrivajući sloj po sloj kompleksnost, nestabilnost i suštinsku ukletost svog lika Harija Ejndžela.
PLANES, TRAINES AND AUTOMOBILES (1987)
Stiv Martin je nervozni biznismen koji pokušava da stigne na vreme kući za praznike, međutim sve moguće prepreke staju mu na put. Najveća je u vidu Džona Kendija, lika koji mu se prišljamči negde usput sa genijalnim idejama kako mogu zajedno brže da stignu do željene destinacije. Sudar dva različita karaktera dovodi do niza duhovitih situacija, konzervativni i upeglani Martin nikako ne može da svari dosadnog Kendija koji predstavlja hodajuću katastrofu.Na kraju dvojica likova uspevaju da prevaziđu razlike i oforme simpatično prijateljstvo u koje ih je avantura povratka kući spojila.
ROXANNE (1987)
Svima nam je poznata priča o Siranu de Beržeraku, filmovana nekoliko puta, od čega je francuska verzija iz 1990. godine sa odličnim Žerarom Depardijeom možda i najpoznatija (film mu je doneo nominaciju za Oskara i sam bivajući nominovan te godine za najbolji strani film).Međutim, simpatično je podsetiti se da postoji i nešto drugačija američka verzija Sirana koju je 1987. godine snimio Stiv Martin po imenu – „Roxanne“. Ova nepretenciozna i bleskasta romantična komedija „krade“ osnovni zaplet francuskog pozorišnog komada po kome duhoviti i šarmanti Beržerak „pozajmljuje“ svoje pesničko-zavodničke sposobnosti mladiću koji zbog svog fizičkog izgleda ima veće šanse da osvoji devojku, nego on koga krasi giganski nos. U američkoj verziji Stiv Martin glumi C. D. Bejlsa (očigledna aluzija na Beržerakovo ime), vatrogasca koji se zaljubljuje u Deril Hanu, ali koji ne verujući da može da je osvoji „podučava“ svog zgodnog kolegu kako da je zavede. Iako bismo u smislu vernosti delu uvek preporučili francuski film, ipak u ovoj američkoj verzi ima dovoljno šarma, pitkosti i Martinove harizme da se pregura bez nekih većih posledica.
A NIGHTMARE ON ELM STREET 3: DREAM WARRIORS (1987)
Nekim neobjašnjivim sentimenom reprizirali smo treći deo „Košmar u ulici Brestova“ franšize jerbo se i dan-danas smatra jednim od boljih nastavaka ovog neumornog serijala koji je obeležio veći deo 80-ih i prvi deo 90-ih godina.I zaista, treći deo je zapravo inaugurisao Fredija kao pajaca iz pakla koji je podjednako sklon šali i komici koliko sejanju košmarnog užasa, a ovaj deo doneo je i maštovite setpisove u vezi sa tim kako kreativno baciti kašiku u horor filmu, pa i neke edži scene kao što je ona sa Fredijem koji maše špricevima na prstima.
Simpatično je i koliko je treći deo pri kraju opičen mokrom čarapom kada reši da digne Fredijev skelet iz mrtvih i uposli ga da ganja Džona Saksona, a nije naodmet spomenuti i da je ovo film koji je pročuo Patrišu Arket, a u jednoj od sporednih uloga angažovao i Lorensa, tada Lerija Fišburna. Reditelj je maštoviti Čak Rasel koji će 7 godina posle ovoga režirati „Masku“ sa Džimom Kerijem i „Eraser“ sa Arnoldom, dakle imaće svoje legitimne blokbastere, a takođe ovo je deo koji je u celom serijalu bio jedan od gledanijih bioskopskih filmova.
