„Mlada nada“ zvuči utoliko nabeđeno, da kada se nekome i dodeli pomenuti epitet, sigurno je da će ta nada na kraju ispasti ona koja se preziva Topčagić. Međutim, navedeno nije slučaj sa čovekom kog ćete sresti u narednim redovima, jer sada već nije ni preterano mlad, a temelji za nadu su već armirani i izliveni po visokim zapadnjačkim standardima, sa domaćom patinom i ukrasima.

Današnji gost rubrike „Kako sam postao...“ je pregalac mlađe generacije, pre svega u delokrugu moderno oblikovanog horora, koji verodostojno prati današnje vantablack crnilo u glavama, džepovima, kopa po već dotrajaloj psihi generacija od sredine XX veka pa naovamo svojim stavovima i motivima kao sveže izlivenim i naoštrenim pijukom, provlačeći sve to kroz svoj pogled na svet(ove) i dodavanje maestralnih detalja strave i užasa.

Njegov prethodni rad u okviru teškometalnih/black'n'roll bendova Krvolok i Satan's Acolytes nije zanemarljiv, makar u vojvođanskim underground krugovima. Muzički deo karijere je ostavio za sobom, žrtvujući ga mračnim bogovima za delovanje u spisateljstvu – vrlo uspešna razmena. Objavljivan je u nebrojenim domaćim časopisima i fanzinima, prešao je potom i na one inostrane. U međuvremenu je postao i jedan od osnivača rastuće horror senzacije zvane Crnoslovlje, u čijem okrilju izdaje i prvu zbirku priča „Vragovesti“ – malo je reći da je to najiščekivaniji debi u poslednjih nekoliko godina, sudeći po reakciji publike i „jačih“ poštovalaca domaćeg i inostranog horora.

Dame i gospodo, predstavljamo vam južnobačkog princa horrora, crnog barona od Stepanovićeva, Milana Kovačevića.


Bendovi, muzičari i albumi


Osnovna škola – svako čeljade sa pola grama mozga. Svi pevuše neke iritantne pesmice koje su bile popularne u to vreme; ne sećam se tačno koje su bile. Ja nisam pevušio. Ono čega se sećam je da niti jedan životni standard nisam delio sa većinom vršnjaka, pa tako ni muzički ukus. Tu sam negde naleteo na Appetite for Destruction; imao sam deset godina. Rekoh tada majci ''Mama, ja kad ovo slušam, svi problemi nestanu!'' Ona mi se smejala u lice. Reče mi da sam pišljivi balavac i da nemam pojma šta su problemi. Bila je u pravu; ipak – Guns 'n' Roses su me uveli u ono što nazivamo ekstremnom muzikom. Nekoliko akorda kvalitetno drogiranih i pijanih kosijanera gurnulo me na stranputicu, pa sam upao u ambis, sastavljen od bendova Iron Maiden, Danzig, WASP, Mercyful Fate..

Par godina kasnije, u ruke mi pada narezani CD preko kojeg je markerom traljavo bilo napisano Apocalypse Dudes. Ubacujem ga u prenosnu mini liniju koja je bila dobra koliko i maligni tumor u pubertetu. Za zvučnika se čuje muzika; vanvremenski gitarski intro koji je savršeno najavio remek-delo koje će uslediti. Bend se zvao Turbonegro, i još tada sam znao da će mi biti omiljeni dok god sam živ. Grupa pseudo-homoseksualaca greškom mobilisana u Waffen SS – to vam je definicija najboljeg skandinavskog benda svih vremena. Slušao sam (i još uvek slušam) blek metal, dum metal, stoner metal, bluz, hard rok, hard kor, pank.. ali.. da samo jedan nosač zvuka mogu da ponesem u večnost sa sobom, bio bi to čuveni Apocalypse Dudes.

