Bio je to prvi četverodnevni Exit, i ako ni zbog čeg drugog, ono zbog te numeričke promene u trajanju, iščekivali smo ga sa nanovo stečenim dečačkim nestrpljenjem. Hteli smo da bojimo kosu nekom žutom farbom, Banjaš i ja, možda smo je i obojili, ne sećam se više. Mahnito smo skakali po binama, toga se dobro sećam, u znak protesta protiv Vangogh-a na glavnoj bini napili smo se i slušali ih u ekstazi, bili smo prisutni u masi koja je glasno vređala Rundeka što se usudio da obrađuje pesmu EKVa, jedan lik je čak izvadio onu stvar, da prostite, i počeo da urinira ka njemu pred svima za vreme svirke. Bio je to nekako rokenrol Exit, barem za mene, koliko je uopšte mogao biti festival koji nikad nije želeo da bude takav. I vrhunac je doživeo poslednje večeri kad se na binu trešten pijan popeo Šejn Mekgovan, sa čašom piva, i počeo svoj opsesivni nastup. Nikada neću zaboraviti način na koji je otpevao Dirty old town. Nikada. Beše to najprljavije, najautentičnije otpevana pesma o prljavom gradu, hrapavo, sirovo, pijano i sumorno. Nikada pre ni posle toga nisam čuo glas koji toliko dobro izgovara reč dirty u pesmi. Nikada. Tako je matori Šejn zatvorio taj rokerski Exit.

I takva je za mene ova knjiga. Slike Šejna koji peva tu stvar prve su mi iskočile kao utisak čitajući je. Dobri, stari, prljavi grad, u ovom slučaju L.A, poznat i kao sunčani grad ljudi iz senke. Dobri, stari, prljavi junaci, lutalice iz mračnih haustora i jeftinih hostela, manje ili više propali muzičari, pornografi, oružari, lopovi, prodavci telefosnkih imenika, vozači tramvaja, usamljeni i odbačeni, koji pohode svaku od priča, na trenutke vam se učini čak i donekle međusobno povezani. Barovi iz kojih se čuje dobri, stari, prljavi bluz, ili džez, ili bilo šta tome slično. Muzika iz podzemlja, praćena stihovima, starim, jednostavnim stihovima o ljubavi i patnji, ali oslobođenim bilo kakve poetske patetike. Knjiga puna muzike. Gomila meksikanaca, filipinaca, gringosa, mučačosa, i raznih drugih dođoša, u pričama, nemam pojma zašto, ali sjajni su. Čudne žene, pohotne, lukave, prepredene, obične, svakakve. Tu i tamo poneko ubistvo u većini priča, da za trenutak mistifikuje atmosferu, da podseti na maglovite i jeftine krimiće, da dodatno zaprlja junake, koji su najčešće samo posmatrači istih, nevini svedoci, samo na pogrešnom mestu, ili možda i ne.. Nije ovo krimi roman. Samo mu je atmosfera takva. Takav je valjda bio L.A., četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka, pre i posle drugog velikog rata, što je vreme u koje je autor smestio radnju.

A autor, Rej Kuder, nadaleko je poznari muzičar, gitarista, producent. To čitam sa poleđine knjige a ne iz ličnog repertorara znanja. Ali svirao je sa velikim svetskim facama, svirao je i sa Stonsima, producirao je Buena Vista Social Club album. Sjana biografija u svakom slučaju u koju nakon ove zbirke slobodno može da dopiše i- fantastičan pisac. Zašto priroda nekom da ovoliko različitih talenata, a neke od nas ostavi prosečne, nisam pametan. Kuder piše onako kako očekujete da piše muzičar, neškolovan književnik, dakle opušteno, oslobođeno potrebe da maskira lična iskustva, bez velikih fraza, tečno i jednostavno. Kako veliki gitaristi umeju da odsviraju solažu, na primer.

Knjiga puna muzike, staromodna, iz pera muzičara, logično je smeštena u ediciju Notni spisi u koju Geopoetika stavlja knjige svih mogućih žanrova čiji su autori savremeni muzičari. Prljava, hrapava, sumorna i sirova skupina osam fenomenalnih priča iz podzemlja starog grada. Očarala me je do nivoa da sam nakon dužeg vremena susreta sa knjigama priča, primenio svoj stari trik da jednu ostavim nepročitanu. Znajući da ću joj se vratiti. Želeći da ostavim materijala za novu fascinaciju.

Marko Gaić