Iako smo 2022. imali Trougao tuge, ipak Meni je pružio kudikamo zabavniju klasnu satiru, tim pre što ju je smestio u do sada ne mnogo istraženi kinematografski milje, a to je vrhunski elitistički restoran na izolovanom ostrvu (što je ironično jer se i „Trougao tuge“ delom dešava na ostrvu).

Iako se Meni postavlja kao neka vrsta već viđenog narativa o šačici ljudi koji se nađu u nekom izolovanom objektu da bi tamo doživeli kakvu vrstu torture i traume, ipak do ovog trenutka nismo imali radnju u kojoj je ta šačica skup lažnih i površnih elitista koje maltretira niko drugi nego kulinarski genije specijalizovan za ekskluzivne gurmanske užitke i čija hrana prevazilazi nutritivne i zaokuplja kakve transcedentalne sfere pune simbola i lične profesionalne frustracije.

Tako je Meni, iako ima ruho kakvog horor-trilera, zapravo jedna rasna crnohumorna satira koja nam ima demaskirati malograđanstvo fejk elite koja pokušava novcem da kupi „ukus“ i prestiž, ali i pomodno bavljenje hranom kao kakvim nadreligijskim iskustvom koje u sve prestižnijim „konceptualnim“ restoranima postaje pretenciozni larpurlartizam koji opsesivnim metodama pripreme oduzima od iskustva bilo kakvu draž i pretvara ga u jalovu degustaciju, kao da ližete farbu sa Sikstinske kapele.

Film nam nešto hoće time reći i o stanju umetnosti, pogotovo filma danas u svetu, želji publike da zadovolji sinapse prostim čizburger filmovima, dok sa nekom kao iskonskom, a često pretencioznom umetnošću kao izdaleka lenjo koketira.

Iako je druga polovina filma, dok ne shvatimo šta se dešava, nešto predvidljivija, ipak u ovome se može uživati kao u jednom originalnom metažanrovskom iskustvu koje nam predstavlja Rejfa Fansa u za njega već tipičnoj raspevanoj ulozi apsolutnog psihopate.

Slobodan Novokmet