Trebao mi je intermeco od brzih i popularnih spisa, od naslova koje manje ili više znamo i o njima u sebi ili naglas prebiramo posle čitanja. Trebao mi je izlet u nepoznato. Trebao mi je predah od nesnosne vrućine. Tako su ovaj, potpuno nepoznat mi autor i naslov stigli u sobu, prve večeri u kojoj je posle dugo dana na prozor ulazila svežina, autentična, prava i ledena, uz munje i gromove koji su urlali čitave noći. Završih je večeras, prve večeri nakon nekoliko dana u kojoj više nema ni traga osveženja. Pamtiću je kao knjigu pročitanu u danima u kojima se disalo u julu.

Pravi vojnički roman. Oficiriski. Ratni. Književno klasični. Strogo stilizovani. Dinamičan, aristokratski nastrojen, pomalo razmažen, impulsivan i premlad glavni junak u centru priče, dobrovoljac u austrougarskoj armiji, u poslednjim danima velike monarhije, u poslednjim nedeljama prvog velikog rata, u Beogradu, u povlačenju, u porazu jedne vojske, jednog sistema i jednog carstva. Junak koji se zaljubljuje u plemkinju zbog koje biva prekomandovan, zbog koje noćima satima jaše da bi je video tek na tren, koju na kraju osvoji, kad sve drugo izgubi. Sa kojom dočeka kraj rata, sa kojom ostaje i u poslednjom kadru, kada više ničeg drugog nema, a naročito onog do čega mu beše najviše stalo, monarhije.

Roman prepun jednostavnih i nemilosrdnih metafora na čijem pijedestalu stoji ona koja govori o tome da je ova knjiga zapravo opelo jednoj državi, uveliko mrtvoj čak i u vremenu dok je još naizgled disala, dok traje sama radnja među koricama. Sva su joj poglavlja takva. Novembarska, blatnjava, zlosutno predskazujuća, mračna. Međusobni interni oružani sukobi unutar same jedinice u kojoj službuje glavni junak, dezerterstvo vojnika iz redova manjinskih naroda, sukobi sa engleskom vojskom unutar Beograda, teško izbavljenje iz samog grada kroz podzemne i mračne tunele i lagume, memljive kanalizacijske cevi, povlačenje u pretrpanim vozovima, tumaranje noćima, sve su to prikazi poslednjih trzaja jednog uveliko ohlađenog leša, jednog mrtvog carstva. I iznad svega, naslovna reč, Steg, kao najviši mada i najpatetičniji od svih prisutnih simbola, carska zastava koju oficir ponosno sačuva do samog kraja i na kraju spali u carskoj palati. Kraj.

Tromo i pomalo dosadno pisanje ima svoj red, diše svoj ritam, pravo je vojničko i dolikuje temi. Dolazi iz pera (a saznaću to u odlično pripremljenog pogovoru priređivača i prevodioca) nagrađivanog i nekada priznatog nemačkog autora iz prve polovine prošlog veka, očigledno veoma kontroverznog, desničarski nastrojenog i zaguljenog čoveka kojeg je, moguće iz svih od navedenih razloga, ovaj književni prostor do sada preskakao. Novosadska izdavačka kuća ispravila je taj previd i ponudila na uvid skriveni i zaboravljeni biser davnih dana, dodatno i fantastično dizajneski upakovan.

Marko Gaić