Po izlasku iz stana, zapitao sam se da li nisam krenuo prerano. Prevoz između 16h i 18h u Beogradu je katastrofalan; gužva je toliko gusta da može da se koristi za zidanje Skadra. Automobili se toliko blisko prilepe guzicama vozila ispred sebe da je lakše preći ulicu preko njih negoli čekati na pešačkom prevozu. No, za divno čudo, sve je bilo tip-top. „Sve pet“, štono bi rekli Hrvati. Nakon promene prevoza, uputio sam se direktno ka Studentskom kulturnom centru. Naposletku, odvijao se događaj vezan za strip, a ne mogu da ne naglasim da sam na ovaj dobio i lični poziv.

Po ulasku u SKC i skretanju ulevo u galeriju, primetih par čoveka, od kojih me je prvi pozdravio možda najvremešniji gospodin u prostoriji. Geza (s prezimenom Šetet) vazda razvije osmeh kad me vidi, onaj iskreni kakav se samo prijateljima udeljuje, premda nas deli najmanje 35 godina i enormna razlika u pogledu na svet. Otkako sam mu prvi put recenzirao strip (sad već podaleke 2016. godine), čovek pomno prati moje delo i moju kritiku smešta na prvo mesto. Priznaću, nisam ljubitelj ovakvog favorizovanja – da se razumemo, ja nisam uvek u pravu, niti je bilo ko ko se predstavlja za kritičara, recenzenta, teoretičara, itd. No nema ni veze, bitan je događaj. 

A događaj je zapravo bio, ni manje, ni više, nego izložba Šetetovih radova i predstavljanje izdavačke kuće „Forma B“. I naravno, čelnici iste izdavačke kuće, Ilija i Predrag, su bili tu da ovekoveče trenutak i da predstave svoj rad i trud (nažalost) maloj publici unutar Srećne galerije SKC-a. Kako sam stigao u SKC, u manjoj galeriji gde su bili izloženi radovi je bilo ciglo petoro ljudi – Geza, Ilija, Predrag, te organizator samog eventa Milosav Miki Pješčić (inače trenutno glavni čovek iza beogradskog Međunarodnog salona stripa) i moja maloumnost. Malo sam se pribojavao da će na tome i ostati, a donekle mi je bilo i drago jer mi je vazda draža intimnija atmosfera sa manje ljudi. No to se brzo promenilo. Pojavila se uskoro neka studentarija koja je, sem ove izložbe, pratila čitav ononedeljni program vezan za SKC. A po ulasku u Srećnu galeriju, našlo se tu još najmanje petoro ljudi pride. Bilo je 19h naveče i propisna tribina je mogla da počne.

Tribinu je iz publike Pješčić predstavio prisutnima. Na dotičnoj su prisustvovali Ilija, kao izdavač, te Geza kao jedan od autora, a tik do njega Miodrag Ivanović Mikica – potkovani strip crtač iz Srpskog Miletića – i izvesni Rade Perović, verovatno najveći poznavalac i ljubitelj Njegoševih dela danas i pisac pogovora stripovskog izdanja „Gorskog vijenca“. Sa Perovićem sam možda dve reči sveukupno razmenio, ali Mikicu pak poznajem iz neke druge priče, pa smo se malo tu povezali oko par zajedničkih tema. Zasigurno pogađate, mahom stripovskih.

Naravno, ovaj event je mogao da prođe nezapaženo i otprilike predvidivo, ali negde na pola izlaganja je već krenulo da se menja na bolje. Prvenstveno, Ilija je skrenuo pažnju na to da je u publici sedeo gospodin po imenu Slobodan Ivkov. Ako vam ime nije poznato, dovoljno je reći da je on jedan od top 5 najeminentnijih imena u domaćoj strip kritici, kao i to da mu je strip tek jedna od mnogih strasti i polja delovanja. Ivkov će svakako dobiti priliku da razmeni par svojih iskustava vezanih za „Gorski vijenac“ u stripu, no to ostavljam njemu da vam pojasni kad ga upoznate uživo. Meni draži trenutak, pak, je bio kad sam video poznato bradato lice kako kroči kroz ulazna vrata Srećne galerije. Bio je to glavom i (bogami) bradom Vladimir Topolovački, autor serijala knjiga „Beskonačni itinerar kroz strip“ i istinski ljubitelj devete umetnosti na domaćim prostorima. I naravno, kao što je i red, nije ga držalo mesto – pozdravili smo se, seo je iza mene, ali ni tri minuta potom se premestio napred zarad bolje pozicije za fotkanje. Dakle, tada sam sam sebi zadao zadatak koji sam izvršio po završetku tribine na bini. Odnosno, dva su zadatka bila u pitanju:

