Slabo ili nikako se bavim poezijom, pa se u skladu sa tim slabo ili nikako bavim i pesnicima. Preskočim ih ili zaobiđem u tišini kad god mogu, ne sa dovoljno argumenata ili smisla zašto to činim, no opet, prinicip uglavnom funkcioniše. Vrhunskog proznog pisca mogu čitati u poetskim izletima, dok čistog poetu gotovo nikada osim ako se ne zove Dis, ili Brodski, ili Pavlović, a vrlo retko ili nikada se zove tako. A pesnika u proznim pokušajima, pobogu nikad. Ali nikad. Do sad.

Ostareli gospodin koji živi na relaciji Srbija-Francuska, omađijao me je staloženošću i razboritošću svoga glasa i stava, u telefonskom gostovanju na radiju. Iako je zvučao na trenutke nadmeno, gordo, i sa nemalim prezirom u nastupu, prema današnjoj beletristici na primer, čašćavajući je nimalo prijatnim epitetima, ali svi su imali svoj smisao, nažalost, u svima je zvonilo parče velike istine. Ostareli gospodin zvučao je sjajno zapravo, i naterao me da ga, van svih očekivanja potražim na policama knjižara (potpuno bezuspešno), u podzemlju interneta (uglavnom bezuspešno), u kontaktu sa drugim čitaocima (apsolutno neuspešno), pa i zbog svega toga, motivi za upoznavanjem su rasli dok se nismo susreli sa ovim retko proznim izletom pesnika u duši, koji je za ovaj roman osvojio i najveću domaću nagradu negde tokom devedesetih godina.

Autobiografski mozaik sećanja baca svetlost na delove detinjstva smešteno u vreme neposredno pre, za vreme, i koju godinu posle drugog velikog rata, u nekom zaseoku u srcu Šumadije, u domaćinskoj starosrpskoj i antikomunističkoj porodici. Sećanja u kojima dečak uglavnom ćuti i sluša beskonačne, strasne, nimalo naivne i žučne kućne dijaloge o društveno političkim temama toga doba, u kojima pokušava da poveže smisao vulkanskih sadržaja koji potresaju svakoga pre, za vreme i nakon epohalnih događaja i promena. Kako u kući, tako zvoni i van kuće, u mikrokosmosu sela i okruga koji diše rat, na ulicama koje pričaju svašta, mada uvek tiho i skrovito od velikih pogleda. Autobiografska sećanja dečaka deluju i zvuče autentično, ne mnogo našminkano ili nafilovano naknadnom pameću, zvuče kao da su se baš tako i nikako drugačije odigrala. Ne obiluju dramatičnim događajima, ne vrve od energije, nemaju mnogo protagonista van članova uže porodice i ispisana su kao filozofsko politički traktat na najosetljiviju od svih tema na ovim prostorima, onu o odnosu četništva i komunizma, i prvi su mi susret sa tom temom iz ovako ogoljenog, otvorenog i beskompromisno antikomunističkog stava. Pa opet, ne dišu mržnjom, dozvoljavaju solidan upliv u punu sliku, dozvoljavaju stanovanje punokrvno oslikanih antijunaka bez predrasuda, i zapravo ne deluje da imaju visokih pretenzija na promena ičijeg stava, osim potrebe da se opiše i oslika zemlja i ljudi koji su nakon tog rata satrti i zaboravljeni. Drugi deo romana je, povratak u sadašnjost, nepotrebni monolog autora koji vuče čudne i nepovezive paralele između tog i ovog vremena, i nije mi prijao ni deseti deo one dečakove priče iz srca romana.

Pa opet, kao retko kad, uz sva ideološka neslaganja i nerazumevanja, prijalo mi je ovakvo čitanje, pa nek je i iz pera pesnika. Makar je od onih koji prozu piše sistematski složeno, jednostavno, neposredno, nenametljivo, ne mnogo genijalno, ali ipak dobro i razumljivo. Zaokružena priča, briljantna oštrina iznošenja stavova, luckasto oslikavanje junaka, nekoliko jakih scena punih otvorenih metaforičkih procesa, dovoljno za dobro čitanje.

Opasan je ovo teren, opasne su ovo teme, misli i ideje i šta god se lane o njima, nemale su šanse da vas stigmatizuju na ma čiju stranu, da vas progutaju mamutske ideologije, da vas progutaju mračne, mada razumljive emocije onih koji su sa obe strane preživeli pakao. Ali danas, u vreme sumnjivih i nedorečenih novih i starih čitanja istorije, rehabilitacija i svega ostalog, važnije je no ikad ući u sve čizme i proći sve priče pre no što se preseče traka. I zato, prijao mi je za promenu odlazak u selo koje je izgubilo rat, kralja i državu i koje je svoj gubitak isplakalo sa stilom, makar u ovoj priči i ovoj porodici.

Marko Gaić