Volite da čitate stripove i o stripu. Volite da posetite neki strip festival, upoznate omiljene autore. A strip scenu pokreću ne samo autori već i brojni ljudi „iza scene“ koje često i sretnete u prolazu, na dešavanjima ali pojma nemate da strip scena funkcioniše i u stripu uživate baš zahvaljujući njima.

Naš današnji gost (ali i domaćin) je Nikola Dragomirović. Za njega bismo mogli reći da je čovek „iza scene“ ali ne i da je baš toliko skriven i nepoznat na istoj. Bio je dugogodišnji novinar nedeljnika Vreme, Politikinog zabavnika a imamo to zadovoljstvo i čast da je već nekoliko godina i deo naše ekipe. Osim toga, učestvuje u organizaciji strip festivala „Tras“ ali ono što je njegov primarni posao je urednik stripa u izdavačkoj kući Čarobna knjiga.

Već neko vreme imam želju da široj javnosti predstavim ove ljude „iza scene“ i sada vam je valjda jasno zašto mi je baš Nikola, kao pravi „all-round“ igrač, prvi pao na pamet. U razgovoru koji je pred vama smo se dotakli svih njegovih aktivnosti vezanih za devetu umetnost ali smo otišli i korak dalje. Bilo je zaista zadovoljstvo razgovarati sa Nikolom. 

Pripadaš generaciji koja je odrastala uz stripove, kojoj su stripovi bili deo pop kulture i svakodnevnice. Zato te neću pitati otkud strip u tvom životu ali bih voleo da nam kažeš nešto o prvim sećanjima vezanim za strip i prvim junacima za koje si se vezao. Kako je uopšte tekao tvoj strip razvoj?

Zapravo je ceo moj život neraskidivo vezan za stripove. Naučio sam da čitam sa četiri ili pet godina preko stripova, i od tada se na prste jedne ruke mogu nabrojati dani kada nisam pročitao makar jednu stranicu stripa. To je oko 40 godina čitalačkog staža, a s obzirom na to da mi stripovi nisu dosadili – naprotiv – mogu reći da sam našao svoj životni poziv.

Prve uspomene su one sveščice Toma i Džerija, pa Diznijevi stripovi, a posle je usledilo sve ostalo, i to prilično neselektivno. Moja manija je da sve stripove koje uzmem u ruke pročitam, čak i kada mi se ne dopadaju. Na Boneli sam se navukao kao i svi ostali iz moje generacije, kao i na Alana Forda, Stripoteku i ostale revije, bilo kakvo izdanje koje bi mi dospelo u ruke bilo je uredno pročitano i arhivirano u bespućima mozga. Stripovi su moj mikrokosmos. (Ha! Evo ideje za naslov!)

Evo jedan mali spomenar: Omiljeni strip – Inkal. Omiljeni autor – Magnus. Omiljeni junak Bonelija – Teks Viler. Omiljeni autor 2 – Danijel Žeželj. Omiljeni superheroj – Betmen. Omiljeni negativac – Darksajd.

Kada, kako i zašto si poželeo da se aktivnije uključiš u strip scenu? Pretpostavljam da je najpre došlo novinarstvo?

Tako nešto. Pre svega sam bio pasionirani čitalac, ali moram da priznam da mi je profesionalno bavljenje stripom došlo nekako spontano i uvuklo me je sledom slučajnosti. Evo kako je to otprilike išlo:

Radio sam kao korektor u „Vremenu“ i tadašnji urednik kulture Nebojša Grujičić se često upuštao u diskusije o stripu sa mnom, jer je na stolu uvek stajalo neko izdanje. Malo-pomalo me je ohrabrio da napišem tekst o stripu, pa još jedan, sve dok nisam postao deo postavke a članci se nizali. Onda je Sonja Ćirić preuzela kulturu u „Vremenu“ i odlična saradnja sa njom traje i danas. Saveti i zanatske začkoljice kojima su me podučili Sonja i Nebojša su zlata vredni i dragoceniji od bilo kakvog formalnog obrazovanja koje je prethodilo, na čemu sam im do neba zahvalan.

