Utoliko mi je ova epizoda, inače omaž Lavkraftu i Hičkoku, s jedne strane vrlo zanimljiva a s druge potpuno nezanimljiva.
Kasteli u svom dobro znanom maniru krade motiv uklete filmske trake (zakleo bih se da sam gledao neki stari film u kojem je "Nekronomikon" zapravo filmsla traka a ne knjiga) i vraća u priču lika kojeg smo upoznali još u pradavnoj priči "Užas u Providensu/Kuća na granici sveta", time igrajući na kontinuitet serijala - i tako neko vreme održava čitaočevu pažnju, relativno solidno preplićući elemente krimića i horora, sve do same završnice ove priče, kada se potka rastače u fantazmagorijski apsurd. Naravno, to nije proisteklo iz Kastelijeve scenarističke nesposobnosti, već je i to samo po sebi omaž i Lavkraftu i Hičkoku. Priča se završava Martijevim probijanjem četvrtog zida, odnosno neposrednim obraćanjem čitaocu u vidu pojašnjenja da je epizoda posvećena stogodišnjici Lavkraftovog rođenja i desetogodišnjici Hičkokove smrti. Iskren da budem, ne sećam se ali čini mi se da taj kadar nije bio objavljen u Dnevnikovom izdanju, tako da sam tada verovatno propustio taj podatak.Ako ćemo i dalje iskreno, bio sam u iskušenju da "Nekronomikonu" dam 3*, međutim valja odati priznanje Kastelijevom pripovedačkom umeću, kojim je upleo u sve ove elemente u jednu priču koja koketira s dilandogovštinom (usput, Marti ga pominje) a i Deveskovijev crtež je pravo osveženje za oči nakon grdobe iz prethodne priče, tako da ipak 4*. Ivan Jovanović Nightflier