Intro

Imam stariju sestru, rođenu, sa kojom delim majku i oca. Ona mi je najbliži rod. Pritom imam i mlađu sestru, od tetke, odnosno sestre moje majke. Delimo istu babu i dedu. Dakle, tu imam dve sestre. A imam i dve sestre od strica, odnosno od rođenog brata mog oca. One su rođene, rasle i žive van Srbije. Dakle, preciznije je reći da imam dve sestre u Srbiji i dve sestre u inostranstvu.

Igrom slučaja, dok pišem ove crtice, imam i dve sestre kao koleginice na poslu. Ne znam koliko će to dugo trajati – naposletku, bilo ko od nas troje može otići, ili može doći još neki par sestara, ko će ga znati? – ali eto, i na profesionalnom planu imam neki vid sestara. Ono jes, nismo rod, ali smo u neposrednom kontaktu preko 70% vremena nedeljno.

Na intimnom planu se takođe dešavalo da dolazi do iskri sa dve sestre (pojedinačno), ali jako retko i nekako ne stalno. Tek dovoljno primetno da se zabeleži da se desilo.

Dakle, život mi je, u najbitnijim sferama, bio obeležen sestrama u više kapaciteta. Onda ne bi trebalo da čudi da je i u onom najprisnijem, kreativnom i umetničkom domenu, takođe došlo do toga da upoznam, sprijateljim i podržavam sestre koje se bave nekim vidom stvaralaštva, bila ona ilustratorska, slikarska, pesnička, ili pak mom srcu najbliža – stripovska. Prema tome, ovim rečima vas uvodim u svet nekolicine dvojaca sestara koje su, što samostalno, ali gotovo uvek u saradnji, postigle zavidne uspehe.

Sestre Živković

Jedno od najprijatnijih iznenađenja danas u svetu stripa je naći autore sa jasnim izrazom, istaknutom idejom za projekat, precizno građenim stilom i voljom za originalnošću. Samim tim, kad sam primetio po prvi put ono što bliznakinje Sara i Ana Živković rade, osetio sam da se tu krije nešto specijalno. To je bio neki početak 2021. godine, ako se ne varam. U tom periodu, mlade sestre su studirale japanski i aktivno radile na zajedničkom strip projektu (no, o tom potom) a razgovarali smo i o kakvom vidu saradnje (o tom tek potom). I kao mlade autorke koje su tek istupile u ovaj svet kreativnosti, kod njih se dalo primetiti sve što mlade autore krasi – nesigurnost, bojazan, povučenost, stidljivost, ali i volja za istraživanjem, iskorak u nepoznato, iskra stvaralaštva.

Nekoliko godina kasnije i moja inicijalna zamisao da se „tu krije nešto specijalno“ se obistinila na fenomenalan način. Sestre Živković, u maniru njihovog podjednako uspešnog strica, su eksplodirale na polju stripa. Njihovo gostovanje u Raški, Somboru i Herceg Novom, na primer, ih je zacementiralo u javnosti kao perspektivne autorke sa istančanim stilom, što je gostovanje u „Stripovedaču“ i intervjuisanje na „Trilogiji neba“ samo naknadno ojačalo. Budući da ne znam kada će ovaj tekst izaći, pretpostaviću da ste ispratili promociju njihovog albuma prvenca „Mu“ (subota, 30. mart), projekta koji je nekako slučajno nastao, a opet preuzeo pažnju sestara i materijalizovao se na spektakularan način.

A kad već govorimo od spektakularnosti, ne možemo a da ne istaknemo činjenicu da sestre Živković, sad već japanološkinje od renomea, aktivno prevode veliki broj manga naslova na domaćem tržištu i pritom predaju japanski zainteresovanim polaznicima i polaznicama ornim da nauče nešto novo. Znam, jedan sam od njih. I evo, kez mi se ne miče sa lica dok sve ovo pišem – iste one pomalo povučene mlade sestre koje sam upoznao pre skoro četiri godine su sada sila prirode i pucaju od samopouzdanja, autorke koje mediji prate maltene u stopu već par godina unazad. Jedva čekam da vidim šta ćemo od njih videti sledeće.

Sestre Đukić

Neposredno praćenje napretka je retka stvar, ali je gotovo uvek privilegija. Dobro, ovde je reč o više privilegija – prva i prevashodna je ta da me je Zdravko Knežević uključio u rad svoje škole stripa, putem jedne aktivne Viber grupe. Nažalost, poslednjih godinu i po dana sam tu vrlo malo, zbog životnih obaveza, i gotovo dnevno se jedem što je to slučaj. Druga privilegija je praćenje radova polaznika te grupe, koji gotovo uvek napreduju. Naravno, ne bih izdvajao posebno nijedno dete iz te grupe, jer su mi svi dragi na svoj način (lepo ste me čuli, narode moj mladi – ne mogu a da vas ne obožavam), ali za potrebe ovog teksta svakako moram da istaknem jedan interesantni dvojac – Isidoru i Mariju Đukić.

