Sudar titana: Metallica vs. Megadeth ili Megadeth vs. Metallica



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Ovaj tekst je u pripremi zadnjih dvije decenije. Puno vremena. Originalno sam htjeo da iskažem svoje mišljenenje, ali se vremenom pokazalo da bi to samo bilo još jedno u moru mišljenja i bilo bi potpuno neprimjećeno, sahranjeno od milion sličnih tekstova i mišljenja svakoga ko nije apsolutni iliterata i zna da napiše barem nekoliko osnovnih prosto proširenih rečenica. Nažalost, upravo takvi su i najvokalniji, najuporniji – željni pažnje bez obzira na posljedice. Treba čekati pravo vrijeme. A onda sam postao indiferentan, jer, na kraju krajeva, koga briga što ja mislim, i što ja očekujem da ću promjeniti sa svojim pisanijem. Tako su prolazile godine i evo više nego dvije decenije, sve do prije par dana kada sam počeo da preslušavam diskografiju oba benda. Stari crv nemira se pokrenuo i počeo ponovo da rovari. Kao fan muzike oba benda, ipak đavo ne da mira i „Neke Rane Krvare Večno“ pa evo napokon i ovo da podjelim sa vama.

Ovo je poređenje rada dva velika benda čije sudbine neodvojivo vezane njihovim glavnim akterima koji su u najvažnijem periodu, tj. na samom početku karijere, bili dio jedne ekipe koja je napravila dva (ili jedan ipo) velika albuma, možda i dva najvažnija albuma u metalu - James Hatfield, Lars Ulrich i Dave Mustaine. Da je Cliff Burton preživio, i on bi bio na ovom spisku, ali ga je naslijedio James Newsted kojemu je prekipilo i jednostavno prekrstio sa bendom. Velikana bas gitare Roberta Truilloa razumijem zašto je odlučio da bude dio benda Metallica i to je priča za sebe kojoj nije mjesto ovdje i sada. Ovo je apsolutno najvažnija nebitna stvar na svijetu ☺

Dajem sebi za pravo da napišem ove redove, pohvale, kritike i opservacije jer oba benda pratim od sredine osamdesetih i mišljenja sam da je potrebno objektivno napisati jedan članak o ovoj temi. Potpuno mi je jasno da postoji mogućnost da jedan dio fanova pogrešno razumije moje riječi, zato vas molim da, ako čitate ove redove, da ih polako pročitate, da dobro shvatite o čemu govorim, i ne stavljte vaša očekivanja u moje riječi.


Ova razmišljanja su pustila korijen devedeset prve godine, kada je presnimljena kaseta Metallica crnog albuma iz Mađarske, preko Srbije, Crnogorskog krša i kanjona, napokon došla do Boke Kotorske sa nekih cirka mjesec dana zakašnjenja od dana izlaska albuma na svjetsko tržište. Vjerujte, za to vrijeme je taj rok bio nevjerovatan jer je tadašnja Jugoslavija bila ugušena sankcijama i bratoubilačkim ratom i bilo što od svjetske produkcije je do slušalaca dolazilo sa mjesecima zakašnjenja. Na momente nije bilo što da se stavi na trpezu, a ne da se sluša muzika. Prijatelj mi je uručio neoznačenu TDK metal kasetu (za takav bend se nije štedilo) i kaže slušaj i reci mi što je to. Nisam mogao da prepoznam bend koji sam do tada slušao danonoćno, čiji „... and Justice for All“ sam znao napamet i stihove imao napisane na koricama knjiga, svesaka, na odjeći, obući i na doručku. Nisam htjeo da prihvatim da je Hatfield počeo da pjeva umjesto da bijesno reži kao na prethodnim albumima. Long story short, crni album mi je bio veliki šok. Kao fanu koji je do tada bio navikao na sasvim drugačiji muzički pravac od strane ovog benda, bilo mi je potpuno neprihvatljivo i nejasno kako su mogli toliko drastično da skrenu sa dotadašnjeg kursa. Tek sam nakon dosta vremena shvatio da je u osnovi crni album dosta dobar muzički uradak, i da je sunovrat bio ljudski, ne toliko muzički. Muzički je stigao ubrzo.

Bend Metallica je od skoro mizernih početaka i vrlo loših životnih uslova, odličnim muzičkim idejama i upornošću, sa tri albuma dospio na tron svjetskog metala, pa i šire. Već sa „...and Justice for All“ su se počele nazirati i besmrtna slava koju na primjer imaju AC/DC. Međutim, daleko od pogleda publike, problemi su počeli polako da se gomilaju, i već na turneji za Justice albumom je bila primjetna promjena u ponašanju benda i prvi put su postali nadmeniji, suviše samouvjereni i jednostavno bezobrazni i bezobzirni. Sve je to izgledalo naivno, ali đavo je došao po svoje. Naravno, Metallica je za mene kao klinca, ali i za sve ostale fanve u totalnoj infatuaciji sa ovim „modernim vitezovima“ koji stvaraju tako moćnu muziku sa tako jakom porukom, su bili nedodirljivi, bez ikakve mane i najčistiji na svijetu. Istina je bila da je cijeli bend polako padao u klopku velikog uspjeha, alkohola, droga, umišljenosti i grandomanskih ideja koje su dovele do svih pretjerivanja tokom „Load“, „Reload“ albuma, one megalomanske grozote od živog albuma sa orkestrom, te besprizornog iznošenje svog prljavog veša kroz tadašnje video snimke i snimanje dvije godine njihovog života. To je bilo moralno dno benda.