WITHNAIL & I (1987)
„Withnail & I“ je kultna britanska komedija/drama reditelja Brusa Robinsona koja prati dva olinjala i propala mlada glumca alkoholičara u pokušaju da naviguju kroz ispraznost sopstvene hude sudbine. Vitnil u izvedbi maestralnog Ričarda I. Granta je notorni pijanac, boem vagabund koji umišlja da je veliki umetnik, prepotentni i bezobzirni svadljivac i propalica, dok je njegov cimer nešto prizemljeniji, ali podjednako nesnađen u životu. Dvojac bez kormilara odlučiće se da provede kratak odmor na selu u kolibi ujka Montija (koji se neće libiti da svrati o vikendu i pokaže svoje nastrane sklonosti), a sudar dvojice gradskih propaliteta sa ruralnom Engeskom dovodi do smehotrasnih situacija koje se, kako se film bliži kraju, polako sklupčavaju u klupko tihe patnje zbog promašenih životnih puteva koji neminovno vode rastanku ovih drugova. Reditelj Robinson napisao je film po sopstvenim iskustvima koje je proživeo kao mlad umetnik u Londonu 60-ih.GOOD MORNING, VIETNAM (1987)
„Dobro jutro, Vijetname“ je bio prvi film u kome je Robin Vilijams bukvalno ščepao za gušu širu publiku poručujući kako nije samo bezazleni brzogovorljivi komičar sa povremenim izletima u dramske uloge, već jedna nekontrolisana sila prirode koja udara kao tajfun. Glumeći radio-voditelja koji zabavlja vojnike na službi u Vijetnamu, Vilijams uspeva da bude urnebesan, ali nikada ne ispuštajući u glumi dizgine situacije koja je savršeno svesna da su svi zajedno zatočeni u paklu rata koji nikoga od učesnika ne ostavlja neokrnjenim. Iako ima zadatak da bude klovn u neljudskim uslovima, iz njega izbija saosećanje i prezir zbog situacije u kojoj se nalazi.RAMBO 3 (1988)
U trojci je već đavo odneo šalu i sada imamo punokrvnu propagandističo crtanofilmsku ujdurmu koja tematizuje rusku intervenciju u Avganstanu. Skoro je simpatično koliko se u ovom filmu demonizuju Rusi a veličaju Avganistanci kao slobodarski narod iako će sama Amerika kojih desetak godina kasnije isti taj Avganistan iz svojih računa sravniti sa zemljom. Verujem da se danas i sam Stalone stidi svega toga, ali tada su udareni jaki temelji onome što je trop akcije 80-ih zahtevao – nauljene mišice o koje talambasa nekako teško naoružanje u vidu mitraljeza, neustrašivi heroj koji prkosi celim armijama gotovo goloruk i jedan opšti haos raznorazne vojne opreme koja roka iz sve snage. Ruku na srce, treći deo, ujedno i najskupji od svih, prikazuje zaista impresivne scene pustinjske akcije, ako izuzmemo kontekst u kome se odvija, a oni koji su za to čekali dva filma imaće prilike da vide i kako Ričard Krena malo mrsi brke u neposrednom akcijanju uz Ramba. Naravno, kakve majice ili košulje ni na vidiku 1000 kilomerata unaokolo, jer je dosad valjda jasno da Rambo operiše isključvo go do pasa.VAMPIRE’S KISS (1988)
Kod nekih glumaca jedva da kaplje, ali kod Kejdža slavina ne samo da je odvrnuta do daske nego je cev pukla da šiklja na sve strane. Da, ovo je Kejdž koga treba videti da biste poverovali da je ovako nešto stavio na platno. Glumeći depresivnog i mentalno zasićenog japija koji počinje da umišlja da je vampir, Kejdž anlišuje čistu formu ludosti na ekran idući naokolo i jedući žive bubašvabe, cepajući postavu univerzuma karikiranim transilvanijskim akcentom, skačući po stolovima u mahnitom recitovanju abecede i rovareći Njujorkom sa improvizovanim kocem u rukama naočigled svakodnevnog stanovništva. Priča o mentalnoj bolesti, izolaciji, depresiji, usamljenosti i zasićenju modernim konzumerskim životom mogla je mnogo pre „Američkog psiha“ biti samo jedna sumorna crna komedija da nije Kejdžovog razularenog pristupa koji je pretvorio ovaj naslov iz 80-ih u kultni film.THE NAKED GUN: FROM THE FILES OF POLICE SQUAD (1988)
