Zoltanu „Zoliki“ Merliju (10. 04. 1968.-20. 07. 2023.)

Prošlo je 25 godina od održavanja prvog leskovačkog susreta koji će prerasti u Balkansku smotru mladih strip autora. Ono jes, bilo bi 24 da nije one jedne godine preskoka (naposletku, 1999-te smo trpeli bombardovanje), i festival se svojevremeno zvao drugačije („Susreti škola stripa u Leskovcu“, „Smotra škola stripa Srbije“, „Smotra mladih autora Srbije“, „Smotra mladih strip autora Srbije“…tek je od 2003. godine i svoje pete iteracije festival krenuo da nosi svoje trenutno ime; dakle, ovo će navršiti 21 godinu od konačnog pokrštavanja manifestacije), ali kontinuitet je ostao, i sada je Smotra zvanično najstariji aktivni festival na prostoru bivše Jugoslavije i, ako se ne varam, drugi ili treći najstariji na Balkanu.

Naravno, kroz 25 godina svašta se izdešava. Te prve iteracije festivala su bile lokalnijeg karaktera, sa znatno manje gostiju, znatno manjim – ili pak nepostojećim – budžetima, a programi su bili znatno skromniji i kompaktniji. U poređenju s tim prvim izdancima, poslednjih pet Smotri deluju kao zveri epskih proporcija. Kad u sklopu jednog festivala imate bezmalo šest izložbi (revijalna izložba plakata, digitalna izložba radova mladih strip autora, izložba o ženskom principu u serijalu „Vekovnici“, izložba kanadskog stripa, izložba japanskog stripa, tj. mange – pritom i stripa inspirisanog mangom – i izložba radova turskog autora Korala Ilhana) i okupljate goste iz više od deset zemalja, više niste mali i beznačajni. Štaviše, reklo bi se da ste mejnstrim, da ste na vrhu. A kako ono kaže moderna izlizana izreka – nije bitan put do cilja, bitni su prijatelji koje stekosmo usput?

Ovaj članak bi trebalo da pokrije taj aspekt Smotre. Tokom mojih gostovanja na festivalu, imao sam čast, zadovoljstvo, privilegiju i sreću da upoznam neke od najinteresantnijih poslenika na polju stripa. Koristim ovaj termin „poslenici“ zato što nisu svi uključeni u strip na isti način. Ali to ostavljam za tekst. Dakle, šta možete očekivati u ovom naboju reči i misli? Pa, pošto je navršeno 25 iteracija Smotre, cilj mi je da predstavim 25 osoba koje na ovaj ili onaj način učestvuju u domenu devete umetnosti, a koje sam upoznao upravo u Leskovcu, i upravo za vreme festivala (sa jednim ključnim izuzetkom). Ovaj showcase je, naravno, samo jedan mali deo velike leskovačke strip tapiserije, kao i jedan slajdšou stripovskog života potpisnika ovih redova.
 

Par detalja pre spiska

Naravno, pre nego što se bacimo na sam tekst, treba dostaviti jedan disklejmer, tj. nekolicinu instrukcija, čisto da ne bude zbunjenosti.

Prvo, razjasnimo dve zagrade u naslovu. Zašto 25 i više poslenika? Pa, u opisu jednog poslenika videćete izlistana imena dodatnih osoba. One su na neki način tangentalno vezane za ključnog poslenika po segmentu, i.e. ili su iz istog mesta, ili iz iste zemlje, ili sarađuju zajedno ili su u porodičnim ili bračnim vezama, ili su pak imale primetnu interakciju u Leskovcu sa osobom o kojoj se u tom segmentu piše.

Pride, zašto 25 i manje iteracija? Pa, moje prvo gostovanje u Leskovcu je bilo 2011. godine, dakle na 13. Balkanskoj smotri mladih strip autora, 12 iteracija nakon prvog festivala. Samim tim, sveukupno sam bio na 11 gostovanja (moglo je da bude 13, ali 2014. godine sam izostao zbog odbrane mastera, a 2020. jer nas Milostiva Gospođica Corona-Chan nije pustila da dišemo). I premda je to manje od polovine svih Smotri, opet je i više nego dovoljno vremena da se upozna jedna fina selekcija ljudi.

Pored imena poslenika videćete godinu u zagradi. Odmah da pojasnim šta ta godina nije:
  • Nije (nužno) godina kad su prvi put gostovali na festivalu
  • Nije godina kad smo prvi put i ta osoba i ja bile u Leskovcu u isto vreme
  • Zasigurno nije godina rođenja, niti godina smrti (daleko bilo!).

Naime, dotična je godina kada smo se prvi put upoznali na Smotri, ili pak imali ikakvu primetnu interakciju. Dakle, možda su oni bili i ranije na festivalu, samo nismo imali prilike da razmenimo reči pre godine date u zagradi. Pritom, ne računam ako smo komunicirali na internetu pre dolaska na Smotru – samo se računa uživo upoznavanje i interakcija.

Pritom, treba i ovo da naglasim. Neke od ovih osoba su moji bliski prijatelji. Druge su mi samo dobri poznanici. Treće su možda čak i osobe s kojima se nisam čuo godinama, ali i dalje poštujem njihov rad. Gde i kako bude bilo prostora, pratiće adekvatna anegdota. Poenta je da vam predstavim rad dotične osobe, ne bi li ih promovisao, ne bi liste zapratili njihove profile, pratili njihov angažman u stripu, i možda ih eventualno i zaposlili ili unajmili za nešto. Pritom, ima ovde i dosta prijatelja ili dragih osoba koje em nisam pomenuo, em sam stavio samo kao reference. To ne znači da ih išta manje poštujem ili da vrede išta manje od selektovanih. A vrlo je moguće i da sam dotične osobe upoznao na drugim festivalima, pa da smo tek krenuli da se družimo aktivnije u Leskovcu. Mnogo je varijabli, ali moram da pojasnim – ne bih mogao da živim sam sa sobom ako bi ljudi koji mi znače pomislili bilo šta suprotno.

Za sam kraj, neću da pominjem originalne organizatore Smotre, Marka Stojanovića i Srđana Nikolića Peku, kao ni plejadu ljudi koja im je docnije ispomagala u ovom ili onom kapacitetu (pre svega Miloš Cvetković i Ivan Stojanović Fiki). Kao pokretači i nastavljači Festivala, oni dobijaju honorable mention ovde i sada.

Sa svim tim izloženim, ajmo polako na poslenike.

#1: Marko Serafimović (pre Smotre)

Rođen u Gnjilanu, ali silom prilika odrastao u Leskovcu, Marko Serafimović je u Leskovačkoj školi stripa od svojih ranih dana. Prvi zabeleženi uspeh na stripu, barem u javnom kapacitetu i nevezano za izlaganje na Balkanskoj smotri mladih strip autora, jeste odbrana diplomskog rada u srednjoj školi na temu stripa – prvi takav slučaj u istoriji njegove škole. Sem toga, Serafimović je ispraksovani tušer, a ima preko deceniju iskustva sa tehničkom stranom uređivanja strip izdanja (unos teksta, prelom, tehnički dizajn, prečišćavanje starih skenova i sl.). Objavljivao je kratke stripove u više publikacija (na pamet mi padaju „Duga devetka“, „Aždaha“, „Parabellum“, „Strip Kreator“, „Strip sa margine“, te projekti kao „Linije fronta“), dizajnirao albume nekolicine rok i metal bendova, a relativno skoro se probio i na američko tržište, i kao strip crtač i kao ilustrator korica.

Anegdota: Kao što vidite, Serafim, kako mu je nadimak, je pomenuta osoba koju sam upoznao van Smotre. Čak i ako ne računamo kontakt onlajn, naš prvi pravi susret licem u lice je bio 2010. godine u Kragujevcu, kad je upisao prvu godinu istog fakulteta na kome sam ja već uveliko studirao. Sem Marka i Peke, on je jedina osoba koja je redovna u Leskovcu na polju stripa, a da sam je upoznao pre same Smotre. No, vredi pomenuti da je on i prva osoba koju sam zapravo video u Leskovcu tokom moje prve posete tamo, uslovno rečeno. Budući da smo delili autobus od Kragujevca do Malog Mančestera, on je tehnički prva osoba vezana za Smotru (strip autor, pomoć organizacije, itd.) s kojom sam komunicirao direktno na teritoriji grada. Da, ovo je tehnikalija, ali eto, treba je pomenuti.

Zapravo, anegdota sa Serafimom imam i previše, prema tome navešću samo par kratkih crtica. Moj prvi zvanični objavljeni strip je bio u saradnji s njim. Pritom, ovaj autor je učestvovao u kreiranju mog najdražeg stripovskog uratka koji se sastoji od tri table, sa naslovima Anamnisi/Et Poro Influit/Vozroždenie objavljenih em u „Parabellumu“, em u „Stripu sa margine“. On je konkretno crtao Vozroždenie.

Poslenici za overu: Aleksandar Anđelković, Danko Dikić, Nikola Matković, Aleksandar Teokarević, Miroslav Nikolić, Dušan Savić, Mina Davić, Marijana Kostić, Jovana Stanković, Stefan Stojković, Danica Dedić, Andrijana Cvetković, Dušan Živković, Miloš Serafimović

#2: Darko Bogdanov (2011.)