Kada tako „uletiš“ u svet strip kritike u nedeljnik poput „Vremena“, vrata ti se brzo otvore. Nije trebalo dugo da duboko zađem na scenu, kao i da stignu pozivi sa svih strana da pišem još više. Tako sam došao i u Helly Cherry, i moram da priznam da sam usled obaveza morao mnogo angažmana da okončam ili odbijem, ali ovaj portal je ostao srcu drag i eto me i dalje ovde. Onda je došao i TRAS!, pa „Politikin Zabavnik“, a kao sam vrhunac svih mojih težnji i snova u svetu stripa – Čarobna knjiga.

Iz ove perspektive sve to deluje linearno, ali nije bilo tako. Pošto sam se pre Čarobne knjige tim stvarima bavio iz hobija, hiljadu puta mi je došlo da odustanem od svega i povučem se nazad u zonu komfora jednog čitaoca. Ali uvek bi me nešto gurnulo nazad, što se ispostavilo kao dobra stvar jer je došlo nešto što nisam očekivao ali potajno uvek priželjkivao. Pouka – ne odustajati.

Već neko vreme si urednik strip izdavaštva u Čarobnoj knjizi. ČK se nesumnjivo u poslednje dve godine izdvojila kao najproduktivniji domaći izdavač. Moram priznati da je čitav ovaj talas izdavanja prilično hrabar potez i pretpostavljam da niste tek tako krenuli u celu priču već ste dobro istražili tržište i njegov potencijal. Reci nam nešto o ovom potezu i, kakvi su dosadašnji utisci?

Čarobna knjiga je izuzetno ozbiljna i produktivna sredina. „Ozbiljna“ u smislu profesionalnosti, ali ekipa je veoma vesela i spontana. Što mi se dopada. Ali još više mi se dopada što se o svakom potezu dobro promisli pre nego što se dela. Ono što je meni bio odlučujući faktor jeste procena da ću posao koji sada obavljam ovde moći da radim i za deset godina. Ili dvadeset. San mi je bio da se puno radno vreme posvetim stripu, što sada i radim. Nema veće nagrade za mene od toga.

Produkcija jeste obimna, a i posao koji ide uz nju, ali iz ove uloge mogu da kažem mirne duše da tu nema stihijskih poteza, i da je svako povećanje produkcije bilo veoma dobro razrađeno i razmatrano. Čak i više nego što sam to mislio pre nego što sam postao deo Čarobne knjige.

Ono što je našim generacijama bio Boneli, mlađim generacijama su danas nesumnjivo mange. I vi ste krenuli sa „Alitom“, „Tokijskim osvetnicima“ i „Oštricom besmrtnika“. Koje mange možemo očekivati u narednom periodu?

Manga i jeste ono što je nama bio Boneli, samo na planetarnom nivou. Nažalost, manga se širila svetom u vreme kada su nas satirali državni problemi devedesetih i početkom dvehiljaditih. Mi smo sada otprilike na nivou gde je svet bio pre 20 ili 25 godina. Ali to je i ohrabrujuće, jer postoji toliko naslova koji se mogu uzeti u obzir. Manga je ovde i dalje pod senkom nekih stereotipnih predstava, a posebno se naša generacija teže navikava na nju. Postoji pak jedna čitava legija fenomenalnih mladih ljudi koji se za ostale škole stripa ne interesuju, i sa kojima dođete u kontakt tek kada krenete da objavljujete mange. Trenutno sam očaran tom činjenicom i voleo bih da spojim ta dva sveta. Da standardne ljubitelje stripa malo gurnem u svet mangi, a ujedno i da ovim drugim mladim ljudima pomoću mangi pomognem da prošire vidike na ostala strip izdanja.

Biće još serijala, ali konkretne naslove ne mogu da sada navodim. Uskoro.

