Jedan od prvih pank bendova iza „čelične zavese” i svakako jedan od najdugovečnijih sastava sa ovih prostora rešio je da u godini velikog jubileja obiđe i Beograd. Legendarni ljubljanski Pankrti su 10. decembra, u Zappa bazi podno Kalemegdana, održali odličan koncert, proslavivši sa beogradskom publikom 45 godina postojanja grupe. Peter Lovšin i drugari su u nekih sat i po energične svirke prošetali fanove kroz repertoar prepun hitova i priredili rođendansku proslavu baš kako dolikuje.

Kiša koja je predveče počela da pada nije omela stotinak ljubitelja i ljubiteljki pank rok zvuka slovenačkih veterana da već oko 21 čas zauzmu startne pozicije u novijem beogradskom lokalu sa čijih zidova nadziru ogromni, mahom muzički, murali. U takvom ambijentu po prostoru okupanom raznobojnom svetlošću sa reflektora na binu su se prvi popeli muzičari sastava Bogunov, takođe iz Ljubljane. Iako postoje već 20 godina, moja malenkost se sinoć prvi put susrela sa njihovim likom i delom. Bend predvodi frontmen Ognjen Zeljić, poreklom iz Splita, čiji me je vokal umnogome podsetio na Masima Savića, ponajviše iz Dorijan Grej faze. Pevaju na srpsko-hrvatskom, dok bi se žanrovski mogli svrstati u neki klasičan domaći rok. Svirali su skoro sat vremena i uz veliku zahvalnost okupljenima i poklon, usputili stejdž starijim kolegama.

foto: Zappa Baza
Aplauz i povici podrške dočekali su Pankrte. Poslednji u nizu pred publiku je izašao legendarni frontmen grupe Pero Lovšin, odeven u crni starinski sako, sa šeširom na glavi i naočarama za sunce na očima. Ludilo je moglo da krene. Za sam početak odabrali su kratku, laganu i slatku Leta sredinskih odklonov, na koju se odmah nadovezala Za železno zaveso, dovevši u prve redove nekoliko najvatrenijih fanova. Usledila je Junaki drucga razreda, a onda niz od tri hitčine – Lepi in prazni, Sedamnajst i Jest sem na liniji sa njihovog prvenca „Dolgcajt”, po mom mišljenju jednog od najboljih jugoslovenskih pank albuma svih vremena.

Tu su negde nakratko zastali da Lovšin uzme dah pred dve simbolične - Gospodar i Vođa. Na kombinovanom srpskom i slovenačkom je prozborio par reči pred ove dve stvari, a slične uvode je u nekom sarkastično-političkom tonu praktikovao i kasnije. Usred druge numere uzvikivao je imena svih velikih gradova bivše Jugoslavije, dok je publika između ovog nabrajanja horski pevala, odnosno navijački oponašala melodičnu temu iz refrena pesme. Opšte oduševljenje izazvala je i naredna – Anarhist čiji su refren takođe svi pevali.

Ove godine Pankrti slave još jedan jubilej – četiri decenije od objavljivanja drugog im izdanja „Državni ljubimci”. Osvrnuvši se na godišnjicu, Lovšin je u gorepomenutom „sarkastično-političkom” maniru u jednom trenutku rekao da su danas oni „samo ljubimci”. Dok su pravili te kratkotrajne pauze između pesama, proleteo sam pogledom malo po prostoru da vidm ima li koga od stare garde među prisutnima – i bilo je. Nedaleko od bine stajali su, na primer, Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma i Đorđe Lukić Rahaja ih Paste ZZ. Stariji fanovi benda su činili najveći procenat okupljenih, ali je, na moju veliku radost, bilo i nekoliko pankera i pankerki mlađe dobi.

Ulazili smo polako u finiš nastupa, kada je zagrmela jedna od mojih omiljenih pank pesama ikada – Totalna revolucija. Odmah je potom naišla i Zadnja ljubezenska pesem koju je Pero Lovšin posvetio Ivanu Kralu, češko-američkom muzičaru i producentu sa kojim je sarađivao. Beogradska set lista nije smela da ostane bez Lublana je bulana, koja se još davne 1978. našla na prvom singlu grupe, gde je A strana pripala numeri Lepi in prazni. Za tu ploču pojedini hroničari tvrde da je prvo zvanično pank izdanje u Jugoslaviji, a samim tim i u nekoj socijalističkoj zemlji. Kad smo već kod levih ideologija, naredna je bila čuvena obrada italijanske radničke himne Bandiera Rossa. Potpuna ekstaza u publici, svi su skakali i pevali, a ekipa sa galerije kluba, samo što nije popadala odozgo pošto ih je stvar bacila u potpuni trans. Naposletku – Osmi dan, prva pesma ljubljanskih pankera koju sam čuo i negde još u osnovnoj školi otkrio na nekoj pank kompilaciji. U nešto drugačijem fazonu su je započeli, ali onaj glavni deo je bio identično odsviran kao na originalu. Inače, bend je savršeno uvežban i tačan, a energija i zvuk koji su isporučivali sve vreme, bili su brutalni.

Verovatno zbog toga nisu ni uspeli posle navodnog završetka da izdrže duže od minut da se ne vrate pred publiku koja ih je dozivala uzvikujući „Pankrti, Pankrti”. Bis su otvorili još jednom trakom sa „Državnih ljubimaca” – Greva drugam, a zatvorili, kako dolikuje, pesmom Adijo Ljubljana, sa poslednjeg studijskog albuma „Sexpok” iz daleke 1987. Ponovo se navijački zaorilo ime slovenačkih legendi, ali je sudija ipak svirao kraj.

Odličan koncert, ako se u dve reči može spakovati doživljaj sa ove svirke. A verujem da je teško. Mogu da pretpostavim kako je ostalim fanovima bilo, na osnovu izraza lica i reakcija kakve su imali, ali za sebe mogu da tvrdim da sam konstantno osećao neku jaku emociju i da je svakim novim rifom osećaj postajao sve izrazitiji. Par puta je doveden do paroksizma, posebno za Totalnu revoluciju i Osmi dan, pri čemu definitivno nisam bio usamljen. Neko je, u trenutku kada su Slovenci uveliko u bekstejdžu sabirali utiske, a pripreme za početak DJ žurke koja je kretala od ponoći privođene kraju, još jednom uzviknuo „hoćemo Pankrte”. Možda i ranije, ali računam da ćemo ih sigurno ponovo dobiti tamo negde 2027. kada budu proslavljali pola veka postojanja. Do tada... zato je osmi dan ustvaril rok, ja, osmi dan je Bog ustvaril rok...

T.