Iskreno, bio sam više uplašen, nego uzbuđen zbog čitavog koncepta koji se širio internetom mesecima pre izlaska filma. Ideja da se Sem Rejmi vratio na veliko platno je trebalo da me navede da budem srećan, oduševljen. Ali ne, bio sam zabrinut da je postao samo zamena koja je došla da predvodi Kevin Fajgov brod koji drugi nisu prihvatili da preuzmu.

Četvrta faza Marvelovog Univerzuma je mlaka varijanta koja i nije ostavila previše tragova da bih mogao da kažem da jedva čekam da vidim šta će se desiti. Deluje mi kao da su svi novi filmovi, kako godine prolaze, sastavljeni više u sobi za sastanke od strane korporativnih magova koji koriste specijalne efekte da bi postigli što više besmislenih, šatro uzbudljivih scena, koje nisu providne samo desetogodišnjacima. Iskreno, nisam želeo da vidim istu priču u Rejmijevom opusu.

Ali dobro, ipak je to Sem Rejmi, tako da sam uzeo kartu i otrčao da odgledam, tj. da dam šansu filmu. I seo sam u skoro praznom bioskopu u kom je prosek godina bio jednocifren, uključujući mene, gde sam jedini ostao da odgledam post-credit scenu, dok je lik cupkao nogom iza mene čekajući da izađem, jer kao završio se film, ne znajući uopšte da je Marvel upravo poznat po njima.

I iskreno da kažem, oduševio sam se. Doktor Strejndž u Multiverzumu Ludila je kidalica. Sem Rejmi se vratio. Ne mogu reći da mi je omiljeni Marvelov film, niti je blizu Spajdermen trilogije koju je Sem odradio još početkom novog milenijuma. Ali mogu iskreno reći da sam se posle mnogo vremena potpuno uživeo. A to je sve zbog toga što nije delovao kao moderni Marvel blokbaster odrađen po sličnoj formuli. Od ekspresivnih kadrova koje zapravo podstiču vizualnu naraciju i stvaraju osećaj šokova, ludila, nenormalnosti, osmeha i suza, do ideje da likovi zapravo deluju kao ljudska bića koja žive u našem svetu. 


Fokus je na iskrenosti, drami između ljudi. Toliko sam srećan što sam ponovo mogao da vidim Sem Rejmijeve stare motive u novim izdanjima. Od toga da je potpuno fokusirao Stivena Strejndža kao osobu koja je spremna da zaštiti ljude oko sebe, do stepena gde konstanto i efikasno pronalazi način da nas uključi u priču, kao i ostale koji ne mogu da prelaze iz dimenzije u dimenziju, i iz akcije u akciju. Dovoljno je uporediti bilo koji kadar iz Rata Beskonačnosti (Infinity War) i verziju Doktora Strejndža koji se bori protiv vanzemaljskih pridošlica, sa Rejmijevom verzijom. Akcija je mnogo jasnija, živopisnija, kreativnija, stresnija jer ima mnogo više uloga (stakes) koje nas drže prilepljene čekajući da vidimo šta je sledeće što će se desiti.

Osvežavajuće je gledati majstora na delu koji stoji iza kamera; majstora koji je uspeo, dvadeset godina ranije, da stvori savršenu formulu za superherojske filmove. Stvorio je magiju, bacio je čini koje su se vremenom previše razblažile u mlaku varijantu ustajalog neukusa. Nažalost, ustajalost i dalje postoji, jer je potrebno videti gomilu filmova i serija da bi se razumele ekspozicije, reference, ali na taj način Marvelova franšiza funkcioniše i nažalost ne možemo protiv toga.

U jednom trenutku, tokom filma kada su se Iluminati pojavili bio sam preplašen, šokiran idejom da će se film nastaviti u pogrešnom smeru. Vidi se da su ubacivali dodatke i likove čisto da bi pridobili fanove stripova sa dijalozima koji deluju besmisleno u trenucima, snimljene scene u podrumu okruženom zelenim platnom i mislio sam da je gotovo sa savršenstvom i da ulazimo u ništavilo. Mislio sam da će pojedinci kao što su Profesor X i ostali članovi Iluminata ostati do kraja filma. I moja duša samo što nije krenula da izlazi iz cinične ljuske.