Da li ste razmišljali da kao Čarobna knjiga krenete i sa nekim „kiosk izdanjima“?

Ukratko – ne. Kiosk izdavaštvo je mač sa dve oštrice, a svetski je trend da kiosk izdanja polako nestaju a stripovi se sele na police u knjižarama. Ma koliko sentimentalno delovala ta ideja – svi smo mi kupovali stripove na kioscima i to nam je deo detinjstva – to vreme je deo prošlosti. Na kioscima opstaje još Boneli, koji kupuje mahom upravo naša generacija. A i to čine velikim delom preko striparnica. Mi smo u svetu stripa dinosaurusi, polako izumiremo. Scena se menja, kako i treba da bude. Već mog sina zanimaju mange i poneki superheroj, a uopšte nema percepciju da su se nekada stripovi kupovali na kioscima. Za njega i njegovu generaciju, knjižara je mesto gde kupuješ stripove. Strip kao medij se izborio za svoje priznanje i poštovanje, ali to je došlo po cenu kiosk izdavaštva. Nije više petparačka literatura za zgubidane, što je bio u moje vreme iako se celog života upinjem da dokažem da nije tako. Postao je umetnost. Postao je trend. Danas se ljubitelji stripa okreću ka izdanjima koja vole da stave na police i osećaju kako su pribavili nešto vredno.

Darkvudove mange su prvo krenule na kioscima, ali to nije bilo dugog veka zbog distributera. Ni Stripoteka nije preživela. Ne znam... Jednostavno, u dubini duše mislim da bi takvo nešto bio pogibeljni potez, a ova zona komfora u kojoj se sada nalazimo je sasvim dovoljna.

Čak i da se takvo nešto uzme u razmatranje, pitanje je – šta? Veseli četvrtak već objavljuje Boneli. Neku reviju sa evropskim stripovima? Posle Stripoteke? Kiosk je postao mesto za tabloide, čokoladice i baterije.

Mnogi zapravo i ne znaju šta posao jednog strip urednika podrazumeva pa bi bilo sjajno da nam malo približiš sve obaveze koje jedan urednik ima i u koje je aktivnosti uključen.

Siguran sam da se i to razlikuje od redakcije do redakcije. Ali u mom slučaju, mogao bih da podelim posao urednika na dve celine. Prva je da čitam sve živo što izlazi u svetu i pratim dešavanja i nova izdanja. Onda se tome dodaju desetine hiljada stripova koje sam do sada pročitao. I na osnovu toga procenjujem šta bi moglo da bude neko buduće izdanje – predlažem, sugerišem, nagovaram, branim ideju... Nešto od toga ugleda svetlo dana. Nešto ne. Ali, kao što često kažem, neke stripove prosto ne možeš da objaviš iako misliš da su genijalni, ako proceniš da iz nekog razloga neće imati dovoljnu publiku. Postoje pak naslovi koji su suviše dobri, pa ćeš ih objaviti bez obzira na to koliko će ih ljudi kupovati. Sve je to stvar procene u kojoj, hvala bogu, nisam sam. Imam sreće jer se svaka moja ideja razmotri i sasluša, jer je ekipa ljudi sa kojom radim zaista sjajna.

Drugi deo posla je sama produkcija. Kontrolisati prevod, sarađivati sa prevodiocem, lektorom, prelamačem, korektorom, dizajnerom... Drugim rečima, upakovati strip tako da zadovoljava sve kriterijume, pre svega lične. Urednik je, na neki način, tačka u kojoj se sastaju svi ti saradnici i druge službe, koordinator i vrhovni arbitar u nekim delovima rada na izdanju. Pročitaš strip nekoliko puta veoma pažljivo, gledaš da li su sve tehnikalije na mestu, kontrolišeš dodatne materijale, nestripske strane, svaki oblačić zagledaš... Veoma lep, kreativan i uzbudljiv posao, zbog koga svako jutro rado ustajem iz kreveta. Znaš onu čuvenu: „Radi što voliš, i nikada nećeš morati da ’radiš’.“

Kada se izdanje spakuje i kažem „to je to od mene“, predajem ga dalje kolegama koji vode računa o tome kada se šta štampa, kako ide marketing, kada kreće Leteći start... To su delovi posla u kojima malo učestvujem. Često me neko pita kada izlazi XY naslov, ali ja to stvarno ne znam, pa vidim da je Leteći start otprilike kad i svi ostali.

