(Igorovi dani) Carstvo mraka - U kavezu sa životinjama



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Prije svega, hvala gospodinu koji mi je prodao svoju kartu ispred pozorišta. Krenuo sam od kuće misleći da neću ni dospjeti do karte, a završio sam sjedeći u drugom redu, na najboljem mjestu. Radi malo konteksta, prvobitni razlog mog odlaska jeste, sad već završen festival „Igorovi dani“. Kako se i po samom nazivu može naslutiti, festival je posvećen Igoru Vuku Torbici, preminulom pozorišnom režiseru. Neke od njegovih predstava su, u njegovu čast, ponovo izvedene u Narodnom pozorištu u Beogradu. O njegovim predstavama sam čuo samo najbolje. Prijatelji, poznanici i različiti novinski članci su hvalili ludu scenografiju, odličnu glumu i anahronistički muzički izbor (savremene pjesme koje često nisu odgovarale mjestu i dešavanju predstave). Kako mišljenje ne mogu formirati isključivo na osnovu tuđih utisaka, sada sam imao priliku da se i sam uvjerim u istinitost ovih tvrdnji.

Bez bilo kakvog pokušaja da budem objektivan – „Carstvo Mraka“ je najbolja predstava koju sam gledao. Predstavlja adaptaciju dramskog teksta „Moć Tame“ (negdje prevedena kao i „Snaga Tame“), Lava Tolstoja. Prva izvođenja ovog teksta su bila zabranjena 15 godina, što nakon gledanja predstave ne iznenađuje. Ne zalazeći previše u narativ, pored društvene kritike, drama sadrži dosta šokantnih scena nasilja i ubijanja. Jedna posebna scena mi je trajno ostala u sjećanju, i bez otkrivanja detalja, smatram da predstavlja jedan od najintenzivnijih prikaza nasilja u umjetničkoj formi. Ne bih se previše zadržavao na radnji, već smatram da bih prije trebao spomenuti njihove nosice - glumce. Iako je cijela postava jako kvalitetna, posebno bih izdvojio Ivana Đorđevića, Hanu Selimović i Olgu Odanović. Njihova transformacija u manijakalno ludilo je bila uživanje za posmatrati, pogotvo iz drugog reda, gdje sam osjećao nemoć i imao samo jednu mogućnost - da nijemo posmatram sve što se dešava ispred mene.

Dobro, gluma je odlična, priča je i dalje društveno relevantna, ali ono što je na mene ostavilo najveći utisak jeste defnitivno scenografija. Zašto? Na prvu, ne radi se ni o čemu kompleksnom i zapravo djeluje poprilično minimalistički odrađena (jedna stolica, bina i male stvarčice poredane oko nje). Ali, (ali!) - između bine i publike je postavljena staklena pregrada. Moja prva pomisao je bila: „aha, radi poštovanja epidemioloških mjera“, dok nisam shvatio kako glumci tu ogradu koriste za glumu. Naslanjali su se, bacali stvari i udarali po njoj. Ovo su možda male, suptilne stvari, ali su meni bile jako efektivne. Osjećao sam se kao da posmatram životinje u kavezu, koje su se svakog trenutka mogle uznemiriti i međusobno napasti. Valjda je upravo to doprinijelo i jačem osjećaju napetosti. Kasnije, čitajući intervjue preminulog režisera, saznao sam još jednu bitnu stvar - ogledalo je jednostrano, mi vidimo glumce, ali oni ne vide nas. Ovo nisam znao u toku gledanja predstave, ali u trenutku saznanja te činjenice, moj utisak o predstavi je dobio još jedan sloj, zbog čega ovu predstavu smatram novim favoritom.

Neću lagati, nisam pretjerano iskusan sa predstavama, ali ovo je zasigurno jedna koja je u potpunosti iskoristila sve prednosti scenske umjetnosti. Paradoksalno, predstava je imala i donekle filmski doživljaj uz projektor koji se povremeno koristio radi predstavljanje naslova (estetski, dizajn naslova jako podsjeća na one kao u filmovima Larsa fon Trira) i vremenskih odrednica. Nisam siguran da li će se predstava opet igrati, optimističan sam, jer neću je propustiti ni naredni put.

Pavle Banjac




Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Vesti

10 najčitanijih

Arhiva