Magiju krije reč sonata. Svu lepotu sveta, lice i naličje savršenstva, zvuči podjednako sjajno na svim jezicima. Ne bi je valjalo stavljati u naslove, prve redove i izloge i njome kititi svakojake sadržaje, tako sam uvek mislio. Sonate su pažljivo, melodično, melanholično stvarali samo najveći muzičari znajući za ta tajna pravila. Jer, lako je njome osvojiti, opčiniti, razduševiti, pridobiti čitaoca, prelako. Ali ako među korice niste stavili remek delo, slaba je rabota i greh je nedopustivi i neoprostivi. 

Diveći se naslovu više no autoru, kojem sam se oduvek divio mnogo manje, započeo sam pre koji dan sa čitanjem. Nakon prvih dvadesetak stranica besneo sam, pištao, dahtao i prevrtao očima ne verujući šta je sebi dozvolio veliki domaći spisatelj. Diveći se sada već samo naslovu, i mrzeći autora, nepodnošljivo i nepovratno nakon pedeset i neke strane razmišljao sam o pokretanju javnog linča i traženju doživotne zabrane stvaranja čoveku koji je upotrebio reč sonata za ovako isprazno, nategnuto, nepregledan broj puta prežvakano štivo, i osnivanju komisije koja će sprečiti da neko loše knjige imenuje ovako dobrim naslovima. No u nastavku, ispraznio sam svoje negativne emocije i pročitao do kraja, ni sada mi nije jasno kako i zašto, nakon ovakvog uvoda. Na kraju, tiho i samo za sebe, i samo u sebi, možda sam, mada to nikada nećemo znati, i prošaptao koju reč pohvale i divljenja bradatom uglančanom piscu.

Gatalicu sam kao i većina prosečnih čitalaca upoznao u vreme dobijanja najveće nagrade sa romanom koji mi se, za razliku od velike većine onih čije čitalčko mišljenje cenim daleko više no sopstveno, dopao do nivoa oduševljenja, sva ta razuzdana i nepotrebna kitnjastost, prenaglašenost u stilu, u opisu, teatralnost u rečenicama, nadmenost u temama, ma sve mi se dopalo. Posle sam ga gledao kako u pažljivo osmišljenim enterijerima i sa savršenom bojom glasa i visinom tona intervjuiše druge velike pisce na javnom servisu, čitao sam ono što piše o klavirskim stvaraocima i u novinskim feljtonima, uhvatio sam svu tu kuljajuću unutrašnju smirenost i aristokratsko držanje prestonice za koje nikad ne znate da li je pravo ili nije. Ne znam to ni posle čitanja ovog romana za koji još uvek tražim nekoliko ključnih reči koje bi objasnile sve.

Loši čovek iz naslova je preživeo nepodnošljivi tornado autorovog pokušaja da ga ocrni, da u njemu rodi, razvije i na pijedestal popne najcrnjeg đavola, antiheroja kojeg valja ne podnositi, kojeg se valja gnušati. Beskonačno ponavljanje njegove amoralnosti u podnaslovima svih devedeset i devet poglavlja, iskonska zloba koja izvire iz ostarelog starca iz beogradskog kruga dvojke koji je bivši političar i smutljivac, direktor i udbaš, espeesovac, na kraju i zvanični ubica, sve je to bilo u službi zaludnih pokušaja da junak romana i praktično njegov jedini protagonist završi kao usamljeni izlapeli gospodin Barns. U životu se nisam susreo sa piščevom nekontrolisanom željom da tako izmuči svog junaka, od naslova do poslednjeg pasusa, da ga ižvaka i ispljune na kraju da mi je svo vreme prolazilo kroz glavu kako je ovo Gataličin lični obračun sa nekim gospodinom ili gospodom koja su mu upropastila život ili mu nanela kakvo veliko zlo, kako je ovo osveta pisca koji je na giljotinu stavio svog velikog protivnika. Ali, zaludno, dao mu je tu sonatu u naslovu, a ona je sprala sve njegove grehe.

Loši čovek iz naslova je ujedno i pasionirani posetitelj antikvarnica i kolekcionar vrednog porcelana, mušterija malih i velikih gradskih berbernica u kojima priča svoje lažne i epske priče, redovni gost noćnih bordela, večiti zaljubljenik u klasičnu muziku i vlasnik sezonskih karata filharmonijskih dvorana i najverniji slušalac trećeg programa Radio Beograda. Loši čovek iz naslova nosi isuviše mračne i divne umetnosti u sebi da bi ostao arhetip zla, loši čovek iz naslova liči na potencijalno autorovo naličje, večno u potrazi za aristokratskim svetom kojeg u glavnom gradu više nema.

Loši čovek iz naslova se zaljubio, odistinski, i ubio iz ljubomore pre toga, izistinski, i umro mnogo pre svoje stvarne smrti u zabačenom sremskom sanatorijumu, loši čovek je ličio na tolike likove, od Osterovih staraca milionera, preko navedenih Barnsova, mrguda i gandalfa, do patoloških i perverznih zlikovaca kojih je puna svetska književnost, da mu je zapravo samo originalnosti i kreativnosti nedostajalo pa da postane ikona jednog vremena i jednog sjajnog romana. Ovako je prošao gotovo neprimetno i stopio se sa gomilom nimalo sličnog ali vrednosno podjednako prosečnog domaćeg proznog sadržaja kojeg su samo briljantna načitanost autora i sposobnost da svojim raskošnim pisanjem udahne groteskno mistični život knjizi izdigli do nivoa ličnih simpatija ka pročitanom.

Ah da, i ta sonata u naslovu.

Marko Gaić