Starija Isidora i mlađa Marija su još uvek polaznice na polju stripa. Njihov stil se polako gradi, otprilike u onom kapacitetu kojem bi i trebalo da se gradi u tim godinama. Međutim, ne pominjem ih u istom domenu sa ostalim autorkama bez razloga – ono što imaju da ponude je apsolutno i neosporivo kvalitetno. Štaviše, to su primetili i čeoni ljudi od kulture u srpskom entitetu BiH, do te mere da su i ove sestre dobile adekvatno medijsko pokriće. Par nagrada za strip i ilustraciju govori i više nego dovoljno kako ove cure funkcionišu – Isidora je trenutno u nešto mračnijoj fazi, sa kombativnim likovima, puno kinetike i razvijenom pozadinskom pričom, i generalno više naginje ka stripu nego ilustraciji. Marija, sa svojim izvanrednim rukovođenjem olovkom, neverovatno zrelim pristupom senčenju, kolorisanju i postavci uopšte, pak naginje više ka ilustraciji nego ka stripu. Zdravko ih je izuzetno dobro izmentorisao, a ja sam imao čast da sa njima radim na jednom zajedničkom stripu. Njihova je priča svakako tek u povoju, ali obratite pažnju – kroz samo par godina, osvajaće nagrade i na međunarodnom nivou.

Sestre Dervanović

Zakoračismo i u taj pomenuti međunarodni nivo, počev sa autorkama iz Srbije i nastavivši sa autorkama iz Republike Srpske, odnosno BiH. Prema tome, zađimo malo u Crnu Goru.

Svako ko iole prati vazda monotone tekstove autora ovih redova zna koliko često se krećem po strip festivalima, kao i strast koju gajim prema balkanskom stripu. I opet ću ovde istaći jednu stvar – od svih ex-yu republika, gotovo u svakom domenu je Crna Gora nekako najmanje aktivna. Srbija, Hrvatska i Makedonija (sada Severna, i da, očekujem raznolike komentare na ovu dezignaciju ispod teksta) imaju izuzetno aktivnu i živu domaću scenu što se glavnog toka tiče, dok je Slovenija tik uz njih sa nešto većim udelom alternativnih autora. Bosna i Hercegovina, sa oba svoja entiteta, prati u stopu sa jako velikim pomakom u odnosu na prethodnu deceniju. Crna Gora je, pak, još uvek u nekom zapećku, ali kretanja ima – nekoliko važnih strip festivala, pokretanje časopisa sa domaćim stripovima, uspesi autora sa strane, itd.

Ali, ovde smo da pričamo o sestrama. Naime, da nastavimo u duhu međunarodnosti, tokom mog bitisanja u Zagrebu prethodne godine, i upoznavanja sa WOMCOM projektom, primetio sam jedan rad koji mi se istakao kvalitetom i stilom – strip „Deja VuSare i Silve Dervanović. Isto kao sa prethodna dva dua sestara, i ovde sam osetio kvalitet u nastajanju. Nakon deljenja impresija sa OHOHO! Festivala, Sara i Silva su stupile u kontakt sa mnom, i razgovori sa njima traju do dana današnjeg.

Iako jako mlade, Dervanovićeve su već pokazale svoje kvalitete jednom pričom koja em funkcioniše sama za sebe, em je uvodnik u nešto veće. Blend horora i slice of life pripovedanja, rađen u jasnom manga stilu, izuzetno lepo leži prosečnom čitaocu (možete da zamislite onda koliko se meni dopao, koji mange konzumiram od ranog detinjstva), i vidi se da projektu prilaze ozbiljno, poput sestara Živković, ali sa energijom i ljubavlju sestara Đukić. Opet, mediji su ispratili kvalitet ovih vrednih autorki, a učešće u strip radionicama – i zvanični pozivi i gostovanja na lokalnim strip festivalima – dodatno potvrđuju ono što sam intuitivno pretpostavio. Isto kao sa sestrama Đukić, toplo preporučujem da pratite rad ovih mladih dama. Očekuje vas nešto spektakularno (a namerno vam ne kažem šta).

