Otisnuvši svoje junake brodom u mirni, noćni mediteran, Pamuk je podsetio da velike romane katkad valja početi van glavne pozornice, u putu, kao knez Miškin u onom ledenom vozu ili sam autor u svom Snegu.

Prekookeansko putovanje ka dalekom istoku u diplomatsku misiju sultanove delegacije, imaće svoje usputno zaustavljanje na mitskom, mističnom ostrvu Mingeru, pomalo zabačenoj provinciji umiruće osmanske imperije na kojoj je buknula epidemija koja preti da se prelije dalje ka Evropi i koja će fantastično odglumiti pad velikog carstva i njegove vekovne unutrašnje sukobe.

A taj beli, osunčani, čudni Minger, dovoljno udaljen od kopnenih komšija sa svih strana, podjednako naseljen grčkim hrišćanima, obrazovanijim i prosvećenijim, i islamskim stanovništvom, sa stabilnom lokalnom samoupravom, sa onim divnim trgovima i skverovima koji kreću od lučnog pristaništa, pijacama koje cvrče i uvijaju se na gore u sve uže uličice koje i dalje mirišu na more, jasno je beše ne samo ogledalo carstva koje će ga u priči ogoliti, nego i izmaštana utopija potrebna svima, a naročito autoru koji je umoran od poznatih mesta i još poznatijih pisaca sklonio ne samo svet na nepostojeće ostrvo već i svoje pero prepustio gošći autorki, potomkinji glavnih protagonista priče koji preživehu epsku epidemiju.

A kužna epidemija pak, isuviše bolno imitira kovid stvarnost, razdire sličnostima i paralelama, otporu karantinskim merama, verno oslikava socijalne i verske razlike po društvenoj vertikali, i na kraju eksplodira u seriji ubistava, preokreta, pa čak i unutrašnjih revolucija, kontra revolucija i neuspešnih osamostaljivanja. Epidemija će romanu doneti slavu jer će mu se pristupati kao zastrašujućem kovid dokumentu, baš zato što ga je autor počeo stvarati pre ove današnje pošasti, no vremenom će ostati više kao podsetnik da su se događaji svih oblika već odigrali u uvek istim cikličnim krugovima punim bolnih i i istih propuštenih lekcija. Samo je potrebno pažljivo čitati davno napisanu istoriju, ali ne onu iz pobedničkih udžbenika, no iz krvlju stvaranih ličnih iskustava i večitih ožiljaka.

No, možde mnogo više od epidemije, aktuelnog će turskog sultana boleti zastrašujući opis jedne sumorne vladavine, sa sve simulacijom Gulanovog neuspelog puča, dubina seciranja nesreće velikog naroda i ljubavi prema istom koja je kod lokalno odbačenog nobelovca veća no u svoj islamskoj stvarnosti.

A najviše od svega, ostaće čisto književni trag na odabranim policama, veličanstvenost pripovedanja, raskošnost stvaranja, umetnost krosvremenskog povezivanja, bogatstvo likova, toplota u pristupu unutrašnjim svetovima junaka i antijunaka, taj fantastični mingerski mikroskosmos, udaljen od svega, i blizak svemu, doveden i do današnjosti i ostavljen da čeka na članstvo u Uniji.

Veliki je Pamuk.

Marko Gaić