Došlo je vreme za prebiranje po mislima šta se sve slušalo, gledalo, čitalo, a da je vredelo, tokom 2023. Na polju umetnosti, konkretno muzike, plodonosna beše i prethodna godina, kako na našem, podneblju bivše Jugoslavije, tako i na evropskom i svetskom nivou. Deluje mi, doduše, da je kvantitet malčice nadjačao kvalitet, za razliku od protekle dve (uslovno rečeno, post-pandemijske) godine kada je erupcija ideja pucala, a lava dela tekla svuda unaokolo. To svakako ne znači da u moru objavljenih albuma 2023, nema i vrhunskih zapisa. S tim u vezi, u narednim redovima nalazi se lista domaćih i stranih izdanja, bez definisanog redosleda i rasporeda, koja su, po mom skromnom i krajnje subjektivnom sudu, obeležila prošlu godinu. Onu u kojoj su večne dve majske balade.


Heihaizi – S/T

Kada sam čuo ovo debitanstko hardkor/pank remek-delo, januara 2023, već sam mogao da zamislim sebe kako kroz, plus-minus, 365 dana ispisujem ove redove. Zagrebački duo Heihaizi na liniji - gitarista Josip Tokić i bubnjar Ivan Kovač, objavio je istoimeni prvenac na kome se nalazi 13 brzih, poletnih i konkretnih stvari. Au kakvo ludilo! Da sledi jedan staroškolski hardkor/pank salto mortale nagoveštavaju ratoborni bubnjevi i efektni vokali već na početku uvodne trake Heat. A onda, haos – do poslednje sekunde. Na albumu nema pesme duže od dva minuta, a po mom mišljenju iskaču Let Me In, Stink i Round Two. Zagrebački sastav, nazvan po terminu koji označava dete rođeno van nekadašnje kineske politike jednog deteta, neguje zvuk na tragu američkih hardkor/pank bendova iz osamdesetih, recimo rani Beastie Boys, Circle Jerks, Koro i drugi. A i kad ih slušaš, nekako zamišljaš estetiku i (sup)kulturni obrazac tog perioda. Dakle, daj vožnju skejta po ulici i rampama, daj palačinke sa javorovim sirupom u dajneru, daj horore sa tinejdžerima protagonistima, davaaaj! Osnivački dvojac je svirao i u grupi Eke Buba, čije sam izdanje takođe uvrstio među favorite za 2017. godinu.

Blankfile – Gold Standard

Progresivno, zrelo, kvalitetno. Tako bih u tri reči opisao „Gold Standard”, novi EP beogradske hardkor skupine Blankfile. Tamo gde su stali sa prethodnim (Truth Be Sold), nastavili su ovim izdanjem, ali i stigli do ozbiljno viskog nivoa. Bend je stasao, potpuno ovladao situacijom i svirkom, definisao imidž, koncept i pravac u kome se želi kretati, te konstruisao prepoznatljiv zvuk. Album je sniman u Kruševcu i Beogradu, a producirao ga je Piter Ručo, čovek koji je znao da umeša prste u krajnje proizvode sastava poput Bury Your Dead, The Ghost Inside, Lionheart i mnogih drugih. Sve numere sa „Zlatnog standarda” vode u mosh pit, ali ja biram The Counterweight, Day After Day i BFHC, za koju je urađen možda i najbolji hardkor spot na ovim prostorima prošle godine, ako ne i duže. E da, na izdanju je i Sablja, jedina pesma na srpskom jeziku, iznenađenje koji bi možda moglo da postane praksa.

Balans – Nima smisla

Ljubljana je vazda imala ozbiljnu muzičku scenu bogatu kvalitetnim bendovima različitih muzičkih stilova. Tako je na šarolikom žanrovskom meniju, pod stavkom alternativa, ali i post/art pank, već deceniju ispisano ime grupe Balans koja je prošle godine objavila vrhunski album „Nima smisla”, za slovenački Kapa records. I upravo sam na stejdžu ove izdavačke kuće, u letnjem vrtu Gala hale, povodom proslave 30. rođendana legendarnog skvota Metelkove, u septembru 2023, prvi put video ovaj sastav i momentalno se zaljubio u njihov zvuk kreiran isključivo pomoću basa, distorziranog ženskog glasa i bubnjeva. Album otvara aranžmanska kidalica Megleno nebo, a negde po sredini su energična i jugotalasna Tko kot pepel, kao i mirnih, setnih, alternativnih nota Sej ne znam drugam i Neznana vas. To su ujedno i moji aduti sa izdanja, uz žovijalnu traku Neskončno sa začelja, posebno interesantnih vokalnih deonica pevačice Kristine Čone. Otkriće godine par ekselans.

