16. juna, pre 50 godina, Zigi je Planeti poslao prvu dugosvirajuću zvučnu poruku urezanu u vinil: “The Rise and Fall of The Ziggy Stardust & The Spiders From Mars”.

Poruka je počinjala dramatično:
Imamo još svega pet godina za nas, kraj sveta je blizu.
Trideset i osam minuta kasnije, pred kraj poruke u “Rock’n’Roll Suicide” će nam reći da nismo sami; da smo lepi, i da je spasenje moguće ako mu pružimo ruku.

U istoriji rokenrola nema mnogo takvih udara, od one vrste koja tako dugo odzvanja.
Možda zato što nismo odmah shvatili njegovu snagu.

Prvo ukazanje Zigijevo nisu pratile prepune koncertne sale i sveopšte oduševljenje.
Kada je u proleće 1972. počeo prvu Zigi-turneju kritičari su bili zbunjeni (i zgroženi, tvrdi Pol Morli).
Ali, Bouvi je znao kome peva i čije sanjarije želi da raspali.
Stihovi “Let the children lose it, Let the children use it, Let all the children boogie” su pogađali koga je trebalo i gde je trebalo.

Pojava Zigija u životu nove generacije željne električnog naboja, ludih fluida, drugačijih heroja, bezobrazluka, drugosti i slobode napravila je krater koji je vidljiv na površini Planete i posle pedeset godina.

(Bouvi je u tome možda uspeo i zato što se odrekao Zigija za manje od godinu dana, neočekivano, pred publikom.
Ali Zigi se nije mogao ubiti, zato što nikad nije ni postojao, pa je stvorenje tako postalo besmrtno, da Bouviju večno viri preko ramena.” (Pol Morli, još jednom)

Na obroncima tog Zigi-kratera decenijama izrastaju novi bendovi, žanrovi, idoli, muzika, knjige, teze, čak i čarape u šoping-molovima. Ali njegovo središte je i dalje čisto i prazno.
Kao da čeka da Zigi sleti i sve nas raznese još jednom.
Na pedesetogodišnjicu objavljivanja vinila pojavio se i novi remiks pesme “Starman” - divan, vredan ko zna kog po redu preslušavanja.

Ne zaboravi, na omotu albuma je pisalo:
To be played at maximum volume.

Nebojša Krivokuća