Čovek koji je odlučio da Lesliju Nilsenu da ulogu u prvoj komediji učinio je genijalan potez. Naravno, radi se o trojcu Dejvid i Džeri Cuker/Džim Abrahams (odgovornom za neke od najboljih parodija ikada snimljenih). „The naked gun“ je njihova druga kolaboracija sa Nilsenom nakon „Ima li pilota u avionu“. U pitanju je svevremenska parodija na policijske filmove u kojoj je Lesli Nilsen smotani detektiv Frenk Drebin. Leslijev urođen osećaj za telesnu komediju i njegove živahne facijalne ekspresije kao i „mrtav ozbiljan“ stav dok se dešava nešto urnebesno zacementirali su njegovu slavu u ovom žanru i učinili „Goli pištolj“ rado repriziranom filmskom poslasticom.THEY LIVE (1988)
U ovoj socijalnoj satiri sa primesama SF-a, Džon Karpenter demonstrira savršeno filmašanje karakteristično za 80-e, tu su akcija, sočni dijalozi, antiheroji, ali i društveno-angažovani komentar na potrošački mentalitet. Međutim, tuča između dvojice glavnih junaka, od kojih je jedan profesionalni rvač Rodi Pajper, a drugi korpulentni Kit Dejvid, negde pri sredini filma poprima sve obrise nečeg zaista nezaboravnog. Dvojica junaka makljaju se toliko dugo, nemilosrdno i besmisleno da u jednom momentu postaje duhovito, sa sve rvačkim zahvatima i treskanjem o goli beton, ali dužina i intenzitet njihovog okršaja samo pokazuje koliko su ljudi, u stvari, tvrdoglavi kada se drže neke zacrtane ideologije.WEEKEND AT BERNIE’S (1989)
Sećate li se filma „Vikend kod Barnija“, poznatijeg u našim video-klubovima pod sugestivnijim nazivom „Vikend sa mrtvacem“? Nažalost, većina ovdašnjeg življa češće je gledala nezvanični domaći rimejk ovog filma „Mrtva ladan“, nego ovu simpatičnu letnju komediju koja se pojavila leta gospodnjeg 1989. A opet, skoro da se jasno sećam kako sam tri-četiri puta zaredom puštao ovaj film kod kuće na video-kaseti verujući tada kao klinac da ništa smešnije nisam gledao u životu. Naravno, nije mi trebalo dugo da shvatim da je u pitanju jedna drugorazredna B komedija sa dvojcom ne tako profilisanih glumaca (Silvermanom i Mekartijem) koja se oslanja na zaplet toliko besmislen i neverovatan da danas verovatno ne bi prošao ni u bolivudskoj trećoj ligi. Ali opet, ima nečeg simpatično bezazelno naivnog i nostalgičnog u ovom filmu koji me vraća u neko bezbrižnije vreme detinjstva, dok su leta još uvek bila sinonim za letnji raspust. Te 1989. godine Holivudom su vladale komedije kao što su drugi deo „Ghostbustersa“, „Draga, smanjio sam decu“, „Kad je Hari sreo Sali“, „Gle ko to govori“, ali je Barni zauzeo neku jaku poziciju među srednjegledanim filmovima i bio 40. na boxoffic-u te godine od stotine naslova, iznedrivši 4 godine kasnije i nastavak. Možda deluje kao bizaran podatak da je ovaj film režirao Ted Kočif, reditelj prvog i najboljeg Ramba.LOCK UP (1989)
„Lock up“ je poluzaboravljeni „gilti pležr“ dragulj iz 80-ih tada sa Staloneom u vrhuncu popularnosti. „Lock up“ nije cenjen kao neki drugi zatvorski filmovi, pre svege zato što je viđen i kao „čizi“ žanrovski film koji delimično služi kao pokušaj Staloneovog glumačkog razmetanja, međutim s ove distance gledano ima u njemu nekog blesavog šarma i duha, pre svega zbog lepo odrađenog emotivnog povezivanja između zatvorenika i neumorne priče o malom čoveku koji se herojski uzdiže preko nametnute nepravde i teških okolnosti. Stalone