Zoster – Najgori

Ima dosta bendova koje sam više puta slušao uživo po raznoraznim regionalnim, gradskim i opštinskim festivalima različitih dimenzija, nego što sam ih pustio kod kuće. Toj sekciji pripadao je i mostarski sastav Zoster, koji mi je, inače, uživo uvek bio dobar, kako zbog poletnih nastupa, tako i zbog njihovog popičnog, veselog a opet dovoljno elegičnog, rege/rok odgovora na teške balkanske društvene teme. Tama i radost, kao ovi naši napaćeni predeli. Ipak, situaciju je umnogome promenio njihov novi album „Najgori”, preciznije, i isprva, Kuda idu svi ti ljudi, singl koji je najavio izdanje pre nekoliko godina. I njega sam prvo čuo uživo, pa pogledao spot, a zatim je vrteo do iznemoglosti. Na albumu od okruglo 10 stvari, ima još pravih bisera, a moj izbor pada i na Treba mi keš i naslovnu numeru. Njima su žestoko zagrebali po elektronici, koja istini za volju, provejava na više mesta na izdanju. Snažan utisak su ostavile i Jesam ti rekao, Čovjek zvani činjenica i Čovjek želi da je ptica, koju je Mario Knezović, frontmen grupe, posebno začinio njemu svojstvenom, krutom melanholijom u glasu. Da sam ikada bio pristalica onih guilty pleasure elitističkih poštapalica, verovatno bih i „Najgori” tako okarakterisao, a ovako je samo sjajan.

Noviot Pochetok – Endless Endeavors

Kada bi skauti američkih izdavačkih kuća Epitaph ili Fat Wreck Chords zakopali malo po Balkanu, verujem da bi im se na vidiku ukazala skopska grupa Noviot Pochetok. Sada već kultni severnomakedonski sastav izbacio je prošle godine novi, peti studijski album koji su naslovili „Engless Endeavors”, pod kapom lokalne, nezavisne DIY kuće Sixtynine Records. Na ovoj fenomenalnoj ploči svetskog nivoa nalazi se 12 stvari, mahom na makedonskom jeziku uz pokoji izuzetak na engleskom. Na prvo slušanje zalepio sam se za numere Ja sum od ulica, Crno-belo i Tret svet, da bih svakim narednim puštanjem albuma, hvatao i ostale. Iako su The Begginings, kako glasi njihovo ime za inostrano tržište, imali više evropskih turneja, čini se da nisu zadobili pažnju van Balkana koju zaslužuju, što je gre’ota. Beli svete mnogo propuštaš.


Reflections of Internal Rain – Eight

Neoplanta, Ujvidek, Nojzac, možeš ga zvati kako god hoćeš, ali jedno je sigurno - Novi Sad je uvek bio plodno tlo za pank i brojne njegove derivate. U moru oi, hardkor i melodičnih bendova, našlo se mesta i za, pazi sad – neokrast, pojavom sastava Reflections of Internal Rain pre bezmalo dve decenije. Ovaj petočlani tim prekinuo je 11 godina dugi studijski post, te 2023. objavio EP pod nazivom „Eight” za zagrebački Geenger Records, na vinilu. Šest pesama i šest žestokih, na momente vrcavih, uglavnom mračnih, brzih i prodornih neokrasterskih poslastica. Posebno načuljiti uši za Trail of Days, Overcoming the Silence i Barmy Army III.

