Kada pomislim na sintagmu "beskompromisni rock'n'roll", a da se radi o relativno mladom, pa još domaćem bendu, do aprila ove godine mi je trebalo vremena da razmislim i tek tada bi mi eventualno Motörhead pao na pamet.

Ipak, iz Lazarevca nam dolaze i postoje Rulja Inc. koji su se oglasili sa debi-albumom "Ništa skriveno". Odnedavno postoji i CD izdanje, stoga ću iskoristiti priliku da čestitam momcima na poduhvatu.

Imao sam retku čast da nastupim sa svojim bendom pre 'Rulje' u Subotici 15. aprila i ono što nas je zadesilo jeste iskonska energija rock'n'roll-a, uz litre znoja, bez ustručavanja. Pošto imam manijakalnu naviku da ne preslušam pesme benda kog ću prvi put čuti uživo, moj prvobitni utisak je bio da slušam rane Partibrejkerse, samo na kvalitetnim steroidima i muzičkim uplivima koji statistički retko "gađaju" domaće bendove, sa značajno više volje i bez Canetovog markantnog prenemaganja. To nisu zamerke, naprotiv, nego neke stvari u rock muzici treba uvek dopuniti, osvežiti, što Lazarevčani rade neštedimice i rezultat u vidu debi albuma je siguran znak da su na dobrom putu. Ceo nastup je bio nabijen energijom, pozitivnom atmosferom, šta ćeš više. Pored pevača kog je teško ne primetiti i ne čuti (veliki čovek, u svakom smislu), basista je krenuo skoro da ruši binu - ništa sporno, bukvalno je mene šibnuo adrenalin, čovek se uživeo i dao od sebe 200%.

Da se ne bih zadržao samo na utisku sa koncerta, ono što ćete čuti na albumu "Ništa skriveno" je esencija onoga što možete očekivati od njih uživo, samo mnogo sadržajnije, kompaktnije. Da se ne radi o samo pukoj "reciklaži" stavova pomenute supkulture, reč je o modernizovanom zvuku (jer je to uvek poželjno), a u svakoj pesmi možete pronaći tragove alt/stoner rock-a (a la QOTSA), vrlo naelektrisanog blues-a, koji mnogo volim da čujem u stvaralaštvu benda koji se bavi prevashodno rock'n'roll-om. Takođe, u pesmama "Zvezda" i "Znam", u maniru starijih pesama iz doba SFRJ, pojavljuje se i saksofon, instrument koji se retko sreće u današnjoj muzici, a da se radi o rock-u (svaka čast). Momci su uspeli da naprave pravu razmeru pomenutih stavki u svakoj od pesama, uz postojan ritam, fraziranje, uz pravo doziranja stavova o slobodama i ropstvima koja muče sve generacije podjednako. Dužina numera ne 'pada' ispod četiri minuta, što će reći, ne očekujte laku zabavu, već je potrebno na trenutak upregnuti mozak.

Navedeno se ogleda i na pesničkom planu, jer pored prilično sumornih naslova, priznaćete, priče koje izriču pesme su ozbiljno sagledavanje situacije u kojoj se nalaze svi, počevši već od prve pesme "Budućnost". U njihovom slučaju je preko potrebno da čujete reči pesama koje su izrečene, a pevač Ivan to svakako iznosi sa masivnom, grlenom energijom, neretko potpomognutu horskim pevanjem/urlanjem ostatka benda. Tu bih svakako izdvojio pesmu "Ne dam", koja uistinu zvuči 'preteće', borbeno, gotovo stadionski, jer oni to zaista i misle - previše su nam oduzeli (sistem, država, birajte), svima ponaosob i nije se teško poistovetiti sa pomenutim krikom, naročito generacijama koje su se rodile ili stasavale posle 1990. godine. Naravno, ni ostatak pesama ne pruža lažni sjaj, iskrivljeni pogled potpomognut zvezdanom prašinom, već surovu stvarnost u vidu bolno razumljivih reči, kao čekić posred čela, bez skrivenih namera. Dalji ugođaj i motive ostavljam slušalaštvu na sud.

Pohvalio bih i grafičko rešenje na omotu (delo akademika Vladimira Petrovića), što dodaje na umetničkoj vrednosti samom albumu i jasnoj poruci koju on nosi - dosta skrivanja iza lažne istine, neka boli pa boli, u mraku. Ogoljeni i ranjivi ćemo se pre spasiti, nego bežanjem i zatvaranjem pred nevoljama i ličnim apokalipsama. Soundtrack je tu.

Daniel Tikvicki