Ah, da... Sigurno sam pretrčao preko nekih delova posla, ali zaboravio sam da pomenem da postoji i „treći“ deo. Napišeš neki tekst o stripu, promovišeš izdanje, ideš da pričaš o njemu gde te pozovu, odgovaraš na silna pitanja... Što dosta nalikuje poslu koji već godinama radim kao novinar.

Ovaj posao za tebe je posao iz snova, i sam kažeš da zbog njega svakog jutra rado ustaješ iz kreveta ali, verujem da uključuje i dosta stresa. Pa eto reci nešto i o izazovima sa kojima se svakodnevno suočavaš.

Hmmm... pa, biću iskren – nema mnogo stresa i izazova. Istina je da nekada stisnu rokovi, počupaš kosu ako promakne neka sitna greška, dođe do nekog sitnog nesporazuma sa saradnicima... Ali ne mogu da kažem da me preplavljuje stres oko posla. Zapravo sam veoma „zen“ kada je reč o stripovima. Smiruju me i svaki od njih podižem od nule kao da je dete. I kada mi kasnije dospe šaka štampano izdanje – verovali ili ne – svaki ponovo sa zadovoljstvom pročitam, iako sam nekoliko puta zagledao svaki oblačić. Sigurno je od velike pomoći to što su svi članovi redakcije i saradnici izuzetne osobe sa kojima volim da radim.

Pored mene, stripove uređuje Darko Tuševljaković – bratski delimo izdanja a mange po difoltu idu meni – a u pomoć nam priskače i Marko Vojnović. Obojici se mogu obratiti u po’ bela dana i noći ako se javi neki problem, kao i oni meni, da ne pominjem i ostale članove redakcije na čelu sa Borislavom Pantićem. To zaista pomaže, jer ovo i jeste timski posao. Više puta se desilo da neko ima rešenje za problem koji se javi, iako je to rešenje bilo pred očima. Multitasking te nekada prosto samelje. Ali kada znaš da nikada nisi prepušten na milost i nemilost, da nisi sam u projektu, onda nemaš ni razloga za stres.


Bio si uključen si u organizaciju strip festivala „Tras“. Kakav je trenutni status ove manifestacije?

TRAS! je bio sjajna inicijativa Marka Milenkovića iz knjižare Alan Ford, ali je naišla na zid 2020. godine jer je nastao ceo onaj kovid haos i lokdaun. Mislim da mogu reći da smo te godine hteli da dovedemo Hermana, što nije bilo samo na nivou pregovora već gotovo sigurna stvar, avionske karte su bile rezervisane. No, desilo se to što se desilo, a posle dve godine korone nekako je iščilela želja da se sa tim nastavi. Nismo pričali o tome, niti smo zakovali ekser u kovčeg TRASA!, ali nismo ni vodili neke razgovore na tu temu. Jednostavno nije vreme za to, i ne znam da li će ikada biti. A evo, vidim da su neke nove snage organizovale festival Tandara Mandara koji će 10. i 11. septembra da se odigra u Kluzu u Mite Ružića u Beogradu, tako da postoji neka alternativa. Želim im sreću i da ovo ne bude jedini. A ako nekog zanima, i ja ću biti tamo ispred Čarobne knjige, pa možemo da se družimo. (Subota 10. septembar u 19č.)

Koliko i da li stižeš da pratiš domaću (alternativnu i andegraund) strip scenu? Koga bi izdvojio?