pokušava da preživi poslednje mesece u zatvoru svestan da je glavni upravnik (Donald Satarlend u zabavnoj za njega ulozi karikaturalnog negativca) nahuškan na njega i rešen da mu zagorča svaki minut u ćeliji. Film lepo balansira između akcije (nezaboravna je blatnjava scena igranja američkog fudbala u zatvorskom dvorištu) i muškog „bondigovanja“ (npr. kada zatvorenici pokušavaju da restauriraju stara kola u radionici), a tada mladi Tom Sajzmor oštrio je glumačke zube kao prevrtljivi zatvorenik koji tobože pomaže Staloneu ne bi li ga pri kraju izdao. Soni Landam, naravno, svojom konstitucijom odrađuje vrhunski posao kao stereotipni zatvorski siledžija koji zagorčava život svima oko sebe.TANGO & CASH (1989)
Za film koji je prekoračio budžet 20 miliona, na kome je otpušten reditelj i koji je vlažan iz montažne sobe stigao na repertoare, „Tango i Keš“ predstavlja obavezni gilti pležr kraja 80-ih, baštineći u sebi sve tekovine te nehajne decenije – sumanutu i over the top akciju, ubitačne i vrcave „onelinere“, „buddy cop“ hemiju dvojice teškaša i kartonske zlikovce. Kada Rambo i Snejk Pliskin dele ekran, a zlikovac je živopisni Džek Palans, zabava je zagarantovana, te nam „Tango i Keš“ pruža možda i ponajbolju, ako ne i najdinamičniju scenu bega iz zatvora kao i niz sumanutih akcionih scena ispresecanih nesuptilnim nadmudrivanjem između upeglanog Tanga i pomalo luckastog Keša (koga je isprva trebalo da glumi Patrik Svejzi). U jednom trenutku Stalone čak izjavljuje da ne voli pecivo (danish) iako se u tom trenutku razveo od Brigit Nilsen (koja je Dankinja), toliko je ovaj film nesuptilan.ROAD HOUSE (1989)
Najzanimljivija činjenica u vezi sa filmom koga bismo mogli prevesti kao „Drumska kafana, krčma, bircuz, birtija“ jeste da nije u pitanju rimejk nekog domaćeg filma u kome se recimo Žika i Milan lemaju sa kamiondžijama u nekoj rupi na Ibarskoj magistrali i bacaju pržena pečenja jedan na drugog.Šalu na stranu, teško da je ikada na filmu dignut ovakav kinematografski spomenik fantazmogoričnom maskulinitetu kako je to urađeno u ovom filmu koji toliko pršti od neke sumanute mačo energije da ga je teško gledati bez krigle piva o obe ruke i pečenjem u zubima.
Naravno, ovakav tip filma je nemoguće zamisliti danas, ali 80-ih je svašta bilo moguće, pa i da elegentni Patrk Svejzi bude vrhunski „izbacivač“ zadužen da zavede red u nekoj krajputaškoj rupi u kojoj svako veče vade noževe i bezbolke jedni na druge dok gađaju bend pivskim flašama i šmrču kokain u WC-u i da pritom postane borac protiv lokalnog tajkuna-moćnika koji drži ceo grad u šaci.
Nikad više verovatno neće biti snimljen akcioni film u kome se 90 posto akcije svodi na kafanske tuče i regularno pesničenje, ali ovaj film ima sve to, i razgaćenog Svejzija koji radi taiči iako pre toga nije mogao da se probudi bez cigarete u ustima, i dve-tri eksplozije koje bi postidele i „Umri muški“, i 17 tuča u kojima se ne zna ko koga teslači, a niotkuda tu i tamo sevnu i gole grudi, i noževi iz čizama, i naoružanje kao da se krenulo u rat, i scena seksa pred kojom bi i „Niske strasti“ pokrile oči i prosto sve što duša ište prosečnom konzumentu avantura Žike i Milana iz faze kada su krenuli da obijaju pragove kafana.
Film koji je bio nominovan za sve Zlatne maline koje postoje, pa i za ketering, ne dobivši nijednu, danas je zahvaljujući kulerstvu Patrika Svejzija i Sema Eliota postao gilti pležr parekselans, loš film koji je zapravo sjajan u svojoj nakaradnoj steretipnoj „muškoj“ viziji sveta i u svemu tome umereno zabavan.