Tymock – Ovo je trebalo da postane lakše vremenom

Iz grada na Nišavi – Tymock. Jedno od najprijatnijih iznenađenja za mene u protekloj godini jeste svakako ovaj sastav i njihovo debi EP „Ovo je trebalo da postane lakše vremenom”, objavljen za, i te kako aktivni, niški Tribal Rajber. Iako su na izdanju četiri trake, one vremenski odgovaraju jednom prosečnom dugosvirajućem albumu, a esencijom i težinom koju nose nadjačavaju konvencijalni ekvilibrijum. Imena pesama su isto tako nesvakidašnja, recimo Sinan Sakić na obrnutom krstu, a takvi su i tekstovi, pa i muzički izraz ovog, uslovno rečeno, projekta trojice niških autora – Nenada Tasića, Uroša Kostića i Aleksandra Nikolića. Probaću složeno da uprostim - reč je o ambijentalnoj, kosmičnoj instumentalnoj podlozi, sa ugraviranom spoken word vokalnom ekspresijom. Dakle, nežne i, na momente, opore melodije i šumovi na koje se naslanja recitovanje stihova, koji komotno mogu da prođu kao sasvim solidna poezija. Divno audio štivo za vožnju dolinom Timoka, Kolorada, Nila ili Bramaputre, a prolazi i kao saundtrek, dok teku otrovi.

Plastika – S/T

Zagreb je zaista prethodnih nekoliko godina sceni podario više novih, interesantnih bendova u kojima se, između ostalog, i nešto mlađa ekipa latila instrumenata - jedan od njih je i Plastika. Na njihovom istoimenom prvom albumu spakovano je 15 minuta rudimentarne pankčine, haosa, anarhije i soničnog rusvaja. Ovaj uradak apsolutno vraća u drugu polovinu devedesetih i zvuk koji su hrvatske grupe tada baštinile, posebno one sa ženskim vokalima. Pevačica Marta nas u pesmama koje uglavnom traju do minut i po podseća kakvom je stranputicom svet krenuo, stavljajući u prvi plan teme poput ekologije, problema radničke klase, pa i militarizma. Neke od tih pesama su Treća smjena, Crvena i Otpad za sve. A ja nonšalantno spisku dodajem i moje favorite, uvodnu Padam na strop i neutoljivu - Neutaživu glad.

Igralom – Premalim stvarima

Kada na omotu imate motive pirotskog ćilima, ljubičaste talase, ruku što drži cvet na kome je muva i roze sunce što zalazi na horizontu, velika je mogućnost da i sam muzički sadržaj nosi mnogo toga interesantnog, kreativnog i originalnog. Upravo tako, album „Premalim stvarima”, niškog trija Igralom, obuhvata sve to i mnogo više. Psihodelična, indi/alternativna plovidba kojoj vetar u jedra daju tradicionalni zvuci sa različitih meridijana i paralela, od saharskih bluz tonova, preko bliskoistočnog melosa, do nota svojstvenih amerikani. Ovim izdanjem su basista i pevač Dimitrije Simović, gitarista Mladen Marjanović i bubnjar Ivan Cvetković, prekinuli petogodišnju pauzu, veoma dostojanstveno. Sedam kompozicija krasi album i svaka nosi neku posebnu čar. Izdvojio bih ipak naslovnu numeru, Premalim stvarima, koja otvara ploču, raste i naposletku dovodi do transa, zatim Kralj i Kafanče, ali i blago tenzičnu, no, za kraj, prikladnu Sunce.

Čistilište – Čistiliše

Na ovoj listi ima više prvenaca, koji mahom nose naziv identičan imenu grupe. Među njima je i debitantski self-titled Čistilišta, beogradskog benda koji postoji više od decenije, sa materijalom snimljenim sada već davne 2014. Opis zatečenog - salata zvukova, finog garnirunga. Ima panka, nojza, garaže, alternative i tmine praćene ritualnim bubnjevima Trajčeta Nikolovskog (neretko i deo dvoglasja) i tribalnim zvucima bas gitare Nemanje Bulatovića, ali gitarskim zujanjima i koloritnim vokalom Ivane Paunović. Vreme, U 6, Crno-bele ploče i Ptica jesu numere na koje bih posebno skrenuo pažnju. Na albumu, koji je izdala lokalna undergraund kuća Krava 22, nalazi se i jedna obrada - Balada o tvrdim grudima iz kultnog ostvarenja Miše Radivojevića „Dečko koji obećava”, sasvim pristojno upakovana i podarena publici.

Vreme je za inostrane diskografske uradke. Da je članak naslovljen sa „10+ stranih izdanja koja su obeležila 2023”, na listi bi se sigurno našli i novi albumi grupa Protomartyr, The Bouncing Souls, Rancid, Squid, Obituary, Osees, Drain i drugi. Ali, presek stanja je, ipak, ovakav.