Strip "Mu" Sare i Ane Živković možete čitati
upravo na našim stranicama
Stižem sve i pratim sve. Mada ja specifično posmatram strip i ne delim ga na domaći i strani. Strip je strip, i ako je valjan uopšte nije važno geografsko poreklo autora. Šta preporučiti? Ne znam da li treba ići dalje od Helly Cherry-ja i radova Sare i Ane. Njihova estetika je zadivljujuća.

A i sve te granice su dosta zamućene. Šta je domaći strip? Ako je neki od autora sa naših prostora? Ako se prvo objavi kod nas? Da li je Zograf andergraund ako je poznat širom sveta? Danas ni Kramb više nije andergraund, Špigelmana da ni ne pominjem. Aleksandar Petrikanović je objavio Prokleto igralište u Besnoj kobili – fenomenalan strip – i to bi po svim parametrima morao biti andergraund. Ali nije, to je jedan grafički roman izuzetnog kvaliteta objavljen u kvalitetnoj opremi i nalazi se u knjižarama. Bolje je te podele na domaće i strano, mejnstrim i andergraund, ostaviti po strani i fokusirati se na ono što strip jeste – umetničko delo koje se ceni kvalitetom a ne geografskim poreklom.

Mi smo imali period od jedno desetak godina, možda i više kada stripa uopšte nije bilo na kioscima i kada generalno nije bio toliko dostupan kao danas. Kao posledicu toga imamo prekid kontinuiteta masovne strip kulture na ovim prostorima i generacije koje nisu imale prilike da odrastaju uz strip. To se i te kako oseti kada se sa mlađima priča (mada sada te generacije imaju i po 30 godina). Koliko smo uspeli da se od toga oporavimo?

O, da. Taj period je zaista bio užasan, a iz ugla nekoga ko bez stripova ne može da živi – pa nije mogao ni tada – taj izdavački hijatus je bio noćna mora. Mi danas imamo izdanja koja su trebala da se pojave ovde pre deset ili dvadeset godina, a objavljuju se danas, baš zbog tog perioda. Ali kada je sve malo stalo na noge i kada su počela da se nižu izdanja, ispostavilo se da ljudi ovde izuzetno vole strip i da on ima publiku. Eto, i manga je zaživela ovde, a sa njom dolaze i neke nove generacije, kao što je u našem slučaju bilo sa Bonelijem. Neko će od njih da se zainteresuje i za druga izdanja, a neko će da ostane veran mangama. I to je okej, tako je bilo i u naše vreme. Važno je da nemamo više takvih brodoloma, a publika će biti tu i čekati nova izdanja. Ne strahujem za to.

Pre deceniju i više, naši izdavači su morali da pristaju na svakakve uslove vlasnika prava, da se bore za svako izdanje, a danas se dešava da nam se nude stripovi jer su stranci shvatili da je ovo dobar poligon da se predvidi uspeh nekog izdanja na globalnom nivou. Shvatili su da ovde ljudi dobro poznaju strip i odlično procenjuju kvalitet, i sada im je stalo do toga da u bibliografske podatke o njemu uvrste stavku „prevod na srpski izdavačke kuće XY“. Pa tako sada imamo svetske premijere na našim prostorima, kao što je ova Fantastične četvorke Aleksa Rosa u izdanju Čarobne knjige.

Kako ti se generalno čini stanje na domaćoj strip sceni ako se na primer ona uporedi sa scenom od pre 10 – pogotovu 20 godina? Tu mislim i na festivale, izdavaštvo, ponudu, potražnju, brojnost publike, interesovanje? I šta misliš da bi generalno pomoglo svim ovim aspektima strip scene?