Darko Bogdanov je strip autor iz Vinice, Makedonija (sada Severna, hteli to balkanski narodi ili ne). Premda se trenutno bavi prosvetarskim poslom, godinama pre toga je zagazio u strip i iz istog se nije pomicao. Bilo kao samostalni autor, bilo kao jedan od saradnika, prisutan je u nekoliko strip albuma i kompilacija, što ga čini jednim od najobjavljivanijih makedonskih crtača nove generacije na teritoriji same rodne zemlje. Među njegovim strip albumima spadaju „Modus Vivendi“, „Mrak, humor, tišina“, „Vitezovi susedstva“, „Neustrašivi“ i „Aegri Somnia“, a koautor je i knjige „Makedonski strip u izdanjima novosadskog „Dnevnika““. Kao slikar, iza sebe ima četiri samostalne izložbe i više grupnih, sa relativno čestim izlaganjem upravo u Leskovcu, u domenu Smotre. Pritom je i član organizacionog odbora likovne kolonije „Sveti Đorđe“ koja se svake godine održava krajem avgusta u viničkom selu Blatec. Spisak časopisa u rodnoj zemlji i inostranstvu gde je objavljivao stripove je pozamašan, kao i spisak nagrada i priznanja.

Anegdota: Za ovih par decenija (i više) rada na stripu, Darko Bogdanov je sarađivao na kratkim stripovima sa bezmalo dvoje scenarista iz opštine Svilajnac. Prvi je potpisnik ovih redova; zajedno imamo nekolicinu kratkih stripova, gde mi je zasigurno najvažniji pomenuti triptih Anamnisi/Et Poro Influit/Vozroždenie. Darko je konkretno crtao Anamnisi. Drugi kratki strip koji smo radili, onaj o negdašnjem serijalu „Ninđa“, mi je zaradio memorijalnu plaketu za najboljeg mladog strip scenaristu Balkana tokom jubilarne 20. Balkanske smotre mladih strip autora.

E sad, ko je drugi scenarista iz moje opštine? Pa, tokom bitisanja negdašnjeg svilajnačkog književnog kluba „Tračak“, održao sam predavanje o pisanju strip scenarija ostalim članovima. A budući da je klub bio radioničkog karaktera, svaka nova forma pisanja je zahtevala domaći zadatak. Moj domaći članovima je bio pisanje scenarija za najmanje jednu, a najviše dve table stripa. Tadašnja predsednica kluba, Dragana Vučković, je napisala scenario koji je posle upravo Darko upriličio u strip – koji je posle bio izložen na Smotri, i to ne jednom već dvaput! Digresija – Dragana Vučković je poreklom iz sela Dublje, istog sela odakle je i strip crtač i bivši učenik Beogradske škole stripa „Đorđe Lobačev“ Vladan Jovanović Naf (premda se Naf sada skroz prebacio u gejming industriju). Inače smo svo troje doživeli da budemo izloženi na Smotri, što će reći da, premda opština Svilajnac ima tri autora prisutnih u Leskovcu, dva od ta tri autora su iz Dublja. Bravo za Dublje!

Poslenici za overu: Jordan Kocevski, Andrej Manev, Vesna Ničevska, Aleksandar Stevanov, Sašo Gačev

#3: Ivica Sretenović (2011.)

Rođen (a i živi i radi) u Trsteniku, Ivica Sretenović se stripom bavi u ovom ili onom kapacitetu već dugi niz godina, kao crtač, tušer i kolorista. Jedan je od autora indie serijala „Terrorklowns“ i „Pussycats“ za američko tržište, od kojih je na potonjem aktivan već 10 godina. Na domaćem terenu je radio na stripovima kraće forme „Strongwill“, te „Zduhać“, i „Valornijan“ (dotični stripovi su izlazili u nekoliko publikacija u Srbiji i regionu, kao što su „Eon“, „Aždaha“, „Parabellum“, „Kiša“ i „Strip sa margine“). Prisutan je i u projektu „Linije fronta“, a noseći je crtač prvog albuma strip adaptacije romana „Duge noći i crne zastave“ Dejana Stojiljkovića. Trenutno je u štampi njegov najnoviji album na domaćem tržištu, „Srpski bog“, po scenariju Miloša Dragojevića i u izdanju „System Comics-a“. Sem stripa, aktivno je ilustrovao i knjige, najčešće autora Zorana Petrovića.

Anegdota: Za početak, pomenuću opet triptih Anamnisi/Et Poro Influit/Vozroždenie. Ivica je konkretno crtao Et Poro Influit. Ovo nam je, interesantno je reći, za sada jedina saradnja na polju stripa, ali bilo je pokušaja ka daljim. Inače, digresija. Svako ko poznaje Sretu, zna da smo prijatelji, i samim tim zna da između nas ima milijardu anegdota mahom vezanih za pijenje i zezanje po Leskovcu (i generalno na strip festivalima). Pa rekoh, ajde za promenu da ovde stavim anegdotu koja je iole profesionalnija.

Dakle, saradnje koje nam se nisu ostvarile. Prva koju sam predložio jeste oživljavanje lika Strongwilla, odnosno revitalizacija koncepta. Naravno, originalni autor istog, Admir Delić, je bio otvoren za saradnju, i ponudio se da dostavi sve moguće informacije meni kao potencijalnom scenaristi. Nažalost, to se nije maklo dalje od ideje, iz milijardu i jednog malog razloga. Podsetićemo se, Delić je radio strip projekat „Minja“ (prvi bosanskohercegovački ninđucu heroj, kao i prvi strip serijal na prostorima Bivše Juge da je dobio hiphop mikstejp), a prisutan je i u nažalost jedinom broju revije „ZBiRKA“. Njegov angažman ga je odveo u neku petu stranu, Sretin njega u neku šestu, a mene moj u neku sedmu. Sa ove distance, to mi je i nekako drago; Strongwill je interesantan junak, ali bolje funkcioniše kad ga originalni autor piše, i svakako je bolje da ostane deo istorije novijeg srpskog stripa (i stripa BiH, naravno).

Druga neostvarena saradnja je oko stripa „Zduhać“. Pošto obožavam slovensku mitologiju, a lik zduhaća Miloša mi se posebno svideo, napisao sam kratak scenario koji nastavlja njegovu priču. Premda je ovde Sreta bio samo tušer (scenario je pisao Miroljub Antonijević, crtež radio Aleksandar Jakovljević Alex), svakako se smatra jednim od autora lika, te sam, naravno, njemu poverio scenario. Međutim, kako je sam naglasio, iako je scenario bio ok, to prosto nije bio Miloš. I sa ove sadašnje distance, ne mogu a da se ne složim. Likovi se prosto nisu podudarali. Ali mi je taj scenario svakako služio kao podloga za pisanje nekolicine likova zduhaća kasnije; tu se prvenstveno izdvaja Hranislav Leonkvist, čije priče su ranije objavljivane u domaćim zbornicima proze, a kome bi stvarno trebalo opet da se posvetim. Uglavnom, dva strip projekta ugašena maltene u startu, ali oba vezana za već postojeće likove. No nema veze. Svakako mi je uvek draže da pišem o svojim likovima nego da nastavljam tuđe. Plus, ovo taman otvara vrata za buduće saradnje sa Sretom, na nečemu sasvim novom.

Poslenici za overu: Marica Kicušić

#4: Darjan Jurinčič (2012.)

Nemojte da vas regularno zaposlenje u firmi „Augmentech“ zavara – Darjan Jurinčič je ilustrator i strip autor u srži. Meštanin Kopra, ovaj autor je značajni deo života proveo u Beogradu, a put ga je svakako naneo na par većih strip manifestacija u Srbiji, kao što su one u Pirotu, Beogradu i, naravno, Leskovcu. Darjan je radio ilustracije i koncept art za mnogo inostranih klijenata, što uključuje i nadolazeću video igru „Destiny’s Divide“; štaviše, toliko mu je ilustracija prirasla za srce da je 2011. godine organizovao tzv. „Balkanski simpozijum ilustracije i dizajna“ u Beogradu. Pri ponovnom preseljenju u Koper, nastavlja sa freelance gigovima i ne zaustavlja se. I premda je u stripu malo prisutan, tamo 2014. godine je na društvenim medijima izronila jedna tabla potencijalnog projekta koji je krenuo da radi. Nadam se da ga skoro 10 godina kasnije i dalje vuče ideja da ga završi.

Anegdota: Darjana sam zvanično upoznao na mom drugom gostovanju na Smotri, premda smo obojica obitavali na sad ugašenom UPPS forumu. Ispostavilo se da ćemo cimerovati te godine, ali ne sami – sa nama su bile još tri osobe. Od dotičnih, jedan, strip autor sa Juga (neću da otkrijem koji i odakle) je bio izuzetno naporan. Non-stop je palamudio ni o čemu, gnjavio o njegovom tada sveže objavljenom strip albumu (koji je bio blagi užas), a probao je bez uspeha da muva par cura iz Makedonije (sada Severne, tada kroz par devojaka aktivno orne da izbegava dotičnog gospodina) i jednu iz Aleksinca koje su tada, igrom slučaja, noćile u Studentskom domu. Jad i beda.

Međutim, na njegovu nesreću, Darjan je bio s nama u sobi, i nekako ga je uvek zajebavao na pravi način – ali nenamerno! Primera radi, Jug je tako sedeo u sobi sa nama trojicom (Darjan je morao da izađe nakratko) i palamudio je non-stop „E, moram da se banjam. E, moram da se banjam, nemam vremena.“ Priča, jelte, kako nema vremena, kako mora da se okupa, a nikako da uđe u kupatilo, nego uporno sedi tu i smara nas. Naravno, Darjan, potpuno bez konteksta, ulazi u sobu, grabi stvari i cepa u toalet. Jug da pobesni! „Pa ja priTSČŠam kako moram da se banjam, a on ulete!“ Ništa, čeka Jug dobrih desetak minuta, i ono Darjan izlazi. „El si se okupao više?“ veli rezignirano Jug. „A?“ gleda bledo Darjan. „Ne, nisam ni počeo.“ I pravo se vrati unutra. Mi da pomremo od smeha! Jug je crveneo od ljutine.

