Dani su bili bledo narandžasti, odbijajući da makar na tren otkriju sopstvenu unutrašnjost, ne dozvoljavajući natrpanim ormarima sezonsku smenu, jer se u bledo narandžastim jutrima ne može razaznati na koju će stranu bledilo da krene. I da li uopšte ima nameru ikuda da mrda. Mirisali su ni na šta. Nedostatak mirisa s jutra bi poterao jesenju čizmu i sivi kaput da ti pomognu, oko podneva je vrištao tražeći staru sportsku kožnu patiku i žutu majicu, a već predveče bi se setio svih stvari koje si imao s kapuljačom. Iako kiše nema. Niti će je biti. Na kraju tog perioda kojem su se zatrli tragovi početka, počelo je da duva, paranoično, histerično, asimetrično, u svim pravcima, neprestano. I tako danima. I danima. A onda je preksinoć pala kiša koja je sprala sve, uključujući i sećanja na sve što se u međuvremenu dešavalo. Na sve osim na upravo završeno čitanje knjige koje se svo vreme stapalo sa tim savršenim bledilom narandžaste. 

Podvukao sam, kao nikada u životu, u elektronskoj verziji, na svakoj strani po nešto, po mnogo, možda i po celu stranu, maštajući o zidu na koji bi valjalo zalepiti sve te citate, podeljeno po kolažnim segmentima, van ikakvog vidljivog smisla, kako i dolikuje knjizi koja uživa u svojoj potrebi da obesmisli radnju kao element stvaralaštva. Pa opet, sasvim gore desno, na tom zidu, kao i na svakoj iskrenoj, autentičnoj i vazda prelepo nesavršenoj dečijoj slici sveta, stajali bi svi besprekorni opisi zalazaka, i nešto ređe izlazaka velike žute nebeske tačke. Kad vam je podaren Lisabon kao mesto života, grehota je ne baviti se Suncem ovako i ovoliko. Taj sam deo razumeo. Negde gore levo, stajale bi melanholične, pospane, u tragovima nihilističke, oblačne misli dubokog i sveprožimajućeg autorovog unutrašnjeg nemira i nespokoja. „Ljudska je duša ludnica ispunjena karikaturama“ „Svi su problemi nerešivi. Suština imanja problema jeste nemati rešenje. Tragati za činjenicom znači ne raspolagati činjenicom. Razmišljati znači ne znati postojati.“ „Sve se svodi na to da pokušamo da osetimo dosadu tako da nas ne boli.“ „Moja je duša skriveni orkestar… Poznajem sebe samo kao simfoniju….Nisam pesimista, ja sam samo tužan.“ Dole, i levo i desno dole, celom dužinom tog nepostojećeg zida citata, tamo gde je na crtežu ono što raste, bistro zelenilo trave ili cvetovi svih mogućih boja koje nosi peratonica, bili bi čitavi pasaži ljubavi prema jeziku, ljubavi prema proznoj umetnosti, ljubavi prema nemanju ljubavi ka ikome, ljubavi prema životu koja zrači koliko god se autor trudio da je zatamni, sakrije i u zemlju od sebe duboko zakopa.

A posred crteža, tamo gde je kuća sa ogradom, tamo gde je život sam, stajala bi polica puna knjiga i na njenom vrhu primerak Knjige nespokoja, kao krov svake književnosti koja je postojala ili će postojati pre i posle nje.

Pored mora višeslojnih, polurazumljivih i revolucionarnih remek dela koja su obeležavale epohe, pored mora kojim plivaju Uliks, Tri tužna tigra, Život-uputstvo za upotrebu, Zen i umetnost održavanja motocikla i slična ludačka i genijalna štiva, ova se sunča na susednoj plaži i sa podsmehom posmatra njihov zaludan trud. Iznad planina filozofskih i jezičkih simfonija koje su pretile da menjaju svet, kotrljale vulkane i izazivale ratove na čijim je vrhovima uvek sedeo Ničeov Zaratustra, daleko i visoko iznad stoji ova knjiga koja je shvatila da je spoljni svet nepromenjiv a unutrašnji neopisiv. A opet je to uradila. Opisala ih je kao simfoniju najvećih nikad rođenih kompozitora.

Jutro nakon kiše koja je samo na sekund prekinula nespokoj bledila narandžastih dana, seo sam i napisao utiske o pročitanom, duboko svestan da nema knjige posle koje je to imalo manje smisla osim da se na kraju poklonim prevoditeljki koja je najlepši portugalski tekst ikad stvoren uspešno pretvorila u domaću verziju savršenstva.

Marko Gaić