Priča ide ovako. Neko započne osnovnu melodiju. Bilo ko u bendu. Trubač recimo. Jednostavnu. Čistu. Jedan po jedan, lagano mu se priključuju ostali članovi, i neko vreme, ne predugo, možda samo za trenutak, svi su u istom ritmu i melodiji. Sklad. A onda, opet neko, bilo ko, bubnjar na primer, izleti iz iste, počinje da svira nešto samo za sebe, a onda to počinju da rade i svi ostali. Jedno vreme se u tragovima drže zajedničkog tonaliteta, ali to više ne može da se čuje. Disonantno, glasno, individualno genijalno, divlje i nekontrolisano. Da vas neko pita, šta pobogu to rade muzičari na bini, jel čuju oni sebe, ne biste znali šta da im kažete. Posvađani su, mislite. Ali, na svakih nekoliko minuta, oni se za trenutak vrate na osnovnu melodiju, ili na neku drugu, i jasno je da se savršeno razumeju. Teško je to slušati, u početku. Posle kad naučite da se prepustite i ne razmišljate, postaje sjajno. Tako je nekako i sa ovom knjigom.

Malo je džeza u njoj, u bukvalnom smislu. Ne spominju se muzičari, kompozicije, mada se u različitim delovima priča pojavi saksofon koji plače iz neke rupe, kao što je to bilo normalno i redovno s kraja 19-og i početka 20-og veka u Americi kad se i dešava radnja ove priče. Ali je ovo knjiga najprikladnijeg i najboljeg naslova ikada. Zato što je pisana, gore navedenim, ritmom, osećajem i dušom džeza. U svakom pasusu, u svakoj rečenici.

Autorka, nobelovka, u početku nabaca osnovnu temu. Jasno je da ste u Sitiju s početka prošlog veka, jasno je da su junaci crni, siromašni, uniženi, jasno vam je da će priču nosti ostariji bračni par, i jedna mlađa devojka koja se umešala u njihov život. I pre nego što se do kraja i postavi pozornica na kojoj biste mogli da kažete, ili u ovakvom tekstu napišete da ćete gledati ili čitati klasičnu tragičnu priču u ljubavnom trouglu, autorka ubaci neki bubanj koji krene da lupa nekontrolistano i u paramparčad razbije klasični tok priče.

Od tog momenta pa do kraja, više nemate pojma gde ste u kom trenutku, ko, kada i zašto pripoveda, ponekada junaci, ponekada njihova podsvest, možda i kućni predmeti, duhovi prošlosti. Ali, ko god da pripoveda, radi to pregenijalno, presavršeno, bez kompromisa, direktno, prljavo, teško, mračno, kako se valjda jedino moglo pisati ako ste naumili da pišete o životu u Harlemu tada, o životu na ulici, ili na plantažama srednjeg zapada, ili u zabačenim mračnim ulicama Sitija, o životu crnaca. „Ne želim da budem slobodan crnac, želim da budem slobodan čovek“, kaže jedan od njih. Mračni, su, mučni, puni unutrašnjih nemira, tunela, junaci ove knjige. Perfektno razrađen njihovii životi, iako nigde detaljno, iako morate da se potrudite da zajedno sa autorkom, tumarate njihovim životima, da skačete po njihovom detinjstvu, pa opet po sadašnjosti, pa po davnoj prošlosti njihvoih praotaca. Perfektno ispisani dijalozi, bez ijedne suvišne reči, naizgled ispresecani, zapravo puni života, kakav god da je, puni života.

I na kraju, kad završite sa čitanjem, nemajući pojma gde ste bili i ko vam je sve pričao tu naizgled isečenu i nepovezanu ljubavnu priču, opet vas bend vrati na osnovnu melodiju i svirajući je tiho završi. I sve vam je jasno. Kristalno jasno.

Ako ste raspoloženi za dobru knjigu, sa precizno razrađenom pričom, slobodno preskočite ovu. Ako hoćete nešto razbijeno na hiljade sitnih delova, nešto potpuno ludo, prljavo i iščašeno, presavršeno napisano, čitajte Džez. Ne sećam se kada me je neka knjiga ovako oduvala. Iako nemam običaj, iako ovaj koji sledi ne opisuje najbolje o kakvom se remek delu radi, ipak ću tekst završiti citatom iz nje, koji me se iz nekog razloga posebno dojmio: „Ponovio sam ti da je zbog tebe Adam pojeo jabuku. Da je bio bogat čovek kad je napustio raj. Imao je Evu, a u ustima će mu do kraja života ostati ukus prve jabuke na svetu. Prvi je saznao kako je to. Zagristi, gristi do kraja. Čuo je praskavi zvuk i pustio da mu crvena kora slomi srce.“

Marko Gaić