Ništa spektakularno ne propuštate ukoliko ne pratite aktivnosti domaćih pisaca na društvenim mrežama. Ne znači da treba da ih izbegavate, jednostavno najčešće nisu ni izbliza interesantni na profilima kao u romanima. Vidojković je na primer nepodnošljivo mejnstrim konformistički opoziciono nastrojen i dosadan, dakle suprotan avanturama iz knjiga. A jedan drugi mi je autor, koji je samo dosadan, ništa više od toga, iskren i dosadan, otkrio ovaj roman. Spomenuo ga je u nekom od svakodnevnih fejsbuk postova, a ja sam ga video u nekoj od svojih nikad ređih poseta istom sajtu prošle godine, i nisam ga ni iščitao, samo mi se urezao naslov u pamćenje i zamišljenu listu preporuka za čitanje, čijoj većini naslova nikada ne dođem u posed, ali ovom eto jesam, i vredelo je svakog slova čitanja.

Oskar je debeo, neprilagođen i odbačen, pametan i načitan, štreber u definiciji, geek u sebi, i apsolutno neuspešan u ljubavi, beskrajno i beskonačno neuspešan u dolasku do makar dodira bilo koje devojke, a kamoli nešto više. Takođe je i Dominikanac naseljen u Americi. Uči, čita SF literaturu, neumorno i podjednako neuspešno piše i čeka kraj tog nikakvog života. Tu i tamo pokuša sa samoubistvom, kako drugačije nego neuspešno. Takav je glavni lik, antiheroj, antiprototip glavnog lika, antiprimer kako izgraditi lik glavnog junaka bilo čega, a naročito ovako brutalno kvalitetnog romana, baš zato toliko kvalitetnog.

Oskarova je sestra podjednako važna u priči, i njen je život uveliko drugačiji, zabavniji i naizgled uspešniji od mlađeg brata, jedan od njenih bivših momaka zapravo pripoveda najveći deo priče iz svog ugla.

Oskarova je porodica, vertikalno presečena po porodičnom stablu takođe sveprisutna, i njen je istorijat nastajanja i opstajanja tokom tridesetogodišnje vladavine jednog od dominikanskih diktatura, najsurovijeg od svih diktatora na planeti, takođe provučen kroz priču duboko, bolno i briljantno.

Takva je priča. Napisana je nekom čudnom tehnikom koju nisam siguran da umem i želim da objasnim, znam samo da ubada i obuzima svojom nepodnošljivom lakoćom, svojim neobaveznim stilom, nepostojanjem stila, poluuličnim žargonom koji se u svakom trenutku može pretvoriti i najčešće pretvara u savršeno britke misli i savršeno ispisane sentence misli. Imao sam utisak da ih je autor razbacivao po papiru na stotine u sekundi, da nije mario šta piše jer je bio toliko siguran da piše remek delo, podsetilo me na plesanje, baš tako, na neko ne baš skladno, ali opčinjavajuće plesanje na pozornici, koje leti s kraja na kraj, kojeg nije briga, koje ne pušta i koje se ne zaboravlja.

Kratak i čudnovat život Oskara Vaoa je čitava istorija jedne male karipske zemlje, i čitav moderan svet u jednoj knjizi, i tragična ljubavna priča debelog antiheroja, i pulsirajući prikaz života i svih njegovih situacija za koje i samo znate da postoje, ili ste ih i sami živeli, bez dugih monologa. Samo sekvence kratkih rezova života koje traju u nedogled. U nedogled. Nagradili su je Pulicerom, Time ju je proglasio knjigom godine.

Marko Gaić