Zidan je, najbolji fudbaler ikada, za mene, iz više razloga. Pored toga što je bio uglavnom fantastičan u finalima velikih takmičenja u kojima je igrao, a što smatram osobinom svojstvenom samo najvećima (dao 2 gola u finalu SP 1998 i doneo titulu Francuzima, zabio onu golčinu iz voleja u finalu LŠ protiv Bajera, kakvo remek delo, itd..), i pored toga što je umeo sve sa loptom, kako obema nogama tako i glavom (i bukvalno i metaforički govoreći), Zizu je igru doveo do gotovo nepodnošljive jednostavnosti. Nikakvog komplikovanja, nikakvih akrobatskih driblinga (mada je onaj trostruki u istu stranu nešto što niko nikad kasnije nije ni pokušavao da oponaša), gotovo ničeg nepredvidivog, a opet tako savršeno. Tako je igrao. I na takvu me je igru podsetio način na koji je pisana ova knjiga.

Bez ikakvih metaforičnih značenja, bez i malo kitnjastosti i ulepšavanja svojstvene ogromnoj većini pisaca, konkretne, gotovo bezobrazno jednostavne i razumljive rečenice, grade svaku od sedam prelepih priča ove zbirke. Staloženost ritma pisanja jednako prisutna bilo da pripoveda najobičnije dane u životu svojih junaka, bilo da se bavi različitim osetljivim temama. Savršena mirnoća u pisanju me očarala.

Volim, zapravo obožavam kratku priču kao formu izražavanja pisanjem, zato što dozvoljava okeanski nepregledne mogućnosti. Da je završite kad joj vreme nije, da sve stavite u dve rečenice sa naslovom, da nema likova, da ih ima previše, da nema radnje, da se igrate kako vam volja. Volim kako norveški pisci minimalizuju kroz tu formu, volim kako iranski autori bivaju detaljni i romanski precizni, a volim i kada japanski majstori puni te dalekoistočne smirenosti pišu svoje mirne rečenice, svoje mirne priče. Tanizaki je velemajstor takvog stila

Tanizaki piše na mnogo tema, ali sve žive svoje živote u Japanu, pa ćete kroz ovu zbirku usputno saznati neverovatnu količinu zanimljivosti iz istorije zemlje jer autor luta u pričama i po srednjem veku kao i po modernom dobu, da je recimo Kjoto bio glavni grad hiljadama godina i da je Tokio to tek od skora, da Japanci praktikuju razne čudne običaje, da na primer imaju neku vrstu oltara u kućama u kojima se mole svojim mrtvima sa sve fotografijama, da im školska godina počinje u maju čini mi se, da imaju srećne i nesrećne dane, da vole da se kupaju u javnim kupatilima, da imaju dan hrizantema, da opštine imaju porodične registre, i slično.

Autor kombinuje relativno kratke priče (20-ak strana) u koje smešta miniepizode, isečke života svojih junaka, pa možete da pročitate jednodnevno mučenje momka koji pati od jake fobije voženja vozom u danu kada mora da putuje jednim, ili o lopovu koji svoj poremećaj priznaje svima, ili sagu o umetniku tetoviranja koji dosanja svoj san da tetovira kožu savršene žene, ili čoveka u srednjim godinama kojeg fizički i finansijski iscedi premlada ljubavnica nakon čega ovaj upada u opasne halucinacije; sa dužim pričama koje gotovo da predstavljaju mini romane u priči (preo 50 strana po jednoj) u kojima uspeva da zagrabi čitave porodične drame sa sve edipovskim dilemama, stradanjima i slično. Junaci priča su puni različitih mana, (Kafka bi bio ponosan), neretko slepi, ali predstavljeni sa mnogo autorske ljubavi. Izdavač je Tanesi. Prevod je odličan, omot dizajnerski drečav i naglašen, u stilu popularnih Laguninih izdanja (ovo nipošto nije kompliment) a godina beše 2012 kad sam im, nakon nekoliko izrazito pozitivnih najava pred Sajam u Danasu i Politici posetio štand, koji beše pun izvrsnih filozofskih izdanja, i pazario ovu sjajnu knjigu koju tek sad stigoh pročitati. Te su godine, ako se dobro sećam, isped nosa mnogo poznatijim kućama pokupili i nagradu za izdavača godine. Topla preporuka.

Marko Gaić