Iggy Pop – Every Loser

Ako se po albumu muzička godina poznaje, onda je „Every Loser” Igija Popa već 6. januara, kada je ugladao svetlost dana, nagoveštavao berićetnu 2023. Džejms Njuvel Osterberg je u 76. godini života objavio njegov 19. studijski album neupitnog kvaliteta. Mnogi su se zabrinuli da bi nakon prethodnog izdanja, „Free” iz 2019, gde se naširoko ekperimentisalo džezom i ambijentalnom muzikom, neumoljivi kumašin panka mogao da digne ruke od žestoke svirke, ali srećom po sve, ovim potezom nas je razuverio. Album je nešto ranije najavio žustar i sirovi singl Frenzy, prva traka na izdanju, gde su učešće uzeli i Daf Mekagan (Guns’n’Roses) i Čad Smit (Red Hot Chili Peppers). Inače, ploča je stilski veoma heterogena i rekao bih da predstavlja svojevrstan omaž Popovoj više od pola veka dugoj karijeri. Tako nas, na primer, Strung Out Johnny, Morning Show i Comments, vraćaju njegovim solo počecima, Bouviju i pop izletima, Modern Day Ripp-Off ima taj studžijevski sentiment, dok je Neo Punk, kao što joj samo ime kaže, potpuni pank metež. Gitaru na svim pesmama svira Endrju Vat, ujedno i producent, kako ovog, tako i, između ostalog, novog izdanja Stonsa, što je ostavilo posebnog, modernijeg, traga na ploči.

Squelette – Fin de Partie

Proši put sam na listu top izdanja iz 2022. stavio kompilaciju Paris on Oi!, gde je svoje mesto našlo nekoliko bendova koji su ove godine izbacili vlastite dugosvirajuće ploče. Među njima je i Squelette sa albumom „Fin de Partie”, za koji se može reći i da je prvenac, ako izuzmemo demo snimak iz 2017. Francuska i dalje drži primat što se tiče novog, galopirajućeg oi talasa, a avangardu te scene, između ostalog, čine i ova trojica momaka i devojka. Od 10 stvari na albumu, najviše su mi se dojmili njihovi, usudiću se nazvati ih, epizodni komadi Nouveau Départ i Ronde de Nuit, koji po senzibilitetu odskaču od ostalih. A tu su i 2 Minutes de Haine, Ton Héritier, Oraison Finale, što zatvara žurku, i naslovna, Fin de Partie, sa odličnom melodičnom solo deonicom pri kraju numere. Deluje mi da je ovo izdanje mnogima prošlo ispod radara, a nimalo to nije zaslužilo – pa evo ga barem ovde.

Coupe Gorge – Silence de Mort

Kao što prestonički bendovi međusobno dele članstvo, tako i njihove kolege u Brestu, još jednom oi žarištu u Francuskoj, posežu za identičnim metodom. Bretonci, kao i Parižani, drugu godinu zaredom imaju svog predstavnika na ovoj mojoj, skromnoj listi. Onomad je to bio Syndrome 81 sa „Prisons Imaginaires”, a sada Coupe Gorge i njihova ploča „Silence de Mort”. I upravo je nekoliko zajedničkih članova tih sastava sviralo na oba ova izdanja. No, manimo se uporedne analize, akcenat je na aktuelnom albumu. Coupe Gorge, što bi u prevodu trebalo da bude nekakva zamka za neprijatelja, vozi brzi, konkretni i kvalitetni hardkor/punk gde je oičina sekundarni prilog. U dvadeset minuta ozbiljne rokačine najbolje su se pokazale trake Obus dans les rues, Coup de grâce i Silence de mort. I da ne zaboravim, Tu traces ta route, hitčina na zalasku ploče, koju pevušim od prvog slušanja.

