Poslednja priča koja je objavljena u Dnevnikovo vreme, u suton nekadašnje Jugoslavije zastrašujuće je prikladna za taj trenutak u vremenu i prostoru. Sećam se da je devedeseta godina u svetskim razmerama bila obeležena dramatičnim porastom svesti o ubrzanom razaranju naše životne sredine, a ja sam kao klinac izgarao od ekološke svesti - za šta krivim Obrazovni program Radio-televizije Beograd i "Opstanak". Štaviše, to je jedini ideal koji mi je danas ostao, vremenom se pretvarajući u svest o nužnosti očuvanja sredine u kojoj postojimo kao vid borbe protiv istrebljenja. Nažalost, danas kao sredovečan čovek verujem da je ta borba izgubljena i da je klatno preteglo ka nepovratnom uništenju, ali to je već priča za sebe.

Posmatrano van svoje društvene angažovanosti, "Otrovni okean" je svojevrsni nastavak storija o Aboridžinima, koje neizostavno prati motiv ekološke katastrofe, samo što su Aboridžini u ovoj iteraciji Samoanci - nacrtani identično kao Aboridžini u ranijim epizodama.

Vremenom sam počeo da smatram kako je to insistiranje na povezanosti raznih "urođeničkih" naroda s prirodom čudan oblik rasizma evropejskih kultura, koje kroz te stereotipe ne daju američkim, kanadskim, brazilskim, australijskim i silnim drugim domorocima da se izvuku iz siromaštva i rezervata, već ih teraju da budu "prirodni" i što je moguće primitivniji. Kasteli je i te kako kriv za promovisanje takvog gledišta, pa i u ovoj priči. Marti je ponovo veliki beli spasitelj, jer među onim silnim urođenicima nije bilo nikoga da nasledi čudesnu moć starog vrača. I tako dalje i tako redom.

Da se razumemo, Sklavi se ne može kriviti za ovaj rasistički scenario, jer mu je i publika bila takva i to nije doživljavala kao nešto loše, već upravo kao izražavanje divljenja prema tim "primitivnim" i "neiskvarenim" ljudima. Svima nama je bilo lako da ih dehumanizujemo pa makar i u pozitivnom smislu, predstavljajući ih možda boljima i plemenitijima nego što zapravo jesu, jer su nam u neku ruku bili opravdanje za našu neumerenost i konzumerizam.

No, tako je kako je. Za ono vreme, ovo je bila ozbiljna priča o ekološkoj katastrofi i ozbiljno upozorenje do čega sve može da dođe ako se svetske sile i kapital ne obuzdaju. Upozorenje je prošlo nezapaženo, kao što smo i sami videli, pa danas trpimo posledice te neumerenosti. More je puno radijacije iz raznih izvora, ribe se dave od plastike, koju nakon toga mi unosimo kroz ribu koja se komercijalno izlovljava.

Kao i u slučaju Jugoslavije, kada smo poslednje stripove čitali dok se zemlja raspadala a negde ljudi ginuli, tako i svet u kojem sada živimo propada. Apokalipsa ne predstoji, već je u toku - samo što se ne čini tako jer je po sredi proces dugotrajan iz ljudskog gledišta, ali sa stanovišta planete, kraći od trena.

Pet hiljada godina ljudske civilizacije i dvestotinak godina industrijalizacije bilo je dovoljno da pobijemo dve trećine životinjskih vrsta s kojima smo delili planetu i da preostalu trećinu dovedemo na ivicu istrebljenja, pod uslovom da nije reč o vrstama s kojima smo u nekakvoj simbiozi. To je glavna poruka ove priče, koja je po mnogo čemu manjkava, ali onako objavljena pred sam početak globalnih društvenih i ekonomskih promena koje će dramatično ubrzati propadanje našeg životnog okruženja i komercijalizaciju naših života - ne može a da ne bude jedna od najznačajnijih i najtužnijih koje su do tada objavljene.

Ivan Nightflier Jovanović