Živo i sve življe. Iznenadim se kada vidim publiku danas, jer sam pre desetak godina skoro svakoga znao po imenu. Danas su to neki novi ljudi, neke nove generacije, i neki novi trendovi. Neki festivali opstanu, neki ne. Neki izdavači procvetaju, neke zamene neki treći. To posmatram kao organski i živ proces, ali ključno je da su ljudi ovde zainteresovani za kulturu stripa u svakom obliku. Danas je strip dalekosežniji nego pre deceniju ili dve, i nije rezervisan za malu skupinu ljubitelja ove supkulture. To danas nije čak ni supkultura, nego izraženi mejnstrim. Što je odlična stvar, jer bi se strip samo osipao i tonuo u male tiraže i sve manje skupine dok se i poslednji fan ne penzioniše. Iskreno, verujem i nadam se da će tiraži stripova od stotina preći na hiljade. To je još dug proces, ali velika ponuda raznih izdanja i sjajni naslovi su dobar put do toga.

Problem sa cenama papira je danas aktuelan. Valjda će i to proći. Postoje tvrdnje da je ta kriza veštački izazvana i da papira ima dovoljno, ali na kraju nas to ne treba da zanima. Nije poenta u tome. Poenta je da su cene za krajnje korisnike – izdavačke kuće i, na kraju, kupce – skočile višestruko. Kada ti se ispostavi predračun sa višim cenama, niko te ne pita da li je neki tajkun sa zapada namerno izazvao nestašicu da bi kupio novu jahtu. To je cena koju moraš da platiš ako želiš da štampaš. To je realnost. Ali i to će proći, kao i sve u životu.

Trenutno je aktuelna serija Sendmen, rađena po stripu. Dugo smo čekali na ekranizaciju za koju su mnogi smatrali da je nemoguća. Nakon silnog čekanja i pogledane prve sezone, kakvo je tvoje mišljenje o Netfliksovoj seriji?

Veoma sam zadovoljan. U principu, serija je vizuelno odlična sa zanemarljivim zamerkama. Vidi se da je Gejman tu imao dosta uticaja. Veći deo kastinga je odličan, uključujući Sendmena, Smrt, Džoanu Konstantin – uvek ističem Dejvida Tulisa kao Džona Dija, čovek dominira svakom scenom – uz nekoliko promašaja poput Gvendolin Kristi kao Lucifer. Muzika bi mogla biti bolja. Ali u suštini je u seriji preneto sve važno i posebno iz stripa. Vidim da postoje i negativne kritike, ali mislim da ti ljudi nisu baš pažljivo čitali Sendmena. Sećam se jednog komentara u kome čovek tvrdi da je okoreli fan stripa, ali nervira ga serija jer ima par biseks i gej likova. Pa ako si fan Sendmena kako tvrdiš, znaš da su isti ti likovi doslovno preneti iz stripa! Najvažnije je da se o seriji priča, o Sendmenu se priča, i primetno je da neki potpuno novi čitaoci kupuju taj serijal.

Kako ti se čini upliv stripa u svet filma - DCU, MCU, Paper Girls, The Boys, Lokot i ključ, Y... nove adaptacije samo niču? Da li je u pitanju na neki način i eksploatacija stripa, u nedostatku novih i originalnih ideja? 

Strip Y, poslednji muškarac objavljuje
upravo Čarobna knjiga
Industrija filma i serija odavno crpi inspiraciju iz stripa jer je ostala bez originalnih ideja. Sada su otkrili da je strip poligon fenomenalnih priča! Pa naravno, rekao bi svaki ljubitelj stripa, zato ga i čitamo. Neka, neka eksploatišu, strip iz toga može samo da profitira. Istina je da su neke adaptacije užasno loše – Locke & Key, na primer – ali to ne može da naškodi stripu, koji iz ove situacije izađe kao pobednik u oba slučaja. Ako je loša adaptacija, ljudi će kupovati strip da isperu loš ukus. Ako serija ili film valjaju, neki novi čitaoci će se pojaviti privučeni ekranizacijom. Postoji slučaj kada se ljudi obeshrabre lošom adaptacijom, ali mislim da su ti slučajevi ređi. Problem je što živimo u društvu kratke pažnje raspona zlatne ribice. Jučerašnja novost je danas stara vest. Svaki hit smenjuje novi u rasponu od mesec dana. Strip je tu ključan. On se ne konzumira brzo, za njega treba vreme, pažnja i staloženost. Uvek mu se može vratiti. Serije su kratkog veka, strip je večan.