A sada je na redu Megadeth.


Nakon što je potpuno opravdano Mustaine dobio pedalu iz Metallica-e, njegov ego kao Mont Everest ga tjera da u vrlo kratkom roku osnuje novi bend, Megadeth, i da uskoro objavi i album, koji u početku i nije bio baš najbolje prihvaćen. Sa Mustaineovom upornošću, ali i David Ellefsonovom podrškom i neupitnom odanošću, bend vrlo brzo postaje lokalna atrakcija, a već nakon drugoga albuma i svjetska. Planetarni uspjeh i apsolutno prvu poziciju koju dijele sa Metallica i Slayer postižu sa „Rust in Peace“ albumom koji je pravio brisani prostor pred sobom. Tadašnja turneja „Clash of the Tytans“ samo je pokazala njihovu dominaciju. Za razliku od Metallica, problemi u Megadeth su bili malo drugačiji i počeli su već mnogo prije nego što većina vas sluti. Dave Mustaine, pored toga što je genije sa gitarom i notama, je egocentrik neviđenih razmjera. To, upareno sa alkoholom i drogama koje su ga pratile dugi niz godina, su znali da stvaraju nepodnošljivu atmosferu u bendu, i stvarno je nevjerovatno kako je ekipa Mustaine/Ellefson/Friedman/Menza uspjela da opstane toliko dugo i iznjedri jedne od najboljih i najvećih albuma u metalu. Za razliku od članova Metallica-e, koji su se, budimo iskreni, preseravali u javnosti i tripovali da su zvijezde (ne zaboravimo svu frku oko Napstera, djetinjasto Larsovo ponašanje, koketiranje sa mainstream scenom na „Load“ i „Reload“, Hatfieldovi problemi sa alkoholom itd. Itd. Itd.), Megadeth su imali krizu sa prodajom albuma jer Mustaine nije htjeo da suviše izlazi u susret trenutnom ukusu publike i htjeo je da stvara muziku koja njemu odgovara, ne ona koja odgovara publici i izdavaču. Pošto je to bio period kada je grunge preplavio scenu, ni Megadeth nisu ostali pošteđeni i zapali su u probleme koje do tada nisu sretali. Album „Cryptic Writings“ i pored tri pjesme koje su bile u samom vrhu top lista, nije imao očekivani komercijalni uspjeh, a bend je morao da svira u manjim koncertnim salama jer je publika svoje interesovanje pomjerila prateći trenutne trendove.

Bend Metallica jednim dijelom (najviše imidžom ali i muzički u jednom dobrom dijelu) se priklonila mainstreamu krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih, dok Megadeth baš i nije, i pored drastično drugačijeg pristupa pojedinim albumima. Dok su se članovi Metallicae kitili perjem i mazali donje kapke lajnerom, Megadeth su obukli karirane košulje. Dok su Megadeth stvarali pjesme poput „A Tout le Monde“ „She Wolf“ ili „Breadline“, Metallica su stvarali „Poor Twisted Me“, „Fixxxer“ ili „Sweet Amber“. Naravno, i Metallica je imala sjajnih muzičkih trenutaka i tokom ovog perioda, ali su oni bili zasjenjeni njihovim ophođenjem i željom da se pošto poto ostane na prvim mjestima, po cijeni svoje muzike. Što su htjeli, to su i dobili. A onda je grunge pošao u istoriju, a Metallica i Megadeth su izašli iz životnih neprilika i kriza. Megadeth ipak za glavu prednjači ispred Metallicae jer „Hardwired“ je samo jedan pristojan album, dok Megadeth ima kraću seriju vrlo dobrih albuma, a sa ostalih ima barem par pjesama koje publika voli i želi da čuje na koncertima. Živi album „That One Night“ upravo to lijepo pokazuje. Uporedite žive nastupe oba benda pa razmislite – kako uživo zvuče Metallica, a kako Megadeth, kako se ova dva benda ophode uživo prema svojoj starijij diskografiji.

Na kraju, moralni pobjednik je Mustaine, a dvojac Hatfield-Ulrich su zaradili više para (mnogo više) samo zahvaljujući svojoj odluci da podilaze publici i svojim niskim nagonima. Njihov pokušaj (mada bih prije rekao da je to Hatfieldov samo pokušaj, ne i Ulrcihov) da se malo podilazi publici ali i uradi i dobrih pjesama, baš i ne pije vodu. Danas, Mustaine uživa veliko poštovanje publike, dok Hatfield/Ulrich uživaju prevrtljivo poštovanje tržišta koje je jedan dan ovako, drugi dan onako. Velika je to razlika, ali ko zna, možda vrijeme donese još iznenađenja.

Nikola Franquelli


Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva