Uvod ovog teksta mogao bi da ide ovako: Postoji, na Drugom programu Radio Beograda, radnim danima, od 14 sati, emisija po imenu Vreme muzike. Pre i posle toga, sadržaj programa je jednako ili i više kvalitetan, autentičan, kulturom obojen i miljama udaljen od svakodnevne medijske kvazirealnosti, o čemu sam umeo pisati kad nemam o čemu drugom. Ali baš ta emisija, što zbog termina, što zbog potrebe da periodično otplovim u svet klasike, prija. I baš u toj emisiji, jednom prilikom, prošle godine, tema beše DŽ. Bernard Šo i njegovo pisanje o muzici. Treba li reći da pojma nisam imao da je Šo pisao o muzici. I da je bio gotovo čuven u svoje vreme po tome. I da je, kao i u svom kompletnom opusu, i na terenu muzičke kritike bio britak, beskompromisan, lajav i strog. Ali uverljiv, do srži iskren i pošten. Eto, tad sam utefterio činjenicu da bi valjalo potražiti knjige u kojima ti tekstovi postoje, jer morala ih je voditeljka odnekud čitati, ali pretražih hodnike interneta, knjižare, antikvare i nađoh ništa. Ništa. Do sad. 

foto: Wikipedia
A mogao bi da ide i ovako: Prvo čitanje Politike bilo je dečačko, u danima kada ih je deda donosio iz kluba penzionera i kada je niko u kući nije čitao, uzimao sam je i preskačući prvih milion političkih strana listao sport i briljantne feljtone. Prvo čitanje bilo je zaljubljivanje u atipičan i sjajan format, i maštanje o danima kada će se odrasti i takva novina čitati od početka do kraja. Drugo čitanje beše u vreme studija, Politika Ljilje Smajlović bila je politički ultimativno konzervativna, u Antonićevim i Vukadinovićevim dnevnim pisanijama i desničarska, i dnevno politički sumanuto maliciozna. Ali feljtoni su i dalje valjali, sport je imao smisla, a pregled uvodnih strana sa vestima iz sveta bio je sjajno iskustvo. Treće čitanje je došlo u naizgled zrelije doba, kada je Bujošević uspeo od nje napraviti ozbiljan list, relativno objektivan, bolje štampan i uravnotežen. Bio je pomalo bezličan ali dobar, baš dobar. Posle toga sam mislio da joj se neću više vraćati. I, sad da me pitate što sam to uradio od prošle nedelje, pokušavajući napraviti večernju umesto jutarnje rutine, ne bih umeo da kažem. Ne bih ni trošio vreme na to kako izgleda današnja verzija, a opet, da ne beše nje, pitanje je da li bih saznao da se ova knjiga pojavila. Jer, ne pronađoh ni na jednom drugom portalu ili mediju koje pratim vest o tome da je Službeni glasnik u tom trenutku pokrenuo novu ediciju i otvorio je Šoom.

Sva je prilika, a daleko da je takav slučaj neočekivan, da će ova knjiga proći posve tiho, skromno i neopaženo kroz svoje novo domaće izdanje. Što je u suštini u redu. Jer, između korica skupljeni tekstovi zaboravljenog pisca i dramaturga o muzici (ne svi jer je takav podvig nemoguć obzirom da ih je bilo nekoliko hiljada), i to klasičnoj, još zaboravljenijoj u današnje vreme, drugačije ni ne može i ne treba proći. Ali za mali broj fanatika, ovo je sve samo ne obično štivo. U njemu raspojasani, samouki, genijalni skriboman staroga doba, beskompromisno, drsko, antikitnjasto i nepomirljivo piše o svojim utiscima o koncertima, kompozicijama i kompozitorima koje je posećivao i slušao. Piše i ne mari ni za koga i ni za šta. Iskren do srži, autentičan i britko duhovit kao malo ko. Kao niko.

Džo Bernard Šo je kao običan slušalac, recipijent umetničkog sadržaja, preteča onog što se danas naziva kritikom, prikazom, ocenom, utiskom. Samo, Šo je za sve njih ili nas, nedodirljiv i nedostižan. Jer nije mario ni za koga i ni za šta, osim da svoju emociju, kakva je da je, prenese na papir. A na papiru ona ili laje ili je ljuta ili je smorena, ili je egzaltirana i ekstatična, zviždi ili aplaudira. Ravnodušna nije.

Nisam naravno još pročitao knjigu. Niti imam nameru da to uradim od početka, ili do kraja, ili odjednom. Pobogu. Čitaću je, nadam se, uvek, stalno, po malo, kao podsetnik kako se piše, o doživljaju nečega, umetničkog čina, na primer. Početno prelistavanje otkrilo je izvrsnu štampu, začinjenu ilustrovanim pasažima, divan omot, knjigu koja je lepa i koja diše, prva o kojoj ću nepročitanoj pisati tekst, sa dva uvoda i bez zaključka, jer ga u ovom slučaju teško i biti može.

Marko Gaić