Legendarne muzičke teme neretko su među prvim asocijacijama kada je reč o nekom filmskom klasiku. Mimika i pokret više nisu jedini elementi glumačke veštine na koje se filmski glumci oslanjaju. Međutim, kako je bilo pre nego što je zvuk mogao biti zabeležen? Koji su to filmovi koji su i pre ovih mogućnosti uspeli da steknu status vanvremenskog?


Dvanaestominutno filmsko ostvarenje Žorža Melijesa iz 1902. godine Le Voyage dans la Lune (Put na Mesec), inspirisano delima Žila Verna i Herberta Džordža Velsa, smatra se prvim filmom iz žanra naučne fantastike. Osim što predstavlja zametak novog žanra, ovaj film prožima i kritika viktorijanskog društva i industrijske revolucije. Naučnici su predstavljeni kao oni koji uništavaju sve ono što im dođe pod ruku. Vođeni profesorom Barbenfouillis-om (kog u filmu igra sam Melijes), sleću na Mesec ubovši ga raketom pravo u oko prilikom sletanja. Na Mesecu nastaje opšti haos izazvan njihovim dolaskom, a tamošnje stanovništvo tretiraju kao divljake bez moći rasuđivanja. Naposletku uspevaju da se vrate na Zemlju i to pukom slučajnošću. U poslednjoj sceni pojavljuje se statua profesora Barbenfouillis-a sa natpisom Labor omnia vincit. Neprijateljski i arogantni stav naučnika prema stanovnicima Meseca razlog je što mnogi ovaj film vide i kao antiimperijalističku satiru.

Sledeći na repertoaru je Das Kabinett des Doktor Caligari (Kabinet doktora Kaligarija) iz 1920. godine. Ovaj ekspresionistički film smatra se prvim dugometražnim horor filmom i prvim filmom koji gledaoca vodi u um, uslovno rečeno, ludaka; uslovno rečeno jer do kraja ostaje nerazjašnjeno da li je glavni lik i narator zdravog razuma. Ova tehnika nepouzdanog naratora u književnosti je prisutna još od antičkog doba, a sada je svoje mesto našla i na filmu. Priča prati hipnotizera koji koristi mesečara da čini ubistva u jednom brdskom selu. Film istražuje teme brutalnog i iracionalnog autoriteta, neki smatraju da je metafora za poslušnost nemačkog naroda i nespremnost na pobunu protiv poremećenih autoriteta. Budući da je film nastao dve godine nakon završetka Prvog svetskog rata, Kaligari je često interpretiran kao nemačka vlada za vreme rata, a mesečar Cezar kao običan čovek koji je primoran da ubija. Još neke teme filma su kontrast između bezumlja i zdravog razuma, subjektivna percepcija stvarnosti i dvojaka priroda čoveka.

Još jedan je nemački ekspresionistički film ostavio dubok trag u kinematografiji. U pitanju je film Metropolis u režiji Frica Langa iz 1927. godine. I u ovom filmu prikazane su posledice koje je ostavio Prvi svetski rat, štaviše, Lang je predvideo totalitarizam i stanje u nemačkoj državi koje je usledilo. Metropolis predstavlja prvu distopiju na platnu i uzor za kasnija ostvarenja u ovom žanru. Lang je ideju za film dobio prilikom jedne posete Njujorku 1924. godine i to se i vidi u kadrovima koji prikazuju odnos nebodera i građana mravlje veličine. Arhitektura grada u skladu je sa hijerarhijom društva, vladajući sloj živi u luksuznim kulama, a običan narod u podzemlju. Ove dve jako kontrastirane klase nemaju gotovo nikakvih dodirnih tačaka sve dok sina upravnika grada ne zaintrigira jedna devojka iz sveta običnih. Metropolis je u srži optimističan i neguje stav da ljudskost i ljudsko srce imaju sposobnost da nadjačaju teror.

Ne bi bilo pošteno govoriti o nemim filmovima, a ne spomenuti Čarlija Čaplina. Jedan od njegovih najuspešnijih filmova je City Lights iz 1931. godine, koji mnogi smatraju jednom od najboljih komedija svih vremena. Čaplin je bio vrlo hrabar kada je odlučio da ideju za ovaj film sprovede u delo, budući da je snimljen čak četiri godine nakon filma The Jazz Singer, prvog zvučnog filma u istoriji. Čaplinova čuvena persona skitnica zaljubljuje se u slepu devojku koja prodaje cveće i uz pomoć imućnog gospodina pokušava da nabavi novac da joj obezbedi lečenje. Iako često opisivan kao previše konzervativan i sentimentalan, ovaj film ukazuje na značaj nade, koja je u to vreme, dve godine nakon sloma berze na Vol stritu i pri početku Velike depresije, narodu bila preko potrebna.

Za kraj, treba spomenuti i film koji je ove godine napunio 100 godina – Nosferatu, koji je režirao F. W Murnau. Ova nezvanična adaptacija Stokerovog romana Drakula ostavila je ogroman trag u kinematografiji i popularnoj kulturi i postavila standard za sve naredne horor filmove. Mnogi elementi karakteristični za žanr horora prvi put su viđeni upravo u ovom filmu. Grof Orlok je prvo pravo čudovište viđeno na velikom platnu koje je i danas prepoznatljivo na prvi pogled, dovoljno je videti njegovu siluetu. Ćelava glava, špicaste uši, pogrbljena ramena, bled ten, veliki grbavi nos i guste obrve stvarno jesu jedinstvena kombinacija za nezaboravan lik horor filma. Zasluge za ideju o izgledu glavnog lika treba priznati producentu Albinu Grauu, koji je navodno od jednog srpskog seljaka čuo priče o susretima sa vampirima. Iako su vampiri u popularnoj kulturi poprimili karakteristike Drakule Bele Lugosija, fizički prikaz lorda Orloka u filmu Nosferatu jasno prikazuje svu monstruoznost vampira. S druge strane, pored čudovišnih događaja, jedna od tema filma jeste i univerzalna tema usamljenosti koju grof Orlok oseća zbog onoga što jeste.

Značaj ere nemog filma jeste u tome što je ona bila začetak nove grane umetnosti. Iako tada nije bilo moguće zabeležiti zvuk, ovi režiseri su uspevali da nađu način da jasno prenesu poruke svojih filmova, a glumci da se izraze pokretima i mimikom. Takođe, film je tada za publiku predstavljao oblik zabave i beg od realnosti, koja je u to vreme bila naročito surova.

Nina Bojović