Ali gospodin Sem Rejmi je uveo Vandu. I smejao sam se kao ludak gledajući je kako ih ubija bez ikakve muke. Iskreno, najbolji način da se ubace dugo očekivani karakteri u vidu Cameo Characters, je da iscimate Sem Rejmija da ih sve pobije. Generalno film deluje kao da su Kevin Fajgi i Sem Rejmi roditelji.

Kevin je onaj roditelj kod koga sve mora biti po PSu, savršeno inteligentan, uspešan, koji garantuje milijarde dolara zbog svog mikimausovskog konglomerata; a Sem Rejmi je roditelj koji ti na kvarno kupuje sladoled i dozvoljava da gledaš horore. I stvarno sam oduševljen što je studio dozvolio da Sem podigne film na nivo jezivog.

Ko bi ikada rekao da će u trećem činu MCU filma biti zombi Doktor Strejndž koji drži sentimentalni monolog o veri u sebe. Ko bi rekao da će Vanda Maksimof biti jedna od najsurovijih Marvelovih negativaca. Ona je sve vreme potpuno posvećena i nikada neće stati, pa makar ubijala sve redom da bi postigla svoj patos, tj. cilj. I to je jedan od razloga zašto je Sem Rejmi jedan od najinspirativnijih filmskih stvaralaca za mene. Otkad je bio klinac pronalazio je najluđe i najekspresivnije načine da snimi scenu. I uvek je imao bolesne i nenormalne ideje koje su ujedno smešne i jezive. I ništa od njegovih boleština ne bi funkcionisalo da nema jednu osobinu koja ga pretvara u genijalca, a to je empatija prema ljudskim bićima.

Prvi film Doktor Strejndž, koji je režirao Skot Eriksen, Stiven Strejndžev cilj je bio spasiti ljudski život, bez obzira na sve. I interesantno je bilo posmatrati kako otkriva nesebičnost koju je uvek imao u sebi, zakopanog ispod grandioznog ega koji mu nije dozvoljavao da vidi svet kakav jeste. Smatram da smo izgubili taj pristup u njegovim sporednim pojavljivanjima u sledećim filmovima. Predstavljali su ga više kao čoveka koji ima moć, nego kao nekoga ko želi da spasi svet.

Rejmi preuzima motivaciju iz prvog filma, pogotovo opipljive, specifične i humane karakteristike, i podiže ih na viši nivo. Strejndževa veza za Kristinom je uvek trebala da bude sastavni deo njegove karakterizacije. Od prvog filma kada prihvata svoju sudbinu, on i dalje nosi polomljeni sat koji mu je poklonila. Jer svestan je da ne može da ga promeni, da ga popravi, da utiče na teret koji vreme nosi sa sobom. I on nikada nije nastavio dalje posle toga. Ali nažalost, nismo imali prilike da čujemo kako priča o njoj, kako pati zbog nje, jer je bilo previše narativa da bismo se bavili emocijama, kao npr. Tanos koji je dolazio da uništi pola univerzuma.

Ali Sem Rejmi je uspeo da u čitavoj lucidnosti pronađe vremena za izgubljene teme koje istražuje kroz ovaj film. Jednostavno, pronašao je način kako da uđe u likove i prizemlji ih, kao što je uvek i uspevao, pogotovo u filmu Spajdermen 2. Vanda, Amerika, Stiven su suočeni sa gubicima. Sanjaju o stvarnosti gde njihova patnja nestaje. Gde mogu živeti svoje fantazije i pobeći od košmara koji ih pritiskaju svakodnevno.

Na kraju dana, multiverzumsko ludilo predstavlja njihovu ideju da je moguće pronaći svet gde će se naći u zagrljajima voljenih. Doktor Strejndž i Multiverzum Ludila je čudan, kempi, nenormalan, savršen film koji ima petlju da pita ove titane pop kulture jednostavno pitanje. Isto pitanje koje Sem Rejmi postavlja superherojima od dve hiljade i druge godine: „Da li si srećan?“ Da li ovi izmučeni heroji, koji su stalno na ivici da postanu svoje najgore verzije zapravo mogu biti srećni?

Stoga me je ovaj film oduševio i nagovestio da možda ipak ima nade za Marvelov Univerzum.

Stefan Megić