Ali tu se nije završila priča. Negde u ranu zoru, ja, Darjan i jedan od ostale trojice (autor iz Crne Gore) smo se nekako ranije razbudili. Jug, doduše, nije. Spavao je, zahrkao i generalno bio podjednako iritantan i u snu i na javi. Negde na pola hrkanja, on krene da priča sam sa sobom u snu. Darjan, siroma, poče tako glasno da se smeje da je bilo zarazno. Jug se razbudio i počeo da kuka kako ga nervira Darjanov smeh. Al Darjan kao da je bio ubrizgan nekim jakim sredstvom – ama nije mogao da se zaustavi. Vrlo brzo, i mi ostali smo krenuli da se kliberimo. Jug, bez obzira na svoje ponašanje, je bio spušten na zemlju – ponavljam, nenamerno. Darjan je prosto imao dar tog dana da bude prava osoba na pravom mestu, i na tome mu hvala.

#5: Valia Kapadai (2013.)

Rođena uz kršteno ime Vasiliki, Valia Kapadai je, kako sama navodi u biografiji, „redovni sanjar i strip džanki.“ Njen angažman na polju umetnosti je enorman, pogotovo ako se uzme u obzir da radi kao grafički dizajner pri Univerzitetu u Atini. Prisustvo ove dame u stripu je ogromno; pojavila se u bezmalo 21 antologiji, bilo u rodnoj Grčkoj, bilo u inostranstvu. Svakako treba tu pomenuti „Womanthology“, „Gothology“ i „Into The Woods: A Fairytale Anthology“. Figurirala je u različitim svojstvima, bilo kao pisac, crtač, unosilac teksta, kolorista ili tušer – ponekad i sve odjednom. Od izdavača, sarađivala je sa kućama „IDW“, „Accent UK“, „Insomnia“, „AyeSaw Comics“ i „Markosia“, a svojevremeno rukovodi i sopstvenom kućom „LarLarLar Comics“. Objavljivala je sve od kratkih stripova do grafičkih romana, a sem stripa bavi se i ilustracijom. Od njenih većih radova preporučujem „Kindred Spirits“ (scenario Megi Luinovic), dok od njenih solo uradaka definitivno predlažem „No More Ghosts.“

Anegdota: Valia je zasigurno prva moja prijateljica iz Grčke, i bez obzira što smo se videli samo jednom uživo, ostali smo u kontaktu i čitavu deceniju kasnije. E sad, za Valiu me vezuju konkretno tri prvenca:
  • Prvi put ikada da sam radio simultano prevođenje je bilo tokom tribine gde su Valia i njen tadašnji momak Pavlos pričali o grčkom stripu
  • Prvi put ikada da sam vodio tribinu o stripu bilo je tada u Leskovcu, upravo sa njima
  • Prva osoba koju sam ikada intervjuisao za štampanu publikaciju je bila upravo Valia.

Dakle, dosta toga vezuje za Valiju, a znam da je uzajamno jer mi je 2014. godine, jedine u nizu gde sam morao da odsustvujem zbog ličnih obaveza, odonud slala poruku i pisala „ej, zapitkivala sam narod redom što nisi došao u Leskovac.“ I naravno, ne mogu a da ne pomenem da su neki idioti među strip autorima tokom te Smotre mislili da je lezbejka, sve dok nije sela svom dečku u krilo i razuverila ih na licu mesta. Bez obzira na potencijalnu neprijatnost situacije, oboje su se samo smejali tokom tog događaja.

No, to nije anegdotalni deo. Anegdotalni deo je taj da sam, nakon one tribine koju sam vodio (koja je katastrofalno prošla; nisam dobar simultani prevodilac, a imam i fobiju od javnih nastupa – jedina moja fobija jača od te je strah od visine) porazgovarao sa Valiom i, ne previše ozbiljan, predložio da radimo grafičku novelu zajedno. Iako sam se zezao, Valia je oberučke prihvatila. Nažalost, život je i mene i nju nekako odvlačio od tog poziva, ali svakako je scenario za novelicu napisan, a Valia je već skicirala glavnog lika. Ne odustajemo od priče, kao što nismo odustali ni od prijateljstva!

Poslenici za overu: Pavlos Pavlidis

#6: Luka Cakić (2015.)

Teško da ćete naići na bolji primer priče o uspehu od ove: kako je Luka Cakić od studenta ekonomije prerastao u punokrvnog strip autora sa stilom koji ostavlja bez daha. No, prvo zvanični podaci. Moj vršnjak, Cakić je isprva krenuo da se bavi ilustracijom knjiga. Laganim usponom, krenuo je da radi svoje prve strip projekte i zabeležio uspeh em na balkanskom, em na evropskom terenu. Za naše izdavače radio je stripove pri projektu „Linije fronta“ i knjizi kratkih priča o strip serijalu „Torpedo“, kao i album „Kassowitz: deca Vrangela“ po scenariju Predraga Đurića, sva tri za izdavača „System Comics“. Sa strane je zasigurno najpoznatiji po projektu „Crestfallen“ švedskog scenariste i romanopisca Krisa Dibeka, koji je uspešno finansiran na platformi „Kickstarter.“ Učestvovao je na brojnim festivalima, a pobrao i par nagrada u zemlji i regionu.

Anegdota: Dakle, Lukina priča o uspehu. Ovaj čovek je već uveliko crtao još tokom svog prvog pojavljivanja na Smotri 2015. godine. Međutim, tada je još uvek bio pomalo stidljiv i držao se po strani. Na njegovu nesreću, prvo veče je sedeo pored mene, a svako ko me poznaje zna da ja ne zaklapam usta. Fino smo se zezali to veče, i bogami već tada se lagano opuštao.

Ali pravo opuštanje je usledilo već naredno veče, kada smo zaseli za istim stolom gde su bili Saverio i Karita, italijanski autori (i ondašnji bračni par) poznati po svojim monumentalnim radovima za francusko tržište – i ne zaboravimo Serafima zaselog tik uz mene. Opet, Luka je pomalo stidljivo sedeo u početku, ali nakon nekoliko piva i poštapalica (što između mene i Karite, što između mene i Serafima, što između Karite i Serafima; Saverio je mirno sedeo i gledao budale kako se brukaju) italijanska autorka je krenula da prosipa fazone upućene Luki. Nije mnogo trebalo da oboje zaurlaju od smeha.

Kad smo se razilazili, pitao sam Luku kako je doživeo Smotru te godine. Samo mi je pružio ruku u znak bratskog pozdrava. „Nemam riječi,“ veli on, a osmeh mu ne napušta lice. Nažalost, sad se ređe čujemo, ali kad god razmenimo poruku, respekt se oseća sa obe strane.

Poslenici za overu: Saverio Tenuta, Karita Lupateli

#7: Bernard Kolle (2016.)

Bernard Kolle je jedan od najprolifičnijih slovenačkih autora danas, a da se ne bavi alternativnim stripom. Njegov rad na francuskom tržištu je odavno zapažen; za sada je radio na serijalima „Antarktik“, „Transvaalski pustolovi“, „Komplot“, „Dijamanti“ i „Dosije serijskih ubica“ (izdavači „Glénat“, „Delcour“ i „Soleil“). Još tamo sredinom devedesetih se probio i na američko tržište, prisustvom u strip izdanjima „Ghost and the Shadow“ i „Dark Horse Presents“, gde je pretežno radio priče junaka „Ghost“ i „The Mask“. Prisutan je i u nemačkom, hrvatskom i rodnom slovenačkom stripu (pa, uslovno rečeno rodnom, s obzirom da je rođen u Slavonskoj Požegi), a sem stripa je ilustrovao i knjige, konkretno „Čudoviti klon“ autorke Eve Paher (pseudonim domaće spisateljice Barbare Pešut).

Anegdota: Zarad lakšeg razgovora, čim sam upoznao ovog čoveka, prozvao sam ga Bernie. Skapirali smo se na keca, iako se politički ič ne slažemo. Do sada smo u Leskovcu jako fino bitisali, ali anegdota koju vredi pomenuti zapravo potiče iz Ljubljane.

Naime, kada smo partnerka i ja letovali u Kopru (smeštaj nam je obezbedio upravo Darjan, pomenut ranije), odvojili smo jedan dan za Ljubljanu i tamo se dogovorili za susret sa Bernijem. Odabrao je pravo mesto za susret – kafe-barčić „Pritličje“, tik uz zgradu Skupštine Opštine glavnog im grada. Em je mesto bilo za tri nijanse jeftinije od svih u Sloveniji (imajte na umu da Ljubljana ima „evropski“ visoke cene), em je u maltene strogom centru grada, em je – barem u tom trenutku – celo bilo u stripovima. Štaviše, imalo je i prodavnicu stripa tik pri ulazu.

