Tarantino nije samo reditelj, Tarantino je generacijska vrednost. Ne svih generacija, ali sigurno jeste većini onih koji su rođeni sedamdesetih. Kada su se pojavile „Petparačke priče“ na mene su ostavile utisak ravan onom koji je možda na neke starije generacije ostavilo gostovanje Bitlsa kod Eda Salivena. Video sam tada nešto novo i neverovatno uzbudljivo, obojeno retro šmekom, pričama koje sam ranije sretao u B filmovima, ali ispričanim na novi način, kroz izlomljenu dramaturgiju, flešbekove, sa harizmatičnim glumačkim ikonama i magičnim saundtrekom. Osetio sam to njegovo loženje. Odmah me je kupio za sva vremena. Ta ljubav i danas traje, a svaki njegov film dočekivao sam sa velikom radošću. Posle odlaska u bioskop dobijao sam nezaboravno filmofilsko iskustvo koje se najčešće nije završavalo samo na jednom gledanju. Meni je to dovoljno od jednog režisera.

Njegova knjiga „Bioskopska promišljanja“, u sjajnom prevodu Gorana Skrobonje, namenjena je prvenstveno filmofililma i fanovima zajubljenim u žanrovski američki film sedamdesetih, bioskopski fetišizam i sve ono zbog čega su mnogi od nas postali sledbenici ezoteričnog celuloidnog bratstva. Tarantino ovde nije imao ambiciju da napiše nekakav udžbenik ili da se dodvori snobovsko akademskoj publici mistifikovanjem sopstvenih uzora, on svoje filmske bogove i osvrte na njihova dela izvodi iz ličnog iskustva, nepretenciozno i dečački iskreno. Bulit, Prljavi Hari, Oslobađanje, Pekinpo, Zigel, novoholivudski dop, De Palma, Šreder, Skorzeze, „šundići“ iz noćnih bioskopa, blaxploitation, kung-fu...eto skraćenog popisa Tarantinovih opsesija i uzora na čijim će „skrivenim značenjima“ on prikazati jednu od najuzbudljivijih st(r)anica svetske kinematografije. Jako su simpatične epizode iz njegovog detinjstva, par duhovitih anegdota sa majkom i bioskopski avanturizam sa vagabundom Flojdom, crncem koji se motao oko cimerke Kventinove keve. Sve nas to podseća na jedno vreme koje se nažalost završilo. Epoha kada su filmovi bili veći od života.

Ne znam da li bi vredelo ovu knjigu preporučiti hejterima Kventina Tarantina, verovatno bi ga bolje razumeli, ali s obzirom da njima nema spasa, kako god okreneš, bolje je ostaviti ih da žive u neznanju i svojim nesrećnim konstrukcijama. Što se mene tiče, ovo je sigurno jedna od najlepših knjiga o filmu koje sam čitao.