UNCLE BUCK (1989)
Simpatičan filmčić iz poznih 80-ih koji savršeno pokazuje koliko Džon Kendi, koji je prerano umro u 43. godini, nedostaje žanru komedije. Kendi je ovde neodgovorni i raspušteni samac Bak koji biva prinuđen da neko vreme čuva bratovljevu decu, među kojom je i Mekoli Kalkin u jednoj od svojih prvih uloga pre filma „Sam u kući“. Kendi savršeno balansira između aljkave nemarnosti i dopadljivosti, te njegov Bak na posletku postaje „voljeni ujak“ čije su interakcije sa isprva nepoverljivom decom sjajne. U filmu ima i nekih bizarnih momenata, pogotovo kada Kendi pred kraj filma postane previše zaštitnički nastrojen prema starijoj bratanici, ali i pored toga ostaje više nego simpatičan primer jedne od onih Hjuzovih komedija iz 80-ih koje se rado repriziraju.INDIANA JONES AND THE LAST CRUSADE (1989)
Ako su i Spilberg i Lukas videli drugi deo kao malo skretanje s puta, onda je treći deo povratak u punu formu za ovu avanturističku franšizu i nastavak koji je savršen u svakom pogledu, od vraćanja fantastičnim i napetim akcionim setpisovima do dubljeg osenčavanja Indijaninog lika i dela i kontekstualizovanja istog u porodičnom miljeu.U onome što možemo nazvati samo briljantnom kasting odlukom, Indijaninog oca ovde glumi Šon Koneri, u simboličnom zaveštanju u kome jedan bivši i po mnogima najbolji Bond predaje štafetu svom filmskom nasledniku (Lukas je i zamislio Indijanu kao neku američku verziju Bonda). Koneri i Harison imaju sjajnu hemiju kao otac i sin iako je razlika između njih samo 12 godina, i odlično se nadopunjuju u seriji što duhovitih što ozbiljnih razgovora. Naravno, tu je i avantura veća od života, potraga za Svetim gralom i ponovo nacisti ako negativci, bez kojih očigledno nema dobrog Indi filma.
Tu su i povratnici Markus Brodi (Denzom Eliot) i Salah (Džon Ris Dejvis) kao neka vrsta komičnog sajdkik efekta, a za Elita je vezana možda i najduhovitija scana u filmu kada Indi pred nacistima hvali njegove sposobnosti, znanja jezika i uklopivost u sredinu da bi sledeći kadar pokazao Brodija kao zamlatu koji ne zna da se snađe na ulici.
Osim što prvi put sazanjemo i neke pojedinosti iz Indijevog života, kao što je njegova porodična situacija i činjenica da je detinjstvo proveo kao mladi izviđač (što je direktna pozajmljenica iz Spilbergovog života) ovo je film u kome ćemo saznati i njegovo pravo ime – Henri Džons Džunior. Mladog Indija glumi River Finiks, i to na izričitu Harisonovu preporuku, pošto su pre toga glumili zajedno u „Obali komaraca“ (ideja o mladom Indiju pokrenula je kasnije i TV seriju o njegovim avanturama).
Trojka je ubedljiv i sadržajan nastavak u svakom smislu, pun fantastičnih jurnjava i preokreta, gotovo u ravni prvog dela, čak ga donekle i prevezilazivši, pogotovo u emotivnoj komponenti koja od ovog dela postaje nešto izraženija.
MY LEFT FOOT (1989)
„Moje levo stopalo“ je prvi film Džima Šeridana koji, po njegovim rečima, nije otkrio Dej Luisa svetu već pomoću koga je Dej Luis otkrio svetu njega. Teška i tragična priča o irskom slikaru Kristiju Braunu, rođenog u mnogočlanoj radničkoj dablinskoj porodici sa cerebralnom paralizom, pokazuje sve one izazove i mučeništva takvog stanja koga dodatno uokviruje i teška situacija u irskoj 50-ih i 60-ih godina kada je gladovanje bila tek treća neprijatnost u toku dana, a porodice spavale u hladnim prostorijama sa po četvoro u krevetu. Braunova sklonost umetnosti, pre svega slikarstvu i pisanju, koje je uspevao da manifestuje levim stopalom, otvorilo je svetu mogućnost da spozna radove ovog umetnika koji je našao način da se izrazi u sitnom prorezu koji mu je sudbina dodelila zatrpavši njegov život mnogobrojnim drugim problemima.Film je jedan dirljivi biopik koji, pre svega, tematizuje i snažnu porodičnu ljubav, pre svega majke, koja je Brauna uspela da u više navrata održi vitalnim u duhu i pored brojnih prepreka i nedaća, a njegova potreba da bude voljen proteže se kao lajtmotiv drugim delom filma.
Malo je reći kakav je masterklas Dej Luis pružio ovde, da sam ubeđen da je 89′ bilo ljudi koji su ne znajući da je u pitanju glumac verovali da je na ekranu pred njima autentični Braun. Iako je Dej Luis ovim filmom započeo trend svojih neverovatno bizanih metodičkih „ostajanja u ulozi“ sve vreme snimanja, ne možemo reći da to tokom godina nije od svake njegove uloge napravilo mini remek-delo.