Sestre Micić

Oprostite, ali koliko god da volim međunarodno da istražujem, nekad se treba vratiti i u svoj skromni dom. Naime, iako je moja rodna selendra u mnogo čemu nazadna (samokritika je neizbežan deo života; kome to smeta, nek sedi u ćošku i plače), neosporivo u sebi ima mnogo kreativnih, talentovanih i inteligentnih ljudi. Pre svega, to se ogleda u piscima i ljubiteljima pisane reči. I premda sam ja pretežno neko ko govori o stripu, ipak mi je struka jezik i književnost. I to me dovodi do sestara koje, u ovom četvercu, najduže poznajem i čiji rad sam imao čast da ispratim gotovo punu deceniju.

Na dan koji ovo pišem, iliti 25. mart 2024. godine, održava se promocija zbirke pesama „Čekaonica“ sestara Micić, Anđele i Teodore. Zbirka je dvojaka, podeljena po sredini jednom prelepom ilustracijom – Anđelinom, treba istaći – i sadrži neke od najboljih ostvarenja u stihu koja su ove dve umetnice nanizale. Koristim reč „umetnice“ jer su sestre Micić to u svakom smislu te reči – obe fakultetski obrazovane slikarke, obe sa više samostalnih i zajedničkih izložbi pod pojasom, obe sa neosporenim uspehom koji se sad već godinama proteže. A imao sam tu čast da čujem i njihove rane radove u stihu još dok je svojevremeno figurirao književni klub „Tračak“.

„Tračka“ nažalost više nema, ali je njegovo mesto zauzeo prošireni, kvalitetniji i ispunjeniji klub „Olovče“, koji služi i kao izdavač ove zbirke. Dotična je, zapravo, 2-u-1 paket, gde su obe zbirke štampane sa suprotne strane jedna od druge, te zapravo imamo dve prednje korice umesto standardne prednje i zadnje. Ilustracija Anđele Micić po sredini deli obe zbirke, gde svaka polovina iste odgovara pesnikinji čiju zbirku okončava. Interesantno rešenje. Ali nismo ovde zbog tehnikalija. Ovde smo zbog pesama.

A pesme je teško opisati bez superlativa. Svilajnac, pogotovo zadnjih 30 godina, je bio plodno tle za kvalitetne pesnike; u istom su bitisali Stefan Lazarević – iako je zapravo rodom iz Đurinca – i Mirjana Vasić – iako je zapravo rodom iz Goloboka – a po nivou zrelosti, sestre Micić su i te kako tu pri vrhu. Njihova poezija ima nekih zajedničkih elemenata. Prvenstveno, pošto su obe slikarke, bogato ilustrovani stihovi, prepuni boja, oblika i senki, dakako opširno govore o njihovom opusu. Pritom, pomalo sete, cinizma i angsta se dobrano provlači kroz stih obe autorke, nekad otvoreno, a nekad suptilno. Čak su i oni retki trenuci optimizma obojeni tom indigo notom.

Ali imaju Micićke i individualnih pesničkih obeležja. Primera radi, Anđela je nekako visprenija u stihu, veći kosmopolita, sa nešto vedrijim bojama i fizički prisutnija. U njenim stihovima vidimo prisustvo porodice, vidimo dodir, interakciju, komunikaciju. Sa druge strane, Teodora je pensivnija, otvorenija ka mudrovanju i turobnijim apstraktnim mislima. Njena interakcija sa čitaocem je nešto duhovnija, sa tendencijom da se zavlači na stranice požutelih knjiga, nešto dalje od ljudskog kontakta. Distanca i povučenost u sebe, to bi otprilike bilo prisutnije u njenom stihu.

Nema sumnje, ovo je jedno od boljih pesničkih štampanih izdanja u Srba 21. veka. I ako vas put zanese u Svilajnac, toplo preporučujem nabavku istog – književni klub „Olovče“ će vas lepo opslužiti.

Outro

Razmišljam malo o ovom četvercu sestara. O ovim strip autorkama, ilustratorkama, predavačicama, slikarkama, pesnikinjama, umetnicama, stvarateljkama. Razmišljam kako u rasponu od, recimo, jednu deceniju može da se naslaže toliko iskustva da se upoznaju takve osobe, sa tim nivoom znanja, veština, volje, želje i strasti. Okvirno gledajući, sve one su još uvek u godinama koje se mogu nazvati formativnim (čak i pored zabeleženih uspeha), te me raduje kad pomislim šta će sledeće iz njihovih pera, bilo pisaćih, bilo crtačkih, izaći. A posebno mi je milo jer gotovo sve rade simbiotski, u saradnji. Nalaženje takvog nivoa saradnje, pogotovo na polju vizuelnih i pisanih umetnosti, je herkuleanski zadatak, i takvi timovi su san snova svakog autora koji se bavi koautorskim projektima. A ovde imamo bezmalo četiri takva para, četiri tandema koji ne pokazuju znake zaustavljanja.

Dovoljno je da izmami osmeh na lice.
Ivan Veljković, 25. marta 2024.