Mess – Under Attack

Talas prvoligaškog oi zvuka ne zapljuskuje samo britanske i francuske teritorije poslednjih godina, već je dopreo i do obala Meksika, u ovom slučaju do sušne Gvadalahare, odakle dolazi Mess. Svetski, a latinoamerički ulični oi pankeri objavili su 2023. prvi LP pod nazivom „Under Attack”. Brate i sestro, kakva albumčina. Na spisku je 14 pesama, 14 hitova, ali ipak prednost dajem instrumentalnom uvodu Stay Strong, a onda i numerama Dispersión, Fueled By Rage, Burn’Em, Misinformation i, svakako, In The City. Potonja je i jedna od traka koje sam najviše vrteo prošle godine, prava oi bombonica. Što se stila tiče posredi je čist, izuzetno melodičan i himničan, pogađate, oi na fazon legendarne britanske grupe Blitz, a mene su podsetili i na Criminale Damage, nekadašnji portlandski sastav koji je inspiraciju crpeo upravo od čuvene četvorke sa Ostrva. Strani ovogodišnji dragulj, sigurno.

Zulu – A New Tomorrow

Posle gotovo decenija inertnosti i odsustva inventivnosti, američka hardkor scena nekoliko godina unazad svetu daruje brutalne sastave i albume. Toj grupi pripada i bend Zulu, koga čine isključivo Afroamerikanci koji praše nešto što bi esencijalno bila hardkorčina, metalizirana, a opet dovoljno pankerska, uz neizbrisive tragove powerviolence-a. Međutim, zašto stati tu, kada je nebo granica, makar što se muzičkih pravaca tiče, i ne prkositi puritanskim načelima. Džez, fank, soul, rep i drugi žanrovi takođe provejavaju na „A New Tomorrow”, navodeći slušaoca da na trenutke pomisli da se radi o tuđim semplovima, a ne o autorskom radu. Ovde sam baš bio na muci da odaberem prvog, drugog, trećeg pika, jer svaka pesma je priča za sebe, autentična i snažna, svaka te deganžira u nebo i drusne o zemlju, odvede na neko putovanje bilo soničnim autoputem, bilo makadamom, a nekad i u oba pravca. Ipak, na sto bacam intermeco numere For Sista Humphrey i Shine Eternally, onda najavljeni stampedo Where I'm From, Fakin' Tha Funk (You Get Did) i, najjači, Lyfe Az A Shorty Shun B So Ruff. Moram da pomenem i repoznu We're More Than This i moćnu 52 Fatal Strikes. Muzika je vrhunska, ali jednako su važni i tekstovi i poruka kojom pozivaju na prkos i ujedinjenje, slave postojanje i život crnog čoveka, na šta i sam omot sugeriše, njegovu muziku, kulturu i viševekovnu borbu za slobodu i za, eto, makar dozu jednakosti u društvu kakvo je američko. I šire.


Berthold City – A Moment in Time

Prva asocijacija na strejt edž mnogima je verovatno masa bendova sa istočne američke obale, gde je pokret i nastao pre više od četiri decenije - ali konja za trku ima i zapadna, odakle dolazi sastav Berthold City, konkretno iz Los Anđelesa.. Ekipu predvodi Endrju Klajn, gitarista kultne kalifornijske grupe Strife, koji se ovde latio mikrofona. On je ujedno i potpisnik svih tekstova i muzike na „A Moment in Time”, osim dve obrade što zatvaraju album – Back Against The Wall (Circle Jerks) i We’ll Make The Difference (Insted). Imao sam priliku nedavno da pogledam uživo ovu momčadiju, na Revolution Calling festivalu u Ajndhovenu gde su priredili odličan nastup na najmanjoj, Warzone bini. Until I Fade Away, No One To Blame, Left For Dead, Walls of Hate i Moment of Truth, sa sve uvodom iz istoimene pesme rep velikana Gang Starr, samo su neke od numera koje bih izdvojio sa ovog respektabilnog izdanja. Ploča je izašla za War records, izdavačku kuću koju, verovali ili ne, takođe drži Klajn.