  • Pozdravi se sa Vladimirom kako treba
  • Upoznaj se konačno sa Ivkovom.
Kako je tribina prošla, Vladimir se udaljio ka kontigentu bliže bini, a ja sam prišao Ivkovu sa namerom da se predstavim. Ali se nekako kosmični podesilo i nešto drugo. Naime, ranije tog dana sam išao do grada, a u torbi (koju sam i to veče poneo, budući da sam imao nameru da pazarim pokoji strip, što se nije desilo) sam imao tačno tri štiva za čitanje. Jedno od njih je bila sitna hrvatska knjižica o istoriji stripa u toj zemlji, drugo jedan postariji bugarski strip, a treće ni manje ni više nego album „2084“, saradnja upravo Ivkova i Gorana Parlova, jednog od najprominentnijih hrvatskih strip autora modernog doba. Sva ta štiva sam nosio sa sobom u nameri da ih pročitam i pripremim recenzije za iste, a ono ispade da ću upravo jednog od autora da upoznam te večeri. Razgovor je, moram priznati, počeo pomalo neočekivano. „Vi ste Slobodan Ivkov?“ „Da?“ „Da se predstavim, zovem se Ivan Veljković.“ „Aha! Vi ste iz „Blica“?“ Do dana današnjeg nisam niti jedan tekst pisao za „Blic“. No, palo mi je na pamet da je možda ovaj dotični dnevni list „pozajmio“ neki od mojih objavljenih tekstova sa drugih platformi i volšebno ga predstavio kao njihov. Proverio sam, nije do toga došlo, tako da cenim da me je možda Ivkov pomešao sa nekim drugim autorom. Naravno, to je potpuno nebitna stvar, dešava se. Na licu mesta sam mu pokazao album i krenuo da pojašnjavam zašto mi je u torbi. Naglašavam ovo „krenuo“, jer sam milisekundu kasnije osetio blago tapšanje po ramenu. „Ja se izvinjavam što vam prekidam razgovor, samo sam htela da te pozdravim, Ivane.“ „Dragana!“ Jedan ulet u zagrljaj je bio dovoljan da propisno ovekoveči ovaj naš susret nakon više od dve godine nesretanja. Dotična žena je Dragana Kuprešanin, autorka, umetnica, članica USUSa i poznanica em moja, em Ivkovljeva. Odatle je krenuo vrtoglavi tok događaja: Dragana priča sa mnom, pa se prebaci na Ivkova na temu budućih sastanaka USUSa, te mene Ivkov pita za mejl, te prilazi Geza, te Ivkov priča na mađarskom a Geza ga kritikuje, te Geza daje mejl, te ja dajem mejl, te Ivkov daje mejl, te njih dvojica pričaju sa strane a ja sa Vladimirom, koji je u međuvremenu pričao sa Draganom i njenim kolegom Darkom (ja mislim da se tako zove čovek, iskreno nisam zapamtio), pa onda ja s tim čovekom pričam dok pride Dragana i ja prijateljski ogovaramo zajedničkog nam druga Rajka Čučaka, te upravo Rajko i devojka mu nailaze, te Geza moli Draganu da fotka njega i mene... Ljudi moji, sve ovo se desilo u rasponu od 7 minuta!

Nažalost, premda smo se svi tu na licu mesta zgotivili i spustili dole da dodatno overimo izložbu, morali smo da se isto tako brzo raštrkamo. Rajko, devojka mu, Dragana i Darko su se uputili ka nekoj kafani, ostali gosti krenuli kući, a mi ostali – Predrag, Mikica, Vladimir i ja – smo zaseli u Predragovu limuzinu, svako svojim putem. Geza je išao u hotelsku sobu jerbo nismo mogli ni u jedan kafić. Naposletku, svi traže potvrdu o vakcinaciji, a Geza i dan-danas odbija da to uradi, tako da su mu izlasci posle 20h misaona imenica. Tu smo se i pozdravili. Odvojio je primerak „Luče mikrokozma“ da ima šta da čita u hotelu, jer ga je izjutra čekao dug put natrag u Tavankut. Predrag je predložio i mene da odbaci natrag u stan, s obzirom da su se svi u vozilu uputili ka Zemunu, i.e. meni direktno usput. Ovo mi je iskreno odgovaralo, jer iako nisam nenaviknut na čekanje gradskog prevoza, nekako mi se nije baš milelo po večernjem zahlađenju.

Kako sam stigao, izvadio sam iz torbe onaj nacrtani original iz Gezinog novog projekta, adaptacije Njegoševog dela „Lažni car Šćepan Mali“. Odnosno, nije original, ali je kvalitetna fotokopija istog, na velikom formatu. Sudeći po svemu onome što sam čuo na tribini, Gezu tek čeka poveći angažman na stripu, i to paralelno em dorade gotovih radova, em kreiranje novih. I nisam mogao a da se ne nasmešim gledajući taj crtež, znajući da njegovih pet minuta u domaćem stripu i dalje traje. S obzirom na to koliko kratko je bio u stripu u jeku mladosti, odnosno koliko dugo je bio skrajnut pored svojih onovremenih vršnjaka-autora, ovo je krajnje zadovoljavajući razvoj događaja. Sa istim tim zadovoljnim osmehom sam te večeri zalegao u krevet i zaspao tvrdim, poznozimskim snom.

Ivan Veljković, 20. februara 2022.