Međutim, nismo tamo dugo ostajali. Odmah nakon toga nas je Bernie odbacio u striparnicu „Buch“, gde smo razgledali sve i svja. Nakon podužeg razgovora sa čelnikom striparnice, Bernie se okreće ka meni. „E, oprosti, ali moram ispričat jedan vic. Vidiš, nama Slovencima je mnogo lijepo krenulo. Amerima smo uvalili Prvu Damu, Hrvatima smo oteli Piranski zaliv, a Srbima smo oteli zlatnu medalju. Još samo Trst da povratimo od Talijana i bit ćemo na konju!“ Fora je bila na mestu, slatko smo se ismejali, a usledila je i kupovina stripova. Otprilike mi je tu pomenuo za one famozne piknike koje Iztok Sitar organizuje, i koje ću morati da overim kad budem nanovo u Deželu svraćao.

Poslenici za overu: Gašper Krajnc

#8: Todor Hristov (2016.)

Todor Hristov, rodom iz Karlova u Bugarskoj, je autor širokog rezimea. Ko ga je onda poznavao, mogao je da vidi njegove table za grafički roman „The Forever Maps“, po scenariju Majkla Lagasa, uspešno finansiran preko „Kickstarter-a“. Pritom, njegovo učešće u više antologija, kako u Bugarskoj tako i u inostranstvu, ga je svakako uvrstilo u najaktivnije mlade autore sredinom prošle decenije. Stripovi poput „Soul Trader“ i „The Chronic“ su ga ustalili na američkom tržištu, a onda ga je „Dark Horse Comics“ primetio; za ovog izdavača, Hristov je radio na strip adaptaciji megapopularne serije „Stranger Things“, konkretno na mini-serijalu „Kamchatka“. Naravno, treba naglasiti i da je sarađivao sa bugarskim izdavačima kao ilustrator korica različitih knjiga, pogotovo prevedena dela Brendona Sandersona.

Anegdota: Todor je, otprilike poput Luke, bio solidno tih tokom svoje prve Smotre. Već na sledećoj se skroz opustio, ali naznake tog opuštanja su ga i ovde pratile, pogotovo kad ga je Serafim, sa sve curama iz Nerd Squad-a (ko razume, shvatiće) poveo na leskovački kej. I dalje pamtim interakciju koju smo Todor i ja imali sa nekim nasumičnim lokalnim pijancem. „Odkude li ste?“ „Pa, on je iz Bugarske, ja sam iz Svilajnca.“ „Pa koje pritTSČŠate na engleski ako je Bugarin? PriTSČŠajte srpski!“ Kao poručen, Todor je krenuo da priča na bugarskom. Sreća pa sam imao dosta alkohola u sebi, pa sam ga još i razumeo. Sreća, pa je bio podjednako pijan da uspe da razume i mene.

#9: Diana Naneva (2017.)

Od autora mlađe generacije u Bugarskoj, Diana Naneva je možda jedna od najoriginalnijih. Njen izvanredan, nesvakidašnji crtež joj i dan-danas donosi gomilu angažmana u zemlji i sa strane. Poznata je po velikom broju knjiga, em samizdat varijanti, em radova sa strane. Odakle uopšte i početi? „The Ghost Instrumentarium“, „Regrets and Recreations“, „Year of Branches“ (u svima kompletni autor), te saradnje na delima „Final Derby“, „Sibling Eyevalry“, „A Madman’s Lectures on Humanity“? Pa strip gostovanja u „Guardian of the Forest“ i „Sleeping Beauties“, te rad na grafičkim novelama „Lost Boy“ i „Rasputina“, te naslovnice za projekat „She Bites“? Spisak radova je ogroman, a sudeći po njenom prisustvu onlajn, Naneva ne planira da stane.

Anegdota: Diana je svoj smotreni debi imala tokom druge godine kad je Todor posetio. Njihov odnos je bio i ostao komplikovan, ali dovoljno je reći da su i dalje bliski. A bliski smo postali i ona i ja, pogotovo kad sam sa partnerkom već koliko naredne godine putovao za njenu rodnu Varnu na letovanje. Toliko se umilila i meni i devojci da smo se odlučili da je nezvanično usvojimo.

Ima tu puno anegdota, ali nisu za tekstove ovog tipa. Umesto toga, jedan simpatičan faktoid. Tokom upravo te Smotre kad je ona gostovala, druga delegacija iz Bugarske je delila skicovnike sa likovima iz kratkog filma „Bonzai“; autor istog je ispraksovani majstor Daniel Atanasov. Čim sam dobio svesku, znao sam čemu ću da je namenim – u njoj će se skupljati crteži strip autora, ali tako da na svakom listu bude rad od različitog crtača. I koji je rad bio prvi-prvcijati u toj svesci, nacrtan tokom festivala „Striporama“ pri „Nišville-u“ u Nišu, iste te godine? Pa, rad Diane Naneve, naravno.

Poslenici za overu: Dragana Kuprešanin, Aleksandar Sašo Ignatov

#10: Devrim Kunter (2017.)

Baziran u Istanbulu, Devrim Kunter je jedan od najprolifičnijih autora u Turskoj trenutno. Na domaćem terenu je najpoznatiji po svojim serijalima „Dr. Hajd“ i „Sejfetin Efendija“. Pride je i izdavač i urednik turskog strip časopisa „Yabani“. Tokom svoje duge i plodne karijere, nacrtao je mnogo kratkih i dugih stripova, a ilustrovao je i knjige, društvene igre i mnogo čega drugog. Treba podvući i da je Kunter uspešnu karijeru u stripu postigao iako je po profesiji 3D modelar i animator, sa sve diplomom Marmara univerziteta likovne umetnosti.

Anegdota: Počev od godine u zagradi (zapravo, počev od par prethodnih; zagrađene godine se samo omasovilo), turski autori su krenuli redovno da posećuju Leskovac. Devrim je bio jedan od njih, a tada je gostovao sa bivšom suprugom. Zadesilo se da ćemo da popijemo piće upravo poslednjeg dana Smotre. Ponoviću ono što sam rekao u jednom od skorijih tekstova – nama strip autorima ne treba mnogo da se povežemo na nekom fundamentalnom nivou. Razgovori između Devrima i mene su mahom bili šegačenje. „Bem vas usta, bili ste kod nas 500 godina! Ne možemo da vas se ratosiljamo!“ „Izvini, brate moj. Kako mogu da ti se iskupim?“ „Pa, plati mi pivo i kul smo.“ „Evo odmah. Konobar?“ I tako sam od Devrima zaradio besplatno pivo. Kao i besplatnih nekoliko primeraka časopisa „Yabani“.

Uz to, moram da naglasim i da je Devrim zaslužan za objavu jednog mog teksta u turskoj onlajn periodici. Naime, recenzirao sam „Sejfetin Efendiju“ za časopis „Strip Pressing“, te sam prevedenu varijantu prosledio njemu. Zahvalan, insistirao je da se tekst objavi – i insistirao je da moje kritike ostanu paralelno uz moje pohvale. „I to treba da stoji,“ naglasio je sad već bivšoj supruzi, „kao u originalu, bez cenzure.“ Ako nešto cenim, to je čovek koji može da prihvati kritiku na svoja dela. Nažalost, previše je ljudi koji upravo suprotno reaguju.

#11: Elif Kut (2017.)

Elif Kut je isto rodom Istanbulka. Njen angažman u svetu stripa je nešto manji. Relativno skoro je radila kao kolorista i unosilac teksta na serijalu „Venus Rises“, a pisala je scenario jednog stripa pri projektu „Tales from the Cloakroom“. Na domaćem terenu, radila je ilustracije za kartičnu igru „Sinner“, kao i nekoliko radova za gorepomenuti „Yabani“. Njeni radovi redovno izlaze na Instagramu, sa sve većim brojem novih klijenata.

Anegdota: Elif sam upoznao iste godine kad i njenog bivšeg muža Devrima. U međuvremenu smo nastavili aktivnu prepisku do dana današnjeg, i još uvek me zove u Istanbul u goste. „Obavezno javi kad dolaziš. Povedi i devojku. Imaš siguran smeštaj kod mene.“ Iskreno, nisam mislio da ću biti ovoliko blizak sa Elif, ali život ume da bude čudan. Pamtim jednom, kad sam je pitao da mi pokaže njene radove, da se libila isto da uradi. Mesec-dva kasnije, to je i učinila. „Pa što si ovoliko čekala?“ „Zato što me je bilo strah tvog mišljenja. Ti si jako direktan i mnogo cenim tvoj sud, i zato se pomalo plašim istog.“ Treba naglasiti da je ona moju kritiku Devrimovog stripa prevodila s engleskog na turski. „Elif, starija si od mene skoro 15 godina i imaš znatno više iskustva. Apsolutno nema potrebe da me se plašiš, niti bi trebalo da gledaš na mene kao nekakav autoritet. Svakako mi nikada nije cilj da nacrnim nekog kada dajem svoj sud.“ I nisam je nacrnio. Dao sam joj par saveta, skrenuo pažnju na dve-tri stvari, ali sam istakao i ono u čemu je izvanredna.

Kruna našeg međusobnog odnosa je onaj predivni strip od dve table koji je nacrtala u relativno kratkom periodu, a koji je bio izložen prošle godine upravo na Smotri. Taj strip mi je posebno drag, ne samo zato što je moja najdraža likuša glavni akter u istom, već zato što ga je upravo Elif crtala – a imamo već dogovore i za nastavak.

#12: Ajše Irem Aktaš (2017.)