PET SEMATARY (1989)
„Pet sematary“ svakako nije najbolja adaptacija nekog Kingovog dela, ali je jedna od onih koja je najbliže prišla Kingovoj viziji i vrlo nedvosmisleno imala njegovu podršku i blagoslov, za razliku od „Isijavanja“ (što potvrđuje i ovaj Kingov kameo u filmu). Takođe, zanimljivo je da je ovo dugo bio jedan od finansijski najuspešnijih filmova rađenih po nekom Kingovom delu, dok se nije pojavio rimejk „It-a“ prošle godine (u današnjim doloresima to bi bilo oko 134 miliona zarade). „Pet sematary“ je karakterističan i po tome što je imao ženu reditelja, Meri Lambert koja se pre toga pročula kao reditelj Madoninih spotova i što je sniman na autentičnim lokacijama u Mejnu, čak nedaleko od kuće u kojoj je King tada živeo. Iza filma je ostala i poznata pesma grupe Ramons, a film je definitvno potvrdio svoj kultni status najavljenim rimejkom koji se već uveliko snima i koji izlazi u aprilu sledeće godine. Iako ima određene šlok „nekvalitete“, nesumnjivo je u pitanju jedan brutalan film koji udara ispod pojasa temom o dezintregaciji jedne simpatične porodice u čiju se nesreću mešaju zle sile. Pitanje je da li bi se danas ovog filma iko i sećao da nije imao tako raspoloženu i entuzijastičnu rediteljku i malog Mika Hjuza u ulozi dečaka koga otac oživljava na starom indijasnkom groblju, koji je, iako je tada imao nepune tri godine, glumio kao posednut.SALUTE OF THE JUGGER (1989)
Poznat i pod VHS naslovom „Blood of heroes“ ovo je jedan od onih izgubljenih dragulja 80-ih koji pokazuje kolika je šteta što Holivud nije uspeo da sačuva Rutgera Hauera i bolje ga iskoristi. Ovo je jedini rediteljski rad scenariste Blejranera, i pokazuje tipičnu antiutopijsku budućnost u kojoj gomila ljudi preživljava igrajući neku vrlo nasilnu verziju američkog fudbala. Kao kombinacija „Pobesenlog Maksa“ i „Rollerbolla“ ovo je svakako film koji će vam držati pažnju, a osim Hauera u njemu ćete videti Džoan Čen i Vinseta Donofrija.WHEN HARRY MET SALLY (1989)
Ispravio sem jedan propust koji sam verovatno napravio u ranim 1990-im, a to je da sam tek nedavno odgledao kamen-međaš romantične komedije iz tog perioda i svojevrsne odskočne daske karijere Meg Rajan u tom žanrovskom diskursu.Iako se čini da je takozvani zaplet nešto što je u ovom filmskom izražaju rabljeno češće od uvodne scene MGM-ovog lava u prvom kadru, poglavito u raznim holmark iteracijama, to je ipak zato što je ovaj film „deda i baba“ potonjim romantičnim izražajima u komediji i što je na neki način možda ne započeo, ali sasvim mejnstrimizovao celu tu „boy meet girl“ paradigmu i „hoće li neće li“ ljubav sa preprekama „samo smo drugari dok ne spavamo“ zezanciju.
Sve je ovde bolno jasno od samog starta, ali ipak ovo je film u kome se može na neki čudan način uživati zahvaljujući hemiji Rajanove i Kristala koji deluju kao mismeč, ali se zapravo lepo dopunjuju svojim šarmom kao uštogljene Sali i kao razuzdanog i ciničnijeg Herija.
Film deluje pomalo vudialenovski jer su mahom u pitanju susreti i razgovori u Njujorku, ali ima tu malo i komičaskog kolorita koje dodaju sporednjaci u izvedbi Keri Fišer i Bruna Kirbija, kao i nekih već antologijskih scena kao što je Rajanino glumljenje organzma pred 50 ljudi u kafiću, što je scena koja je poprilično trejblejzerska za period kraja 80-ih i pre „Seks i grada“.
Sve u svemu, simpatično filmsko štivo koje je fino ostarilo po ivicama i koje se može i dan-danas odgledati.
Slobodan Novokmet