Nakon šest vrlo uspešnih izdanja Decaying With The Boys festival se definivno pozicionirao kao jedan od najrelevantnijih događaja na ovdašnjoj hardcore sceni i to ne samo samo u organizacionom smislu (sve je bilo besprekorno osim mestimičnih i minornih tehničkih problema koji su gotovo neminovni na događajima ovolikog intenziteta) iliti u smislu posećenosti (krcato je bilo) ili tome slično, već pre svega u smislu najsofisticiranije selekcije izvođača i težnje da se scena predstavi u svom najfinijem preseku i diverzitetu. Svaki posetilac ovog malog kulta ima jedinstvenu priliku da uživa u svim podržanrovskim diskursima koje hardcore punk ima da ponudi, uključujući i modernije žanrovske tendencije (post-hardcore, mathcore, screamo...) i da pritom stekne utisak da je scena živa i uzbudljiva.

Stare njuške, novi bend - 3 A.M., foto: Danijela Radojković
Za odbranu tradicionalnih vrednosti hardcore punk etike i estetike na otvaranju bili su zaduženi 3 A.M. Ubedljivom, preciznom, iskusnom i iskrenom isporukom ovaj beogradski sastav pokupio je simpatije i izdejstvao nepodeljenu aklamaciju od strane već tada, na samom otvaranju, mnogobrojne publike. Predstavili su nam stvari sa svog prvog EP izdanja pod nazivom „Time For An Awakening“.

Polywhy, foto: Danijela Radojković
Umesto sastava Mud Factory iz Vranja koji su bili prvobitno najavljeni pa otkazani zbog bolesti jednog člana, u poslednjem momentu upao je u programsku shemu novosadski Polywhy. Njihov nastup zaslužuje čitavu tiradu i titulu najprijatnijeg iznenađenja festivala, ali evo u kratkim rezovima - usviranost, tehnikalnost, hirurška preciznost, kontrolisanost, način na koji kreiraju noise gitarama jesu za svaku pohvalu. Sa sigurnošću koja pleni provozali su nas kroz post-hardcore, mathrock, mathcore, noise rock... Potpisnik ovog članka je sve vreme imao osećaj da su Daughters iz Providensa zagrmeli u sred Beograda, a potpisnik ovog članka obožava Daughters iz Providensa do imbecilnosti. No, subjektivnost na stranu, ovaj sastav je istinski dragulj domaće scene i rado ću ih pratiti gde god da se pojave. Predstavili su nam svoj debitantski album pod nazivom „Don’t You Want To Use Me“ (a nedavno su to učinili i na našim stranicama ovde). 

Publika za vreme nastupa sastava Reflection, foto: Danijela Radojković
Ako su nas Polywhy radili na inteligenciju, Reflection su nas radili na emociju. Sastav Reflection iz Gornjeg Milanovca takođe spada pod kategoriju dobra koje bi trebalo da bude pod zaštitom zbog svoje unikatnosti i krhkosti. Njihov nastup najbolji je egzemplar na domaćoj sceni kako hardcore ne mora uvek da bude grub i kurčevit, već naprotiv može da bude i nežan, emotivan, melodičan, introspektivan, da nas dira u delove za koje nismo ni znali da ih imamo u sebi. U svom oduševljenju njihovim prvim albumom pod nazivom „Different Paths“ nisam bio usamljen. Ovaj bend definitivno ima publiku, a pomenuti album je definitivno instant klasik ovog vremena. Ono što se dalo primetiti na nastupu jeste da je bend već duboko u svom drugom albumu, a nama preostaje da isti nestrpljivo čekamo. 

Dača iz Nadimača i publika, foto: Danijela Radojković
Dosta emocija - sad malo najpoganija šlajmara u lice javnom ukusu, javnom moralu, establišmentu i tome slično. Na binu su se popeli verovatno najbolji thrash/grindcore crossover razbijači svega svetog kod nas pod nazivom Nadimač. Kreće mlevenje na bini, mlevenje u podnožju bine, moshpit kao da Napalm Death svira. Staro, mlado, momci, devojke, deca, sve generacije, svi su bez razlike pravili haos, sa akcentom na devojkama luđakinjama - niste jebeno normalne i svaka vam čast na tome! Harizmatični Danilo Trbojević je vladao situacijom. Gostovali su i Kojot (Eyesburn) na vokalima i Miloš Marjanović (Violent Chapter). Što se više haos zahuktavao, sve se manje znalo ko je na bini, ko peva, ko je pod binom, ko je na rukama, a ko na podnim pločicama. Prelep je osećaj bio biti deo svega toga.

Za kraj - domaćini celog događaja, bend sa dugim stažom na sceni, jedni od pionira modernog hardcore zvuka kod nas, Violent Chapter. Publiku je Nadimač skoro potpuno samleo, ali su oni najuporniji izvukli iz sebe poslednje rezerve snage i emitovali taman dovoljno energije da i Violent Chapter zasija onako domaćinski, uz nekoliko krajnje emotivnih krešenda sa gostovanjem prvog pevača benda koji je potegao čak iz SAD da bi podržao događaj u himni ovog sastava pod nazivom „White Rabbit Hole“ i na koncu grupnim penjanjem na binu. Kapa dole ekipi iz ovog sastava i za nastup, i za istrajnost i za to što su nam podarili ovaj divan događaj, na kojem eto imamo priliku da na jednom mestu obuhvatimo sve ono najvrednije što imamo u datom trenutku.

Na koncu, imam potrebu da pohvalim i celokupan vizuelni aspekt festivala, počev od promotivnog materijala pa do prelepog merchandise asortimana. Prosto - tako bi to trebalo da se radi. Do sledećeg raspadanja... 

Violent Chapter, foto: Danijela Radojković
Izveštava: Aleksandar Petrović