„Magic: The Gathering“, „Arcane“, „Valorant“, „K/DA“ – to su samo neki od klijenata za koje je Ajše Irem Aktaš radila ovih godina. Poreklom iz Eskišehira, ova mlada dama je isprva radila dosta stripova za domaće i strane fanzine, da bi se onda prebacila u ilustraciju, koncept art, storibording i animaciju. Od tad pa nadalje, stacionirana u Berlinu, Aktaš niže uspeh za uspehom, sa stilom koji evoluira sve više i više. Kada te u jednom trenutku cimaju i „Riot Games“ i „Blizzard“ za crteže, znaš da si uspela, i iskreno se nadam da će uspeh rasti.

Anegdota: Od svih turskih autora, sa Ajše sam možda najmanje pričao, i nažalost sad se retko čujemo. Ali u tom periodu smo bili redovni na Messengeru. I dalje pamtim, recimo, kad sam joj prosledio fotku mene, Serafima i Korala iz kafane, na šta je ona odgovorila svojom kandid fotkom kako nas pozdravlja. Jedna od docnijih fotki je bila ona sa nekim izuzetno luckastim, maltene dečjim naočarima za sunce.

No, Ajše je više od izvanredne umetnice. Ona je zapravo i jako, jako dobra osoba. Jednom, kad smo se dopisivali, naglasio sam da me je bolelo grlo i da ne mogu da pijem. Tokom dopisivanja, bezmalo 15tak minuta kasnije mi je poslala skicu par kauboja. „Ovo ti je skica za grlo,“ napisala je. Presrećan, uzvratio sam mojom skicom, koja ni približno nije dobra koliko i njena. Zamislite da vam neko poželi ozdravljenje crtežom! Pa nema ničeg lepšeg.

#13: Klemens Vaser Dem (2018.)

Klemens Vaser, poznata pod pseudonimom Dem, je dama koja, onda kada ne programira ili kodira, crta stripove. Za francusko tržište je radila na jednom projektu za izdavačkog giganta „Soleil“, kao i crtež (koautorski) na mini-serijalu „Lepotica i zver“ za francuskog izdavača „Bamboo Édition“. Naravno, freelance ilustracija je njen fah, a oprobala se i u formi kratkog stripa. Treba naglasiti da Dem nije toliko aktivna kao njene francuske koleginice, ali sudeći po kvalitetu priloženog, sigurno neće skoro da batali crtanje.

Anegdota: Klemens je imala tu čast da bude prva osoba ikada kojoj sam udelio „crnu karticu“. Naime, ranije sam ns festivalima tražio od strip autora da mi crtaju stvari, kao i svaki fan, ali kako je odmicalo vreme, bilo mi je bezveze da im uzimam crtež a ne dam ništa zauzvrat. U to vreme, nekako sam nabavio svežanj malih, crnih kartica i belu hemijsku. Prema tome, rešio sam da svakome ko mi nacrta nešto ili nacrtam, ili napišem nešto zauzvrat na datim karticama. Njena je bila prvenac, i na njoj je stajao jedan omaleni haiku.

Združili smo se relativno brzo, a pomogla je činjenica da sam morao da učestvujem na tribini o francuskim ženskim autorkama, gde je ona bila počasni gost. Od našeg druženja zapravo sleduje jedna anegdota. Naime, poslednjeg dana Smotre fotkamo se Serafim, Koral i ja, te joj pošaljemo fotku otprilike kad je sletela u Pariz. Ona nama šalje fotku sa naočarima za sunce, napućenih usana, kako drži prste u formi đavoljih rogova, odnosno poznati rokerski simbol. Nekako te večeri smo Serafim i ja zaglavili kod Mine Davić u kući, gde su obitavali i Andrijana i Minin dečko Janja. Onda mi je sinula ideja. Zamolio sam Minu za crtež. Mina je pitala šta bih želeo da mi nacrta. Uz osmeh, samo sam joj pokazao fotografiju Dem. Naravno da ju je nacrtala, i naravno da sam crtež fotkao, i naravno da sam fotku poslao Dem, i naravno da se Dem raznežila. Tačno je da se od tada pa do danas sporadično čujemo, ali ta žena vredi svakog minuta provedenog u druženju, i iskreno se nadam da će se vratiti crtanju stripa u skorije vreme.

Poslenici za overu: Vibor Juhas

#14: Ivan Šivak (2017.)

Magistar umetnik i crtač iz Samobora, Ivan Šivak rođen je 1985. godine. U skorije vreme postao je poznat u Hrvatskoj kao najuspešniji dizajner za naličje kovanice od 2 evra. Međutim, čim je na ovom spisku, pretpostavljate da mu dizajn novca nije glavna strast. Ne, glavna strast su mu stripovi. Još 2010. godine, diplomirao je autorskim radom „Šetači tišine“, romanom sa elementima stripa. U međuvremenu se bavio ilustracijom, stripom i srodnim disciplinama. Svakako treba izdvojiti ilustrovanu slikovnicu „Ajla i samoborske legende“ koja spaja istoriju Samobora i rudnik Sv. Barbare sa slovenskom mitologijom, te njegov angažman na video igrama „Hand of Merlin“ (na kojoj je bio art director) i „Battlebolts“. Trenutno sprema jedan strip za američko tržište, takođe na temu slovenske mitologije i horora. Naravno, treba naglasiti i njegov angažman u animaciji, kao i činjenicu da je jedan kratak period bio asistent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Anegdota: Interesantno je naglasiti da je druženje sa Ivanom bilo u neku ruku neočekivano. Naš prvi razgovor u potkrovlju Leskovačkog kulturnog centra je bio štur, suvoparan i pomalo bez supstance. U biti, sadržao se od mog pitanja vezanog za njegov tadašnji tablet i njegovih odgovora. Pomislio sam „OK, ovo je razgovor iz kurtoazije, garant da nećemo da nađemo zajednički jezik. No nema veze, svako na svoju stranu.“ Izlazak i sedanje u kafiću „ABC Ruppa“ manje od pola sata kasnije je pokazao koliko sam pogrešio.

Prvi naš duži razgovor je bio o ženama i seksu, i tu smo se raspričali kao da smo rođena braća. Onda se nadovezao na njegov put u SAD i kako ga tamošnji meštani nerviraju. „Ma to su zvjeri, kužiš? Životinje. Pogotovu kad dođe Black Friday, a oni kao jedna masa, kao zombiji jure na odjeću k’o da im je svetinja!“ Mada, kad bolje razmislim, taj razgovor o Amerima je možda bio i jedne od narednih godina. Te godine znam da je zasigurno pričao o onoj masažerki milferki. Najinteresantniji podatak je bio taj kako je voleo da troluje drugarice iz Srbije. „E, u zoo-vrtu sam, idem dragat devu.“ Netreniranom oku to bi delovalo kao da ide u zoološki vrt za devojke. Umesto toga, čovek ide u zoo-vrt da mazi kamile. Te pojedinosti između srpskog i hrvatskog jezika su vazda tema za smeh, no ovaj dad joke je uspeo da Ivana zbliži sa nekoliko lokalnih autora i autorki. Kamaraderija između nas se rodila, a samo se dodatno produbila kada je par godina kasnije opet gostovao u Leskovcu, sa još grđim i perverznijim pričama. I dan-danas se aktivno čujemo, a nemali broj puta se poveo razgovor i o saradnji. No o tom potom.

Poslenici za overu: Berin Tuzlić, Smile Cvetanovski

#15: Mirel Dragan (2016.)

Mirel Dragan je pre svega poznat kao nadareni i pritom diplomirani arhitekta, sa podužim spiskom uspeha. Međutim, njegova strast je bila i ostala strip. Kako će i sam navesti u jednom intervjuu, arhitektura mu je omogućila finansijsku nezavisnost, što mu je pomoglo da uglavnom izbegne jurenje finansija za strip projekte. Njegov možda najveći poduhvat na prostoru Rumunije je časopis „TBD“, u doslovnom prevodu „Terapija stripovima“. U sklopu istog okuplja veliki broj autora, a sem objavljivanja tekstualnih priloga i kratkih stripova, ovaj časopis služi i da promoviše druge projekte unutar Rumunije. Sam Dragan će navesti da, bez obzira na to što su mu konkurencija, on daje glas i drugim izdavačima i autorima u svom glasilu. Aktivno je učestvovao na tribinama nekolicine festivala o animaciji i stripu, a rumunskoj publici je posebno poznat po kaiševima svog junaka Vasilea.

Anegdota: Otprilike isto kao sa Ivanom, nisam mislio da će upoznavanje sa Mirelom igde odvesti. Svratio je te godine sa sve suprugom, prodiskutovao malo o rumunskom stripu, a onda su usledila ćaskanja. Svoj primerak „TBD-a“ sam dobio direkt od njega (doduše, i svi ostali su), i premda smo se super ispričali, to je otprilike tu stalo.

A onda je već par godina kasnije isti taj čovek meni prišao i izgrlio me ko da smo rod rođeni, dostavivši mi najnoviji primerak „TBD-a“ potpuno besplatno. Naravno, morao sam da se revanširam na licu mesta; u džepu sam imao jednu sitnu sveščicu bez linija od krep papira, kupljenu negde na AliEkspresu. Sa sve posvetom, sveščica je otišla Mirelu u ruke.

Prošle godine je takođe gostovao; interesantno je da mi je tu nadenuo nadimak „Šekspir“, zbog naglaska koji rabim. I premda ovde nismo mnogo pričali, razmenili smo kontakt mejlove. Čovek je pokazao kolika je silina obećanjem da će mi poslati novi broj TBD-a poštom, iako ga i dalje odgovaram od toga (naposletku, poštarina između balkanskih zemalja je katastrofalno skupa).