Reditelji i filmovi


Prvi igrani film koji sam pogledao u životu (i ovoga se zaista sećam) bio je akcioni-flik sa početka devedesetih, ovde poznat kao Teška meta (Hard Target, 1993). Rekao sam ćaletu da iz videoteke donese Kremenka, što je on i uradio, ali se ispostavilo da je preko šašavog pećinskog čoveka bio presnimljen film koje će me oblikovati. Umesto čuvene pesme koja je otvarala The Flintstones crtać, dobio sam mračnu rokačinu koja konstantno pojačava dozu, sve dok se Van Dam i Lens Henriksen ne suoče u finalnom delu ovog (odličnog) filma. Zanimljivo je što je ovaj film nastao kao saradnja između Džona Vua (kralja azijske pucačine, kojem je ovo bio prvi američki film) i Van Dama (legende akcionih filmova na koju su se ložile naše majke). Šta je moglo da pođe po zlu? Ništa – osim mog odrastanja.

Posle toga je na red došao horor. Bilo je samo pitanje vremena kada će me zasititi kiša metaka koja je izlazila iz nabudženog oružja, bilo da se nalazilo u rukama Van Dama, Švarcenegera ili Stalonea. Kako sam hevi metal slušao još pre nego što sam se istinski zaljubio u filmove, video sam jasnu poveznicu između ovog muzičkog žanra i horor filmova. Počevši od tematike pesama (krv, demoni, snošaji u kapeli) pa do ikonografije (đavoli, bodeži, crna šminka); znao sam da strava i užas idu rame uz rame sa metal muzikom. Na pijaci sam od lokalnog dilera-pirata kupio DVD na kojem se nalazilo prvih 5 delova Strave u ulici brestova. Naravno; prvenstveno me je privukao omot sa svojom hevi-metal estetikom, jer više od toga nisam mogao da vidim. A kada je Fredi izašao na pozornicu, postao sam svojevoljni rob horora. Treba li više od toga da kažem? Onda se u jedinoj seoskoj trafici počeo pojavljivati serijal Masters of Horror, koji sam kupovao otkidajući od usta. Sada ne žalim, jer su me epizode Cigarette Burns (Džon Karpenter), Imprint (Takaši Mike) i Jenifer (Dario Arđento) odveli na potpuno drugu stranu, pokazavši mi da horor ima mnogo lica, od kojeg je svako gnusnije od prethodnog.

Stripovi


Ćale je sa buvljaka često donosio stripove. Uglavnom su to bili Italijani na kojima je i on odrastao. Dakle: Zagor, Dilan Dog, Komandant Mark, Blek Stena i Kapetan Miki. Potonji mi je uvek odisao nekom latentnom homo-erotičnošću, pa me je vrlo nerviralo što mi je tadašnji nadimak bio upravo, Miki. Kako god, čitao sam stripove kao lud, sve dok ćale nije rešio da ih pozajmi nekoj krezuboj koleginici (takve je se sećam; konjski rep i truli zubi), a ova ih nikada nije vratila. Klasika.

Tek sam se desetak godina nakon toga opet osmelio da uđem u devetu umetnost, plašeći se večito da uletim u kolekcionarstvo (što zbog skupoće stripova, što zbog činjenice da bih sada ja mogao da ih pozajmim nekom, a da ih taj neko nikada ne vrati). Umesto Italijana, sada se na mom meniju našao Alan Mur, Majk Minjola i najomiljeniji od svih Gart Enis. Kako god, moja kolekcija stripova je slaba kao puls umirućeg pacijenta, a razlog je vrlo prost.. sve novce trošim na knjige bez slika!

