Delo od autora, Marko, u bilo čemu, uvek, nauči da odvajaš delo od autora, ponavljam sebi godinama, kad god se suočim sa dilemama u kojima genijalnost dela ne odgovara onom što vidim ili ne vidim kao kvalitet lika koji ga je stvorio. Jeste, možda je Zidan đubre, nije ni Kapor veliki čovek, muzičare me sramota da nabrajam, ali velika su im dela, prepusti im se, govorim tako sebi, imam utisak, sa godinama sve uspešnije osećajući važnost te autosugestije u saznavanju sveta, i onda umalo da se okliznem na banalnom primeru knjige o kojoj sam namerio da pišem. Jer, godinama nakupljani animozitet prema autoru, kojeg sam prečesto gledao u nekim komisijama, važnim telima, žirijima, među osnivačima novih lanaca glupih knjižara, se skupio sa gomilom utisaka i tekstova koje sam čitao mesecima pre objave o dobitniku NIN-a, u kojima je stajalo da je već spremljena za njega, da godinama škraba neki megaroman samo da bi mu je ugurali u ruke, i na kraju kad su mu je stvarno dali, nekoliko recenzija je bilo toliko surovo da sam planirao u širokom luku da je zaobiđem. Ali eto, uletela mi je u čitač nedavno, i setio sam se rečenice s početka teksta, i pročitao sam je, srećom.

Veliki rat stvarno jeste zapanjujuće ambiciozan pokušaj da se detaljno, duboko i na malo drugačiji način piše o ratu koji je izmenio svet više nego onaj koji mu je sledio i o kojem smo mnogo više učili u školi. Na momente, ta ambicioznost sija punim sjajem, na momente je nije dostojna, ali je čitljiva i zanimljiva.

Pisati o ratu tako što ćeš u priču ubaciti stotine (da, više stotina) likova i sudbina razbacanih po celoj Evropi, tako što ćeš skakati od jednog do drugog hronološki im prateći živote po godinama rata, tako što ćeš većinu od njih ušuškati u sintagmu „,malih ljudi“ o kojima istorijske knjižurine i veliki romani običnu ne pišu poput nekog istanbulskog trgovca začinima kojem u ratu strada 5 šegrta na 5 frontova, ili o sarajevskom patologu kojem dolazi leš Ferdinanda nakon atentata (scena kojom počinje roman, odlična) ili o nekim pariskim rivalskim gostioničarima, ili o gomili opskurnih likova sa fronta koji pevaju arije na sred bojnog polja; pa sve te likove začiniti istorijski poznatim licima poput mladoh nemačkog kaplara Hitlera, ili srpskog kralja, ili ruskog cara, ili poslednjeg austrijskog monarha koji završava u sanatorijumu (scena kojom završava roman, ne toliko ubedljiva), tako pisati je za poštovanje. Tako pisati možeš samo nakon temeljne pripreme, baš temeljne. I koliko god je na mestu zamerka koju sam najviše puta sreo u tekstovima o romanu o tome da je likova previše za praćenje radnje, da su nedovoljno dobro razvijeni i zbunjujući, toliko se njen smisao gubi što više odmičete u čitanju jer je očigledno da namera nije bila da pratite nekoliko dobro razvijenih sudbina tokom kataklizmi, jer takvih knjiga već imate, već je zamisao, čini mi se, baš da pustite misli da lutaju Evropom koja se raspada, ratom koji uništava do srži, do besmisla, da na momente dotaknete i za čas osetite hiljade različitih a opet sličnih ličnih tragedija kontinenta koji je do rata mirisao na rađanje stvarno moderne civilizacije, i da ih nakon toga bacite.

A način pisanja je, koliko na prvu loptu prijemčiv, zapravo najveći problem romana, barem meni. Preterano kitnjast, pavićevski na kvadrat stil koji može da vas oduševi ako ste mu skloni, u suprotnom umara. Ako na njega još dodate autorovu potrebu da insistira na opskurnim detaljima, na želji da od likova obavezno napravi polumistične likove, da preteruje sa naizgled neobjašnjivim fenomenima, ne baš originalnim opisima ratnih halucinacija, čini mi se sve zarad pravljena lirske atmosfere u epskoj priči, dobićete dovoljno argumenata da napravite dobre kritički nastrojene tekstove o knjizi. Ali o njima dosta i ovoliko.

Ovo je veliki roman u pokušaju. Stao je negde na pola, osećaj je koji delim sa mnogima koji su svoje osećaje već podelili u sopstvenim tekstovima. Ovako zamišljen, mogao je da ide i na nekoliko hiljada strana i ne bi smetalo, čini mi se, i postojao je potencijal da tako bude. Ali, Gatalica je odlučio da ga napravi baš ovakvog, dovoljno dobrog za zasluženu NIN-ovu nagradu u ionako nikakvoj konkurenciji, i nedovoljno jakog za stavljanje na police baš odličnih romana. Veliki rat je sasvim pristojna knjiga za mesto na polici kućnih kolekcija, za sistematsko, detaljno i drugačije upoznavanje sa ratom koji je najviše promenio svet od svih ratova, uključujući i dosta objektivan i distanciran prikaz srpske golgote tokom ratnih godina. Prijala mi je. I zato, delo od autora, odvajati, obavezno, uvek, Marko.

Marko Gaić