Poslenici za overu: Mihaela Dragan, Dan Ianoš, Alin Teodor Ivan

#16: Kenan Halilović (2017.)

Kenan Halilović je autor iz Zenice koji zadnjih nekoliko godina aktivno radi za zapadno tržište. Za izdavačku kuću „Releasing the Serpents Publishing“ je radio crtež na horor serijalu „Witch Creek Road“, koji je kasnije postao i popularni webtoon. Njegovi najnoviji radovi su za izdavačku kuću „Obscura Comics“, konkretno na serijalima „Becca Boo“ i „Pumpkin“, te „Red, White & Blue“ za „MF Studios“, „Twisted Tales“ za „Twisted Tree Comics“, „Daughters of Darkness“ za „September17 Productions“, kao i „The World of Tomorrow“ za „Uncharted Wilderness Studios“. Prisutan je i kao jedan od probranih autora u horor antologiji stripova „NIGHTMARE THEATER 2: Revenge of the Horror Comic Anthology“. Na domaćem terenu je jedan od nekolicine Zeničana koji su ušli u zbirku stripova „Stope u vremenu #1“ urednika Adnadina Jašarevića.

Anegdota: Kenanova priča na Leskovcu je možda i najkraća. Naime, kad sam pristigao u Studentski dom (ili Dom učenika; davno je bilo, ne sećam se, a iskreno me mrzi da proveravam), jedina osoba vezana za strip koja je bila tamo je bio upravo Kenan. Smestili smo se u sobu i odmah potom propisno krenuli na jelo. Pamtim i prvu njegovu foru koja je služila kao ledolomac između dva TekPoznanika. „Nije valjda da nećeš izdržat’ i ne pojest’ sve to?“ veli on, misleći na moju pozamašnu pljeskavicu. U tom trenutku sam procenio da ćemo super da se družimo.

Loše sam procenio.

Naime, usud je hteo da Kenanova supruga baš te godine bude u drugom stanju. I budući da je do nečega došlo (ne znam da li je bio zdravstveni problem ili čak sam porođaj, nisam siguran), Kenan je istog dana morao da se vrati u Zenicu. Pozdravili smo se na brzaka i to je bilo to. Naravno, nije mi bilo svejedno, pa sam mu prosledio kasnije poruku da vidim kako je sve prošlo. Hvala nebesima, pa je sve bilo u najboljem redu. Kenan je ubrzo nakon toga postao otac jedne prelepe devojčice, a mi smo se svakako susretali nanovo, mahom u Laktašima.

Evo i dve crtice nabrzaka iz Laktaša, a da uključuju Kenana:
  1. „E, Ivane, nemam puno vremena, u žurbi sam, al mogu ti nešto nacrtat.“ „U žurbi, a? Onda ako se crta nabrzaka, mora da se nacrta The Flash.“ Još uvek mi stoji u svesci (lepo pogađate – onoj Atanasovljevoj koju je Dijana začela)
  2. Obojica smo fanovi animirane serije „Mummies Alive“; topla preporuka.

#17: Efi Teodoropulu (2019.)

Efi Teodoropulu je autorka iz Grčke, preciznije iz Soluna. Prisutna je u antologijama „Athens: The Comic Book 2“, „X them out - The Black Map of Racist Violence“ i „The Quintessential, Quirky Compendium of Cats“. Objavila je 2018. godine i svoj prvi samostalni strip, „The 3isters“. U animaciji je zapažen njen rad na kratkom filmu „Echo“ iz 2021. godine. Od skorijih angažmana, svakako treba pomenuti njenu firmu „Subworks: Arts from Underground“; za zainteresovane klijente, ova firma će štampati različite dizajne na majice, šolje, sveske, hemijske i ine druge predmete. Kao aktivni ilustrator, Teodoropulu je bila deo nekolicine samostalnih i grupnih izložbi, a osvajala je i par vrednih nagrada em u Grčkoj, em u inostranstvu.

Anegdota: Efi sam uživo upoznao tek 2019. godine, iako smo bili u kontaktu godinu dana pre toga. Naime, u tom trenutku mi je bio potreban crtač, a njen stil mi se izuzetno svideo (i da se ne lažemo, i dalje mi se sviđa), te smo se dogovorili da odradimo jednu kratku priču od četiri table. Taj strip, „Utility“, je zvanično prvi koji sam uspeo da objavim u jednom američkom časopisu, preciznije onlajn književnom mesečniku „Split Rock Review“. Isti strip se našao i u par časopisa na domaćem terenu, a video je put i do Velesa na strip koloniji.

Čim smo se upoznali, znao sam da je Efi „one of the lads“. Pila je pivo kao mornar, zajebavala se s njenim ortacima, a nije se libila ni malo zrelijeg humora. „E, treba da vidiš Efi posle jednog piva, apsolutno ti sve dopušta,“ veli šeretski jedan njen ortak. „Ne, ne, ne,“ dodaje ona. „Posle tri piva.“ Istog trenutka sam joj naručio još jedno. Nažalost, u godinama koje su usledile je otkrila da ima alergiju na gluten, te joj je pivo, kao i dobar deo drugih alkoholnih pića, odjednom postalo zabranjeno. I premda mi je krivo što je tako, draža mi je Efi živa i zdrava nego pripita i sa alergijskom reakcijom. Svakako smo već te godine zacementirali drugovanje, pogotovo nakon osmostrukog grljenja tokom pozdravljanja i razilaženja.

Poslenici za overu: Perikle Kulifetis

#18: Korina Hunjak (2019.)

Nije netačno reći da je od hrvatskih autora nove generacije Korina Hunjak pri samom vrhu po pitanju kvaliteta. Odakle početi? Sa silnim stripovima i slikovnicama koje je radila, kao „Zvjerinjak“, „Čarobni zeleni kišobran“, „Macić“, „Zašto je medo prestao uzdisati?“, „U društvu svjetla“, te „Strip Prefiks“ i kao autor i kao deo uredništva? Ili pak činjenica da je asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti? Ne postoji niti jedan umetnički segment gde se Hunjak nije pokazala na vrhu zadatka, i njen napredak nikako da stane; enorman broj izložbi, nagrada i gostovanja po festivalima je upravo dokaz tome.

Anegdota: Za Korinu, pre svega, moram da naglasim da je neizmerno dobra, nesebična i tolerantna osoba. Primera radi, znam mnoge ljude koji bi mi izašli u susret na ovaj ili onaj način, ali ne znam toliko osoba koje bi se ponudile da mi nameste plaćeni posao na polju stripa, a da me premda jedva znaju šest meseci. Da, to je upravo Korina uradila; nažalost, našu potencijalnu saradnju na tom polju je omela Milostiva Gospođica Corona-Chan, te je svako otišao na svoju stranu, i na profesionalnom i na ličnom planu.

Međutim, ovde smo za anegdotu, a glede Korine tu je jedna izuzetno pitoma, prekrasna pričica. Naime, sedimo mi u tom Leskovcu. Pored mene sa desne strane sedi ranije pomenuti Ivan Šivak. Sa moje leve strane sedi autor iz Republike Srpske Mile Mićić i njegov ortak, isto zvani Ivan. A preko puta mene su Mateja, Korina i Ivana Geček. Naravno da je neko skrenuo pažnju na činjenicu da tri Ivana i jedna Ivana sede tako blizu jedni drugim (ako se ne varam, i Ivan Berov je gostovao te godine, ali nije sedeo kod nas). Ja, naravno, napravim foru „Pa jebiga, superiorno ime, Ivan master race, šta reći.“ Nekako u tom trenutku mi je Korina crtala nešto u već pomenutoj Atanasov-sveščici. Crtež je, suvišno je reći, bio savršen i prelep. Ali posveta u ćošku papira mi i dan-danas mami osmeh na lice – „Ivanu, od inferiorno imenovane Korine.“

Poslenici za overu: Ivana Geček, Mateja Štefinščak, Ines Dedović, Mile Mićić

#19: Midhat Kapetanović (2018.)

Autor iz Sarajeva, Midhat Kapetanović je relativno novo ime u svetu stripa, premda je profesionalac i izvanredan crtač kao da je u industriji već decenijama. Ukoliko ga pratite na društvenim medijima, znaćete ga po tri ključne serije crteža. Prva su gegovi gde sebe i svoju suprugu Adilu stavlja u raznolike zanimljive situacije. Fascinantno je videti bračni par koji je toliko zaljubljen, i nekako uvek ti crteži razgale srce. Druga serija crteža uključuje likove Vučka, Zagija i Pobednika, predstavnika tri države koji nekako uvek zajedno, bratski, dele dobro i zlo. Ovo je možda politički najangažovanija serija Kapetanovićevih crteža, ali realno najveći procenat istih odlazi na zanimljive avanture i prijatan, nenametljiv društveni komentar. Treća serija crteža, po kojima je apsolutno najpoznatiji, jeste „Medvjeđa carica“ – jedna telesno obdarena ratnica i jedan ogromni medved s kojim putuje fiktivnim fantastičnim svetom i provlači se kroz masu avantura. Gotovo sve njihove dogodovštine su crtane u „Moleskine“ sveskama, a pokatkad iskoče i kao tema njegove „Skicne kafe“ (obavezno overite), plus imaju dosta ljubitelja tokom „Drink & Draw: Eastern Link“ podkasta (obavezno overite). Profesionalni angažman mu je podjednako veliki, sa mnoštvom freelance ilustracija za knjige, video igre, društvene igre i časopise, kako u BiH tako i van nje.