Pisci i knjige


Uf, čitam od kad znam da čitam! Zvuči glupo, ali je vrlo istinito. Imao sam tu ludu sreću, pa sam od ujne za Božićne praznike uglavnom dobijao knjige, a ne džempere ili nekakve igračke. Počelo je sa knjigom Kletva faraona, koju je napisao arheolog Zahi Havas. Tu sam se zainteresovao za mistične tekovine starih civilizacija. Nastavilo se laganijom fantastikom Naomi Novik i Brajana Peroa, a sve je došlo na svoje mesto sa trilerima Mo Hejder. Kada sam pročitao Ptičijak od pomenute spisateljice, nekoliko dana nisam mogao doći sebi. Imao sam možda dvanaest godina, a delo koje sam držao u rukama bilo je puno krvi, opscenosti i misterije. Tada sam znao da je moj jedini cilj u životu da postanem pisac mračnih trilera! Ono što tada nisam znao, jeste da istu stvar želi barem još milion ljudi, a dobar deo tih entuzijasta je to već i ostvario. Kako god; pisao sam i pisao, shvativši da je moje delo generičnije od nedeljnog ručka, pa sam sve do poslednjeg slova uništio.

Kao i pre toga, horor je došao u pravi čas. Iako sam horor filmove fanatično gledao mnogo pre nego što sam uplovio u horor literaturu, nisam našao za shodno da sa police u biblioteci uzmem (recimo) Stivena Kinga. Još sam kao klinac bio edge-lord, pa nisam želeo da upadam u isti koš sa devojčicama koje su uzimale ''To'' od pomenutog pisca. Znam da sam sebi naneo više štete nego koristi, ali se ne kajem, jer je moj prvi kontakt sa horor književnošću bila priča Senka nad Insmutom napisana od strane boga-oca Hauarda Filipsa Lavkrafta. Godinama kasnije, izdavačka kuća Orfelin donela je pučanstvu Tomasa Ligotija, i više ništa nije bilo isto. Koliko puta u životu kažete sebi ''e, to je to.'' – a?

Da malo pobegnem od horora, bio bi red da pomenem i Čarlsa Bukovskog, jer je njegov opus direktno uticao na moju odluku da ne okačim tastaturu o klin, te me je vratio ekscesivnom pisanju koje nikada nije stalo, i koje – barem se nadam – nikada neće stati. Sedlo je, koliko god znojavo zvučalo, poprilično zagrejano.

Događaji


Pogledao sam gomilu koncerata, ali ih se ne mogu svih sa jasnoćom setiti. Može biti da je to zbog toga što sam glavninu istih proveo pijan, a može biti da jednostavno nisu bili ništa posebno, uprkos oduševljenju glavnine prisutnih. Nekada sam vodio zapisnik o tome koja sam sve velika imena video uživo, ali sam ga – možda i na sreću – izgubio.

Ovako, u pamćenju će mi ostati samo neki, i ko zna zašto je to dobro?

Nick Cave & The Bad Seeds u Zagrebu. Iako sam Kejva gledao i par godina pre zagrebačkog koncerta, ovaj je bio nekako poseban. Gomila koja se nalazila ispred bine postala je jedno veliko mesnato srce koje kuca u istovetnim taktovima. Ćutao sam ceo nastup kako bih jasno čuo Nikolasa, grlio sam svoju devojku koja je delila moj entuzijazam, i piljio u Kejva, koji je u tim trenucima držao samog Boga u naručju. E, da – bio sam aposlutno trezven, barem u konvencionalnom smislu, jer je ceo performans bio poput opijuma.

Queens of The Stone Age u Zagrebu. Zamisli da krvnički voliš neki bend, a onda propustiš njihov koncert u rodnom gradu samo zato što si budalčina? E, takvo sam iskustvo imao kada su Kvinsi pohodili Novi Sad 2014. godine. Ipak odlučio sam da ih povijam nekoliko godina kasnije, i uspeo sam da ih uhvatim (ponovo u Zagrebu). Pre početka koncerta zauzeo sam mesto u prvom redu, tačno ispred Džoša Homija, ali je pet odvratnih Lowenbrau-a odlučilo da nasilno napusti moju bešiku. Šta sam uradio? Predao sam Kvinsima svoj urin na analizu; olakšao sam se tik pored bine. Avaj, Džoš je kanda bio dobro raspoložen, čim nije zatražio od obezbeđenja da me približe bini kako bi me odalamio nogom u glavu (kao što inače ima običaj da uradi).
____
Pročitajte tekstove i ostalih učesnika rubrike "Kako sam postao..."