Polako dolazimo do kraja ovog razgovora. Aktivan si kao strip novinar, jedan od organizatora strip festivala „Tras“, urednik u „Čarobnoj knjizi“ ali si i naravno pre svega veliki ljubitelj stripa. U kojoj ulozi se najbolje osećaš, koja te od ovih aktivnosti najviše „radi“ i, mogu li se uopšte porediti?

Rekao bih da je uloga koja objedinjuje sve i prožima sve ove uloge – čitalac. Čitalac sam bio, čitalac sam ostao. Ne bih bio ništa od ovoga da ne čitam, stalno, neprestano. Moja životna sreća jeste što sam našao posao u kome od čitanja mogu da živim, pa čitam još više.

Još kada sam kao klinac čitao stripove, pored mirisanja papira (da, ja sam jedan od tih), prvo bih pročitao impresum svakog izdanja. Pitao sam se kakvi su to srećnici koji rade na stripu i to im je svakodnevni „full time“ posao. A sada znam, i uživam u svakom trenutku. Tako da bih rekao da pored uloge čitaoca, najviše volim ulogu urednika. TRAS! mi je dao priliku da bolje upoznam neke ljude iz sveta stripa, pa i strane autore, ALI nisam baš socijalna i ekstrovertna osoba pa me je ta gužva i komešanje među ljudima iscrpljivalo. Festivale najviše volim na par sati, što nije opcija kad si deo organizacije. Novinarski posao je super kada čitaš nešto i svoja razmišljanja staviš na papir. ALI opet, treba nekada pripremiti priču koja ti se ne piše, treba cimati ljude za rukav, treba biti ekstrovertan, a to mi ne ide od ruke. Kod uredništva stripova ne nalazim nijedno „ali“. Radim baš posao koji je u potpunosti skrojen po mojoj meri, kao neko skupoceno odelo.

Prošli smo sve ono čime se baviš ali, da li si se ikada oprobao kao scenarista ili crtač? Da li te to privlači? Rekao bih da je to jedina aktivnost koja ti „nedostaje“ da napraviš pun krug i obuhvatiš sve što se u stripu, oko stripa i za strip može učiniti.

Ne, nisam. Nekoliko ljudi me je i pitalo zašto nešto ne napišem. Nemam tu želju. Mislim da mi je lepše sa ove strane stola, da strip čitam, analiziram, uređujem, oblikujem. Verujem da bi upuštanje u drugu ulogu kad bih pisao scenario razbio deo te magije. Čovek treba da radi ono što voli, i što mu ide od ruke. Ne možeš biti neko od stotinu zanata. Ako imaš želju da budeš kreativan, budi iz jedne oblasti i usavrši je što više. Ako ti deo te kreativnosti odlazi na drugu stranu, onda si polovičan u ovoj prvoj. Ne mora biti tako za druge, ali ja sam takav. Volim fokus.

Hvala ti na ovom razgovoru, nadam se da nisi previše iscrpljen [smeh]. Za sam kraj, otkrij nam šta trenutno čitaš i preporuči neki strip.

Nisam više iscrpljen od nekoga ko će da pokuša sve ovo da pročita. Srećno mu bilo.

Upravo sam (ponovo) pročitao mangu Nikad čovek Đunđija Itoa po romanu Osamua Dazaija u izdanju Stalkera. Toplo je preporučujem ali i upozoravam – nije lako štivo, udara u stomak. Od stranih izdanja, baš nedavno mi se dopala Alice on the run Gaspara Talmasea, istinita priča o devojčici usred građanskog rata u Ruandi. A od Čarobne knjige bih svakome preporučio poslednje dve knjige Bluberija i Viziju Toma Kinga. Viziju posebno, jer sam imao zadovoljstvo da ga prevodim pored toga što sam uređivao.

sa Nikolom razgovarao Nenad