Na prvi pogled, izgledala je kao jedna od knjiga koje su menjale detinjstvo, prepuna naizgled neusklađenih i haotičnih boja, kao rad iz likovnog u srednjoj školi na slobodnu temu. Avanturistički naslov probudio je uspomene na neke davne i nikad zaboravljene knjižice u kojima su se spominjali vlakovi, polasci, pa i stanice. Na poleđini je uz nezaobilazne i nikad inventivne knjiške osvrte poput ovih, stajala i Osterova pohvala mladom kolegi. Na prvi pogled izgledala je toliko ubedljivo, lucidno i pomalo kičasto da sam zabezeknut činjenicom da je na prvi pogled proletos nisam uzeo, niti čitao, sve do usputnog sajamskog šopinga u kojem nikad ne znaš kako neki naslovi završe u kesama koje vučeš do parkinga. 

Nisam imao pojma da je Atoča glavna madridska stanica u centru grada tako da me je već mesto radnje iznenadilo i zapuhnulo na jedan prijatan i egzotičan način, podsetivši na savršenstvo Lisabona, recimo. Mladi američki stipendista sa srednjeg zapada, u boravku u prestonici Španije, sa svojim polupatetičnim prenemažućim i nadmenim stavom, sa čudnim sumnjama u sopstvenu vrednost u bilo kom smislu, sa gomilom belih i žutih pilula u borbi protiv opet polupravih napada panike ili anksioznosti pripoveda minimalistički i dozvoljava da čitanje prođe podjednako brzo kao gledanje Vudi Alenovog filma na primer, na koji zapravo i liči, knjiga, ne narator i junak.

Mladi pripovedač je zapravo pesnik koji ne veruje u kvalitet svog pesništva iako ga stipendija, prijatelji, žene, poznati i manje poznati ljudi koje upoznaje ubeđuju u suprotno, mladi pripovedač tvrdi da natuca španski i da razume tek svaku prestupnu reč iako više no uspešno recituje na književnoj večeri ili govori na tribini u prepunoj sali, mladi pripovedač jedri toplim gradskim madridskim noćima duvajući hašiš, pijući suva vina, lažući naizgled minhauzenovski kada god stigne i koga god stigne, a zapravo mladi pripovedač samo odrasta tragajući za identitom, ostacima dobro skrivenog samopouzdanja i manje skrivenih poetskih i proznih talenata.

Ubacivanje stvarnog terorističkog napada koji je na Atoči odneo stotine žrtava pre neku godinu u poslednju fazu knjige, omogućilo joj je da prodiše i van standardnih introspektivnih elemenata koji dominiraju romanom, da aktuelizuje, osvetli i probudi pomalo usnulu priču, da nametne mnoštva pitanja iz evropskog političkog života koja i danas dominiraju njenom scenom, a bez potrebe da ulazi preduboko u temu u potrazi sa stvarnim odgovorima, tipično američki zapravo.

Vickasto je štivo, veselog ritma, puno duha, očišćeno ikakvih tragova pretenciozne visoke proze, lagano, jednostavno, neretko duhovito i puno fantastično uhvaćenog duha velikog, svetlog i prelepog grada. Podsetilo je na mnogobrojne američke autore koji su u nekoj od evropskih prestonica tražili tragove drugačijeg života, i prijalo je više no mnogi drugi slični. Pa, iako je Tedžu Kol bio ubedljiviji, Kolbek brutalniji, Lerner je blistao na sasvim specifičan način nekog kome i nije mnogo stalo da bude ubedljiv, brutalan ili poseban. Prosto je kul lik kojem je pretpostavljam dovoljno da mu Osterove reči krase šareni omotač proznog prvenca.

Marko Gaić