Anegdota: Sa Midom ima dosta anegdota, od kojih su neke urnebesne. Par njih sam se dotakao u opisu prošlogodišnjeg Salona stripa u Laktašima. Međutim, ovde bih da skrenem pažnju na jednu meni dražu anegdotu, onu koja mi je potvrdila činjenicu da je Mido osoba kakve se retko kada rađaju i koje zaslužuju apsolutno svaki respekt. Naime, tokom moje prve posete Laktašima, pomenuo sam mu da imam inspiraciju da napišem priču vezanu za Medvjeđu caricu. Tada mi je istakao da već radi uveliko na adaptiranju iste u strip sa drugim scenaristom, te sam tiho od toga odustao. Naposletku, nisam neko ko voli da se nameće crtačima koji su već prezauzeti.

A onda je došla Corona-Chan. Negde iz druge ruke, od jednog autora crtica zajedničkog poznanika, sam saznao da su Mido i Adila imali nešto ozbiljniji slučaj zaraze virusom. Nije mi bilo svejedno, i hteo sam da barem na neki način oraspoložim čoveka. Bacio sam se na pisanje, iznedrio jednu lepu vinjeticu o Medvjeđoj carici, te mu poslao mejlom („Sa pričom radi šta god hoćeš. Zadrži je, obriši je, kako god. Smatraj ovo poklonom od mene, i jednim "hvala" što si stvorio tako interesantan svet za igranje. :) “ To je bio deo mog mejla Midu). Legenda kakav jeste, Mido je ne samo sačuvao priču, već je na svoju ruku skicirao nekih desetak scena iz iste! Obavezao sam se, od tog trenutka, da ću naći neko prikladno mesto da ovu priču objavim, sa sve ilustracijama. Jer ovakav gest je zlata vredan, a ljudi poput Midhata treba da se ubeleže pod rubriku „prijatelj i u vatri i u vodi“, a njihovo prijateljstvo neguje do poslednjeg daha.

#20: Pavle Bogojević (2021.)

A kad smo već kod osoba koje su zlata vredne i koje je čast poznavati, tu je svakako Pavle Bogojević iz Srpske Crnje. Bogojević je takođe relativno nov u svetu stripa, objavivši svoje radove u nekoliko časopisa („Kunova“ mi pada na pamet), sa radovima izloženim na više izložba širom zemlje, pa i regiona. Trenutno je angažovan na nekim strip poslovima (ne smem da odam koji su, samo da mu mnogo dobro ide), a prisutan je na nekim već etabliranim domaćim platformama i projektima („Strip Blog“, „Zagor iz našeg sokaka“). Aktivno kači radove na Instagramu, a s obzirom na to da je pobrao kvalitetne kritike od nekih poznatih imena u svetu stripa, vredi držati ga na oku u nadolazećim godinama.

Anegdota: Pavle je prvi autor kog sam upoznao post-koronski. Bio je u društvu sa jednim gospodinom iz Hrvatske, i premda smo vrlo malo komunicirali u startu, već do kraja te večeri smo se skapirali, do te mere da imamo u planu i nešto stripovski. Nešto crvene duge kose, brzih kukova, pljačkaškog odela, kratkog bodeža i širokog osmeha ispod punih usana, sa pokojom lisicom oko vrata (hvala, Aida!). Opet, anegdota sa Pavlom ima dosta, ali dotaći ću se samo jedne. Kažem ja Pavlu (nikako „Pavletu“; ko razume, shvatiće) dok ispijam bezmalo osmo pivo te večeri da nisam dobra osoba. „Ja u to ne verujem,“ veli on, iako me realno ne zna – činjenica koje je i on svestan. Tada sam uradio nešto što gotovo uvek izbegavam da radim sa ljudima koje tek upoznam – pokazao sam mu jednu od mojih pesama.

Mnogi znaju da pišem stripove i tekstove. Tek probrani krug zna kakvu zapravo poeziju pišem, i to s dobrim razlogom. Pesma koju sam mu pokazao je bila prilično teška. Štaviše, to je pesma koja me je umalo koštala prijateljstva i imala je prave pravcijate posledice po moj život i mentalno zdravlje. Otprilike sam očekivao izvesnu reakciju na istu. Te reakcije nije bilo. Štaviše, već pred kraj festivala Pavle i ja smo razmenili kontakt podatke i u kontaktu smo do dana današnjeg. Zašto? Pa, evo kako Pavle to objašnjava. „Postoji razlog zašto smo se sprijateljili, drug moj,“ veli Pavle. „Koji?“ „Ti si mi ono veče rekao da si zla osoba. Mene je ona tvoja pesma upravo ubedila u suprotno.“

Ako hoćete, pak, neku nešto lakšu anegdotu, iz razgovora njega, Srete i izvesnog hrvatskog autora s početka ovog segmenta, upravo je te godine nastala interna fora „jer ja sam pisac.“

#21: Željko Ivančić (2021.)

Osiječanin Željko Ivančić deluje kao da je nov u hrvatskom stripu. Već se bliži dan kada će mu se štampati prvi strip album u rodnom Osijeku, a njegovi stripovi su se našli u više časopisa u Hrvatskoj i regionu. Međutim, njegov autorski učinak se proteže još tamo devedesetih, kad je svoj prvi strip objavio u časopisu „Kvadrat“. Pre toga je objavljivao dosta ilustracija, kao i posle toga. O, našao se on i u „Strip Reviji“, „Parabellumu“, „Stripu sa margine“, te projektu „24-časovno crtanje stripa“. Sve to, moram dodati, u poslednjih par godina. Dakle, iako Ivančić nije nov na polju stripa, treba naglasiti da je tzv. „sleeper hit“ – nakon godina pauze se vratio kao uragan i razorio konkurenciju.

Anegdota: Pavle je prvi autor kog sam upoznao post-koronski. Bio je u društvu sa jednim gospodinom iz Hrvatske, i premda sam rešio da nerviram čitaoce kopiranjem dela pasusa iz prethodne anegdote, ipak ću biti originalan i potvrditi da je dotični gospodin iz Hrvatske upravo Željko. Druženje u Leskovcu smo samo naknadno produbili druženjem u Somboru, a kako stoje stvari družićemo se još.

Naravno, ne mogu a da ne pomenem ovo kao anegdotu. Naime, u Laktašima već 2022. godine, obojica smo bili gosti. I kako to inače biva, pisao sam prikaz festivala. I kako to inače biva, napravio grešku i umesto „Željko Ivančić“ napisao „Željko Gašić“. Greška je opravdana utom što su oba čoveka u svetu stripa, iako nemaju dodirnih tačaka. Željko me je non-stop zajebavao o tome tokom festivala u Somboru iste godine, a foru smo ovekovečili crtežom u Atanasov-sveščici u Banjaluci takođe iste godine – jedan vitez, zbunjen, pita posmatrača „Gašić ili Ivančić?“

Pritom, ne mogu a da ne pomenem da, nekako marfijevski, Željko uvek prvi pročita moje tekstove na „Strip Blogu“, čak i pre mene. Iako se povremeno i on zeza na foru „jer ti si pisac“ (ipak je tu bio tokom geneze te fore), moram priznati da uvek revnosno pročita sve i da je iskreni ljubitelj mojih nikada prijatnih crtica. Otprilike koliko sam i ja iskreni ljubitelj njegovog čistog, preciznog i nenadmašnog crteža.

#22: Koral Ilhan (2018.)

Rodom iz Izmira, Koral Ilhan je ilustrator, strip crtač i, pre svega, docent na Fakultetu likovnih umetnosti u Jedrenu pri Univerzitetu „Trakija“ i profesor na smeru grafički dizajn. Njegov angažman je višestruki; sem rada na naslovnicama turskog časopisa „Yabani“, pomenutog ranije u ovom tekstu, Ilhan je objavljivao i u Bugarskoj, Srbiji i Makedoniji (sada Severnoj, a ranije bez Ilhanovih objavljenih radova). Uz to, treba podvući i da je ovaj autor strasni posvećenik treniranju borilačkih veština i mačevanju, te da svira gitaru i ima u glavi ogroman repertoar pesama. Kao iskren prijatelj Leskovca, krunisao je prijateljstvo ovogodišnjom izložbom „Koral Ilhan: Ilustracije i drugi ožiljci“, upriličenom u četvrtak 29. juna, i.e. dan pred zvanično otvaranje Smotre.

Anegdota: Opet, sa Koralom ima mnogo anegdota, mahom vezane za „ABC Ruppu“, leskovački kej, te nešto žena iz Srbije sa kojima je družbovao, itd. Bezmalo nekoliko tih anegdota odlazi i na naše drugovanje, pogotovo godine izlistane unutar zagrade. Izdvajam jednu, čisto da dam kontekst našem repertoaru zezanja i šegačenja. Naime, dok smo sedeli u kafiću – ovaj put je to bio, čini mi se, „Marfijev pab“ – potegla se tema o „bootleg“ robi. Za neupućene, to vam je neoficijelna piratska roba koja se proizvodi ili u Kini ili u Južnoj Americi (ili Jugoistočnoj Aziji, ili Meksiku, gde god vam drago). Dakle, neoficijelne igračke, konzole, telefoni, garderoba, cipele, itd. Poenta je da budu toliko otkačene sa svojim izgledom i logom da izmame osmeh – ili, u slučaju igračaka, da izgledaju tako odvaljeno od života, tako autistički da je prosto draž posedovati ih.

