Već dugo nisam, ovoliko dugo, blenuo u beli, virutelni papir, prvi put legalno plaćenog office paketa, u pokušaju pisanja o sadržaju čiju sam zadnju koricu malo pre toga zatvorio. Već dugo nisam imao utisak da ne bi trebalo da pišem o nekoj knjizi, i pored eruptivne kombinacije oduševljenja i iznenađenja koje me obuzelo tokom i nakon boravka među tvrdim povezom ove zbirke. Već dugo nisam čitao nešto ovakvo, zapravo, možda je u tome stvar. Već dugo, dugo, predugo.

Jer, kome bi palo na pamet da pažljivo nakupljenu ironiju, gordost i cinizam kojim želi da časti savremeni život, da promišljanja o večno prisutnim etičkim dilemama, seksualnosti, porodičnim odnosima, i slično, uobliči u jedanaest bajki. Baš tako. Vratiti se korenima, gde god da su i kad god da su izgubljeni, i pisati bajke. Nimalo naivne, naravno, niti čiste i lepe, ni one prave i stare zapravo nisu takve, shvatite kad ih nanovo čitate s odrastanjem, nimalo prave bajkovitosti u temama, samo u postavci, fenomenalno originalnoj, niotkud pojavljenoj, koja je jednoj zbirci priča današnjice dala tako snažan dodatni pečat, baš snažan.

Junaci većine priča imaju pravo na tri želje, katkad na dve ili tek jednu, ali tu su čarobne majmunske šape, klice pasulja koje izrastu do oblaka i odvedu dečaka u carstvo zlata, tu su ostareli mlinari čarobnjaci, tu su kraljevi i kraljevstva, pričnevi i princeze sa zamkovima, lepotica zaljubljena u princa zarobljenog u telo zveri, omatorela prostitutka koja poželi da samoću života provede u kući od slatkiša, tu su i patuljci naravno, bez njih ovakve priče ne idu. Tu je čitav niz prelepo osmišljenih likova i motiva. Ali, zapravo, majmusnke šape ne ispunjavaju baš tako lako čarobne želje, stablo pasulja vodi do zlata ali ne i do sreće, mlinari su čarobnjaci samo do određene granice posle čega postaju podvojene ličnosti, prinčevi su možda stvarno zveri, matoroj lujci će dečurlija proždrati kuću i nju baciti u vatru. Porodice možda nisu srećne, deca su razmažena i histerična a autor vas ne primorava da tako mislite, samo kreativno, otkačeno i genijalno provocira da se misli. A valjalo bi se misliti, o svemu napisanom. Lakše, sporije, detaljnije no što sam i sam učinio u prvom čitanju.

Autor je opravdano svetski cenjen. Autor je kultnih romana među kojim su „Sati“ svakako najpoznatiji, autor piše sa nepodnošljivom lakoćom. Autor ne gubi vreme pišući. Autorova svaka rečenica nešto govori, naročito prva, druga i treća, u svakoj priči. Nikada nisam čitao štiva koja počinju sa tako sjajnim, jednostavnim i direktnim rečenicama posle čega vam se čini da su sve karte otvorene a vi ćete opet uživati u igri: „Većina nas je bezbedna. Ukoliko niste delirični san bogova, ukoliko se od vaše lepote ne potresaju sazvežđa, niko neće baciti čini na vas“. Ili „Ovde u gradu živi princ čija je leva ruka ista kao u ostalih ljudi, a čija je desna ruka krilo labuda“. Ili „Srela si zver. On je ispred tebe u minimarketu, kupuje pljuge i sušenu kobaju, flertuje sa smorenom kasirkom Jamajčankom. On pogrbljeno ide duž voza na liniji G u pravcu Bruklina, njegove žilave ruke su prepune tetovaža.“ Pa kažite da nije genije. Pročitah u pogovoru kako je profesor kreativnog pisanja na Jejlu. Pih, samo profesor. Izmislio predmet!

Elem. Jedanaest bajki napisanih o modernom svetu, napisanih da bi se videlo koliko smo daleko od bajke, bilo kakve, gorda, čudna i originalna. Začinjena ilustracijama japanske umetnice koje su joj dale na moći i mračnoj estetici i pojačale utisak savršenosti. Naklon domaćem izdavaču koji ju je izbacio pre američke verzije. Literatura za probranu, ozbiljnu i retku čitalačku publiku.

Marko Gaić