Narod se horski ustremio grabuljama i trulim jajima na ovaj film naričući da je čista ekspolatacija i da ruži sliku o Merilin Monro koju lišava bilo kakvog digniteta.

Međutim, iako je narod u pravu što kudi film, čini to iz pogrešnih razloga. S obzirom na to da je u pitanju fiktivna biografija, a ne slajdšou iskonskih životnih događaja, reditelj i scenarista odlučio je da životopis M.M. predstavi kao jednu tragičnu priču o usponu i padu velike zvezde, alegoriju o hororu slave, seksualnoj eksploataciji, lažnim očekivanjima publike, površnim projekcijama seksualnosti i senzualnosti na glumicu koja je u pozadini toga mogla i očekivala od sebe više i bolje, kao i psihičkom posrnuću koje narečene traume, razočarenja i tragedije ostavljaju na krhki um.

I sasvim je u redu dati sebi umetničku slobodu da Merilin bude primer-uzor onoga kako zapravo ne treba uzimati zdravo za gotovo bilo kog predstavnika šou-biznisa i sagledati i ono što se nalazi iza jarkih svetala pozornice, a što može kriti i uznemirujuće priče o teškom odrastanju i predatorima holivudske industrije. 

Ono što je osnovni greh ovog filma je što sve to radi poprilično loše. Distancirajući se od pomalo monotonog pristupa klasičnom biopiku, reditelj Endru Dominik se skida s pilula za smirenje i pravi jednu artificijelnu kvaziumetničku biografiju koja vrišti od opštih mesta koja su umislila da su visoka umetnost, a samo su banalna i smešna – počev od toga da svaka dva minuta menja kolor filma, veličinu ekrana, načine snimanja, do toga da se hvata za neka prvoloptaška rešenja koja su primeri jeftine psihologizacije lika, od „razgovora“ sa fetusom u stomaku do naracije nevidljivog i nikad viđenog oca koja sedi kao tmurni oblak nad Merilinom glavom (čiji jeftin Elektra kompleks kulminira skoro „krindž“ scenama u kojima svoje muževe oslovljava sa „tatice“).

Da ne spominjemo konspirativne scene abortusa koje izgledaju kao vanzemljske autopsije iz „Dosijea X“ do toga da Merilin na momente deluje kao histerična ludaja koja vrišti i besni na setu (ne vidimo ništa od toga kako je raskinula nepovoljan ugovor sa Foksom koji ju je gurao u bezazlene filmove, kako je osnovala sopstvenu produkciju, što je bio presedan u tom trenutku vredan istorije, kako je „razbijala“ u čuvenom „Actor’s studiju“ i kako je često negovala i kultivisala svoj imidž mnogim vezama sa novinarima, kolumnistima, publicistima i sl.).

Iako je percepcija M.M. od strane društva žestoko bila usmeravana studijskim sistemom koji je od nje stvorio jednu od najpopularnijih „bombshell“ ikona, pa iako je njen privatan život bio uveliko zanimljiv i zbog njenih visokoprofilnih brakova i veza (ona sa Kenedijem zaravo nikada nije dokazana), Merilin je bila mnogo više od toga, i mnogo bolja glumica nego što to istorija pamti, i mnogo inteligentnija i promućurnija nego što joj ovaj film daje za pravo, svodeći skoro ceo njen lik i delo na žrtvu skoro bez ikakvog protagonizma u sopstvenom životu i neki kompleks nedostatka oca i želje da se pronađe u zaštiti kakvog dominantnog muškaca.

Ana de Armas daje svaki molekul svog bića u ovu ulogu i ponekad zaista deluje da je Merilin na sceni, što je velika zasluga i šminke, kostima, kao i nekih veštih prepleta živih glumaca sa onima iz stvarnih filmova, kao što je Neki to vole vruće. Međutim, kada kamera priđe sasvim blizu, magija nekako nestaje, Ana jednostavno ne podseća dovoljno na Monro, građa joj je skroz pogrešna, lice nekako slatkasto i bez zavodničke senzualnosti, te ostajem pri svom mišljenju da smo možda propustili priliku da u toj ulozi vidimo francusku zvezdu – Leu Sejdu.

Na kraju, glavni greh ovog filma je dosadna razvučenost (poneke scene traju dugo i besmisleno), kvaziumetničarenje, nedostatak dinamike u kadru i jednodimenzionalna psihologizacija lika koja oduzima na njegovoj intrigantosti i svemu onome što ju je zapravo načinilo zvezdom u gomili sličnih „bimbo“ plavuša, svodeći je na samo jedan banalan simbol tragizma i izbljuvka holivudske mašine, odričući joj mnoge trejlblejzerske stvari koje je u karijeri postigla.

Ono što je dobro jeste što bez zadrške, rukavica i vrlo kritično prikazuje skoro brutalno i onanističko objektivizovanje njenog izgleda koje su legitimisali mnogi reditelji i filmovi svodeći je na komad mesa na polzu fantazije sredovečnih omlitavelih muškića, međutim odjeci te i takve uglavnom „muške“ perspektive žena na filmu zadržali su se skoro do nedavno, kad je talas novih promena u društvu naterao i studije da se drugačije postave prema ženskim protagonistima.

Slobodan Novokmet