Postojala je, svojevremeno, jedna stranica na Facebooku zvana „Bootleg Stuff“ gde su se upravo fotke sa ovakvim stvarima kačile. Pokažem ja to Koralu, i dok mu je Marko pričao nešto, a Vibor se trudio da sluša, Koral je listao slike. A onda je zastao i krenuo gromoglasno da se smeje; na slici je bio kamion sa malo poremećenim logom za „Pepsi“ i nazivom koji je, u biti, samo bio ime brenda napisano naopačke – „Ispep“. Na prvi pogled, fora je jednostavna i ne toliko smešna. Ali Koral se dobrih minut i po toliko kikotao da je bilo zarazno. Od tog trenutka pa do dana današnjeg, svako malo mu šaljem sliku nekog bootleg proizvoda – imam čitavu kolekciju bootleg Sonic ježeva i ne planiram da odustanem od širenja iste! Fight me, mate!

#23: Ilija Jakovljević (2022.)

Ilija Jakovljević, poznatiji kao El Jakk, je autor koji živi i radi u Beški. Kako sam navodi, bez ikakvog formalnog umetničkog obrazovanja se bacio na crtanje, kao veliki ljubitelj stripa i animacije. Od 2016-te na ovamo, izbacio je više uradaka u vidu samizdat fanzin štampe. No, zasigurno je najpoznatiji po strip serijalu „Big Rock Energy“, koji redovno kači na Instagramu, a koji je doživeo i štampano izdanje (takođe samizdat), plus redovno izlazi u onlajn valjevskom strip časopisu „STRAVA“. Premda El Jakk preferira andergraund stil, i pokatkad stil Cal-Arts crtaća, uspeo je da se probije i u mejnstrim; njegov strip se našao među probranim radovima projekta „CAN for Balkans“, uvršćen u zvaničnom katalogu u Brašovu. Pritom, em je učestvovao kao rezident Ukrštenih rezidencija stripa u Angulemu, em je bio deo izložbe „Tri godine Ukrštenih rezidencija u oblasti stripa između Francuske i Srbije“ održane u Parizu i Subotici. Naravno, ne treba zaboraviti ni njegovu saradnju sa bendom „Senshi“ (pogotovo storibordovanje za jedan izvrstan spot i brutalni dizajni za majice).

Anegdota: Kontakt sa Ilijom je počeo maltene slučajno, preko Instagrama. Diskutovali smo pojavljivanje „nove izdavačke kuće za mange“ sa vrlo legitimnim imenom „Kyojuro Comics“; to je tek priča za svoj zasebni tekst. Ubrzo potom smo našli mali milion zajedničkih tema, uradili jedan strip zajedno (izložen te godine u Leskovcu, kako i dolikuje). U Leskovcu smo se i prvi put videli uživo.

Nego, koja anegdota sleduje ovde? Pa, jedna neočekivana, moram reći. Mnoge stvari sam naučio da očekujem u Leskovcu – jedna od njih je ta da apsolutno svake godine, barem jednog dana Smotre, mora da bude provala oblaka. Ono što nisam očekivao, a priželjkivao? Da ću zaigrati kakvu nerd društvenu igru na festivalu. Ono što apsolutno nikad nisam očekivao? Da ću igrati „Heroje Dugonoćja“ sa bilo kim u životu, ikada, na ikoji način, neironično. Jednu od naših pet (i više, kako polako otkrivam; i o tome će leći tekst, polako) kartičnih igara koja je imala i propratni strip serijal. Igru za koju me vezuju neki najraniji radovi na stripu u ovom ili onom kapacitetu (takođe priča za drugi put). I ispostavilo se da je upravo Ilija taj čovek koji će ovaj detalj izvući iz mog srednjoškolskog života. Opalili smo dve partije „Heroja“ u „ABC Ruppi“, i završilo se nerešeno. Moramo da razrešimo konačnog pobednika, Ilija!

#24: Rajko Čučak (2018.)

Rajko Čučak, pre svega, nije strip autor iako ima interesa prema mediju i dosta dodirnih tačaka sa ostalim striparima. Čučak je zapravo prevashodno animator, storibord crtač i ilustrator. Ukoliko vam je potreban rezime, dovoljno je reći „Jezičke nedoumice“ na RTS-u ili „Puffins Impossible“, serija gde glumi ni manje, ni više nego Džoni Dep. Vizuelni efekti za par filmova, te 2D animacija za video igre, dizajni likova za društvene igre – sve to stoji u Čučakovom CV-ju. Ali da ne bude da nije uradio niti jedan strip, Čučakov crtež je oblikovao priču „Dunja na Tašmajdanu“ za sajt „UnderGrad“, po scenariju Stefana Bojovića.

Anegdota: Kod Rajka sam svraćao do sada par puta, dok je još obitavao na Čukaričkoj Padini – jednom za potrebe polaganja ispita za licencu. Provodili smo puno vremena u diskusiji hobija, razmenili par poklona (ja njemu komplet „Reptorsa“, ako lepo pamtim, on meni novinski katalog sa sedme iteracije Festivala nesvrstanog stripa „Novo doba“) i mahom blejali. Jedan trenutak ću izdvojiti. Sa osmejkom na licu, Rajko vadi iz fioke jednog roze plišanog medveda. „E, brate, ovo sam nameravao da kupim kao poklon,“ navodi on, s tim što nisam zapamtio kome je poklon bio namenjen. Neka ženska osoba je bila u pitanju. „Ali sam ga zadržao.“ Naravno, usledilo je moje pitanje zašto bi Rajko zadržao očito roze plišanog medveda namenjenog za devojčice. A onda mu je stisnuo šapu i pustio ga da progovori.

Da ste vi čuli one demonske krike koji su proizišli iz tog čupavog čuda, prvo biste hteli da pobegnete glavom bez obzira. A onda biste, poput mene, želeli i sami da posedujete primerak te igračke. Nekad je prosto draž imati robu koja je objektivno treš, ali subjektivno ima nenormalno potencijala za humor – to je jedan od razloga zašto moja bootleg Sonic kolekcija broji preko 30 komada, sa naznakama za proširenje.

Poslenici za overu: Srđan Stamenković Srle, Filip Stanković, Goran Trajković

#25: Miloš Simić (2019.)

Po profesiji novinar, Miloš Simić je tokom svojih radnih dana u dnevnom listu „Danas“ i za par drugih portala redovno, revnosno i razborito pisao o stripu. Ne bi li arhivirao te tekstove i sačuvao ih od zaborava, osamostalio je „Strip Blog“ i od njega napravio stranicu koja je za kratko vreme doživela izuzetan uspeh i pedigre vredan divljenja. Nije netačno reći da na mnogim poljima parira i već etabliranim „Strip Vestima“ Zlatka Milenkovića, sa znatno boljim i pristupačnijim interfejsom i fokusom na mlađu publiku. Sem „Strip Blog“ portala, Simić se oprobao i u snimanju YouTube emisije o stripovima, kao i u izdavaštvu (pod njegovom palicom su Filip Stanković, Novica Milivojević i Nađa Tiodorović objavili svoja dela u formi albuma, a „Strip sa margine“ objavio dela pojedinih autora koji su do tog trenutka bili relativno anonimni na balkanskoj sceni). Angažman na „Strip Blogu“ mu je doneo nagradu u Leskovcu, a kao strip poslenik gostovao je na nekoliko ključnih tribina o stripu na izvesnom broju festivala širom Srbije. Naravno, ne treba zaboraviti i to da je scenarista (njegov projekat „BeGe-Men“ recimo vredi pomenuti), premda je na tom polju i dalje nedovoljno prisutan – što će se vrlo verovatno promeniti u bliskoj budućnosti.

Anegdota: Interesantno je da sa Milošem nemam nikakvu konkretnu anegdotu. Par puta smo se videli uživo; u Leskovcu, gde smo se prvi put i upoznali lice u lice, je bio razgovor na blic, a u Somboru smo mahom pričali o peripetijama vezanim za carinu. Češće se čujemo preko društvenih medija. E sad, u nedostatku konkretne anegdote, pomenuću jednu stvar vezanu za Miloša. Naime, on je neko ko stvarno izlazi u susret ako mu pokažete kvalitet i posvećenost. Mislim da ne postoji tekst koji sam mu prosledio, a da nije objavljen na portalu. Isto važi i za stripove autora koje bih mu predložio ponekad. Naravno, to je sve super kada se sa osobom poznajete. Ali Miloš je bio spreman za ovakvu saradnju čak i kada sam mu prvi put ikada, bez imalo najave, predložio sopstvene tekstove. Dakle, iako me nije poznavao, pružio mi je šansu da za njegovu platformu napišem ponešto i dopunim je sadržajem različitog tipa (opisi stripova, esejistički osvrti događaja u stripu, putopisni izveštaji sa festivala i sl.). Čak i kada su mi eksperimenti tekstualne prirode nenormalni van svake mere, Miloš neće posustati i odobriće prostor. Najsvežiji primer je još jedan tekst o 25. Balkanskoj smotri mladih strip autora, skoro dugačak poput ovog. U tom domenu, „Strip Blog“ i „HellyCherry“ su jako slični, a ni „Pokazivač“ nije daleko od toga, te možete zaključiti zašto i dalje uživam da pišem za ove onlajn platforme do dana današnjeg.
~~~
I to je to. 25 i više autora za 25 i manje iteracija Smotre u Leskovcu. Od koga je, malo li je?

Ivan Veljković, 20. jula 2023. godine