Januar je za predano čitanje ili makar usputno listanje putopisa, januar pre bilo kog drugog meseca. Kao i za potpuno i kratkoročno skidanje brade. Tako rezonujem. Novi početak zahteva nove misli koje će da putuju daleko i široko, i novu bradu koja će se pažljivo negovati tokom tih putovanja. Malobrojni januarski spisi su me stvarno odveli na putovanja van misaonih procesa u godini čitanja, a oni koji jesu zauzimaju posebno mesto na polici omiljenih i godine se pamte po njima. Ovu sam planirao bojiti suncem, toplinom i prostranstvima kojima se ne vidi ni početak ni kraj. Zato Afrika.

Nepreglednost i poetičnost večnog siromaštva vrelog crnog kontinenta zapuhnuli su od početka čudnovatog spisa koji je odmah stavio do znanja da neće mariti za hronologiju pisanja u bilo kom pogledu. U tom smislu biće ovo pomalo haotično lutanje velikim brojem afričkih zemalja tokom dosta širokog vremenskog perioda, od sredine šezdesetih i početka oslobađanja od kolonijalne čizme pa do kraja veka. Detalji autorovih poseta gotovo nestvarnim zabitima, neobeleženim putevima i nepostojećim pravcima, na papiru su reportažne, novinarske, kolažne, a iznutra duboko lične i pune neskrivenih simpatija i nekritičkog poštovanja prema istoriji kontinenta i njegovih stanovnika. 

Decenijama je Kapušćinski, poljski novinar i istraživač, krstario Afrikom i to najčešće sa poluispravnim domorodačkim terencima, pešačio danima po pustinjskoj vrelini na kojoj se umire, pričajući sa ljudima kojih nema u knjigama, koje ne beleži istorija koje nećete naći nigde osim ako ne zađete duboko i daleko u srce prostora. Živeo je sa ljudima, bosonogim, siromašnim materijalnim dobrima, bogatim nekim neobjašnjivim spiritualnim duhom. I svo vreme pisanja, gotovo da ne biste ni na tren mogli da osetite da se žali, da se muči ili da ne biste i vi isto tako, ma koliko zastrašujuće to zvučalo. Davili biste kobru težinom sopstvenog tela u samoodbrani, gledali ostarele lavove kako u očaju komadaju ljude, lično proživeli devet krugova pakla malarijske groznice dok vam upućeniji lokalci koji su je preživeli natovare sanduk na vas i sednu na njega ne bi li vas ugrejali, otkrivali na podnevnom peščanom suncu zašto se samo voda voli više od žene, zašto je voda blago veće od ostatka univerzuma, skrivali se pod senkom jedinog drveta bagrema i slušali domorodačke priče, jel da da biste.

Kontinent bez pisane istorije, bez naznaka za promenama u nadolazećim milenijumima, i bez rashladnih sistema koji bi omogućili disanje na bilo kom pedlju kontinenta izuzev u tako dinamično i simpatično opisanoj Ruandi, zemlji u koju sam se nakon čitanja zaljubio. One koja je van tokova, van puteva, van informacija i van svesti da van nje postoji život. Ona koja je bila kolonija više država a pojma o tome nije imala. Kakva zemlja.

Kažu da je autor ovim spisom stvorio novi književni žanr, reportažni roman. Kažem da je to irelevantna birokratska kategorija. Čitanje obogaćuje, u svakom mogućem aspektu. Tokom čitanja se sablažnjavate, plačete, histerično smejete, vičete i ričete, živite kontinent koji nikada i nikako nećete živeti, najverovatnije. Čitanje koje peče kao saharsko Sunce i boli kao priča o groblju slonova, najtužnija koju sam u životu pročitao.

Daleko je, i daleka mi je, Afrika, ostala i posle ovog čitanja. Malo je bolje dišem, daleko bolje razumem, ali je daleka, nepregledna i nedostižna. Afrika pripada Kapušćinskom, niko je osim njega ne voli i ne poštuje toliko. Meni ostaje lepota pisanja i doživljavanja trenutaka i milisekundi koje je hvatao Rajnsmajer širom sveta, ili toplina i umirujuće dejstvo Maksimovića kao jedini putopisi posle kojih sam stvarno i putovao na mesta o kojima su pisali.

Marko Gaić