Sleaford Mods – UK Grim

„There's no top five album when you're off the grid, f*ck all that”, kada te ovakav stih dočeka već kod početne, naslovne numere, kako da odoliš i ne staviš ovaj uradak na vlastitu, doduše, top 10 listu izdanja za 2023? Šalu na stranu, nezaustavljivi i nadasve autentični elektro-post-pank duo Sleaford Mods iz Notingema objavio je prošle godine, nesumnjivo dobar, 12. studijski album – „UK Grim”. U njihovom duhu, minimalizmom za radničku klasu (nadam se i onu istočniju), ne komplikujući mnogo, publici su darivali 14 novih traka. Dakle, elektronska pank muzička baza u režiji Endrjua Ferna, dok njegov saborac karakterističnog akcenta, Džejson Vilijamson, recituje i pevuši tekstove neretko profane, a opet simpatične, naročito kad se uz bit upakuju u jednu skladnu muzičku komplet lepinju. Pored gorepomenute pesme što nosi isti naziv kao i album, za uho posebno zapadaju i On the ground, Right Wing Beast, Pit 2 Pit, kao i Force 10 from Navarone, na kojoj gostuje Florens Šo, pevačica meni izuzetno drage grupe Dry Cleaning (prošlogodišnji top 10 stranih izdanja) i So Trendy sa Peri Farelom frontmenom američkog sastava Jane’s Addiction.

Italia 90 – Living Human Treasure

Da su originalni 4 skinsi kojim slučajem nastali u 21. veku bili bi Italia 90. Za mikrofonom je, jelte, skinhed, gitaru svira (pank) roker krosdreser, bas gitarista baštini mods estetiku i bubnjara bih svrstao negde na granicu modernog hipstera i omladinske supkulture u povoju koju sam ranije krstio summer rave punks. Znači pažnju definitivno privlače imidžom, ali još važnije i muzičkim im proizvodom. Od svih sastava post-pank rivajval ili krank vejv, kako još zovu ovaj pravac, provenijencije, Italia 90 mi je nekako promakao, a njihov rad maltene doskora bio nepoznat. Možda i zato što im je „Living Human Treasure” debitantski LP, na kome se zapravo nalaze i neke starije, ranije objavljene pesme. Elem, čulo sluha je isprva ulovilo Leisure Activities, a odmah zatim tromu i nojzičnu Competition, energične i poletne New Factor i Funny Bones, te zaraznog rifa vejvi/pankić Tales From Beyond i repetitivnu arti stvar Harmony. Čujem, hajem i preporučujem.

Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs – Land of Sleeper

Sa ovim bendom sam se prvi put susreo tek sredinom prošle godine gledajući njihov performans na KEXP lajv sesiji. Kada sam video bosonogog i zalizanog brata, pevača Metju Betija, sa kriminalnim brčićima, kako skakuće unaokolo u tregeruši i boksericama, uz teške sladž i stoner boje, rekoh sebi – to je to. Na setu su odsvirali tri pesme sa aktuelne ploče „Land of Sleeper” - Ultimate hammer, Big Rrig i Mr Medicine, koje su me momentalno kupile. Ovom spisku sa odabranog izdanja dodajem, bez premca, i Pipe Down!. Pig x 7, kako ih skraćeno i od milošte još zovu, postoje od 2012. i ovo im je četvrti studijski album. Ne dolaze iz Birmingema, odakle je njihov glavni uticaj – Black Sabbath, već iz severnog engleskog grada koji je iznedrio legendarni Venom i Hellbastard. Tako da tradicija čvrstog zvuka i distorzija ne zamire u Njukaslu.

Homefront – Games Of Power

Pank stav, žanrovski eklektičan. Nema laži, nema prevare - takav je bend Home Front, takav je njihov album „Games of power”. Kanađani su u muzički blender sipali post-pank, (sint i indi) pop, šugejz, oi, sint i njuvejv, elektroniku, alternativu i pomrčinu, umutili i nalili u pankersku čašu. I na kraju rekli živeli! Na ploči je 12 traka (ako slušate preko Bandcamp platforme, tu je i bonus stvar) koje te voze poput luna parka, od laganog i emotivnog, preko brzine i energije, do zvučnog i mentalnog sklada. Zato biram šareno - Real Eyes, Contact, Crisis, naslovnu Games Of Power, Born Killer i pesmu što me je zapravo dovela do ovog izdanja – Nation, budućeg klasika na kome gostuje Kal Grejam, pevač još jednog fenomenalnog, novijeg londonskog sastava The Chisel. Inače, Home Front čine i celokupan muzički sadržaj stvoriše dvojica momaka, Grejam Makinon i Klint Frejzer, a album je producirao Džona Falko iz grupe Fucked Up. Nema dalje ili ima - narednih godina.

Nemanja Mitrović Timočanin