(Igorovi dani) Carstvo mraka - U kavezu sa životinjama

Prije svega, hvala gospodinu koji mi je prodao svoju kartu ispred pozorišta. Krenuo sam od kuće misleći da neću ni dospjeti do karte, a završio sam sjedeći u drugom redu, na najboljem mjestu. Radi malo konteksta, prvobitni razlog mog odlaska jeste, sad već završen festival „Igorovi dani“. Kako se i po samom nazivu može naslutiti, festival je posvećen Igoru Vuku Torbici, preminulom pozorišnom režiseru. Neke od njegovih predstava su, u njegovu čast, ponovo izvedene u Narodnom pozorištu u Beogradu. O njegovim predstavama sam čuo samo najbolje. Prijatelji, poznanici i različiti novinski članci su hvalili ludu scenografiju, odličnu glumu i anahronistički muzički izbor (savremene pjesme koje često nisu odgovarale mjestu i dešavanju predstave). Kako mišljenje ne mogu formirati isključivo na osnovu tuđih utisaka, sada sam imao priliku da se i sam uvjerim u istinitost ovih tvrdnji.

Bez bilo kakvog pokušaja da budem objektivan – „Carstvo Mraka“ je najbolja predstava koju sam gledao. Predstavlja adaptaciju dramskog teksta „Moć Tame“ (negdje prevedena kao i „Snaga Tame“), Lava Tolstoja. Prva izvođenja ovog teksta su bila zabranjena 15 godina, što nakon gledanja predstave ne iznenađuje. Ne zalazeći previše u narativ, pored društvene kritike, drama sadrži dosta šokantnih scena nasilja i ubijanja. Jedna posebna scena mi je trajno ostala u sjećanju, i bez otkrivanja detalja, smatram da predstavlja jedan od najintenzivnijih prikaza nasilja u umjetničkoj formi. Ne bih se previše zadržavao na radnji, već smatram da bih prije trebao spomenuti njihove nosice - glumce. Iako je cijela postava jako kvalitetna, posebno bih izdvojio Ivana Đorđevića, Hanu Selimović i Olgu Odanović. Njihova transformacija u manijakalno ludilo je bila uživanje za posmatrati, pogotvo iz drugog reda, gdje sam osjećao nemoć i imao samo jednu mogućnost - da nijemo posmatram sve što se dešava ispred mene.

Dobro, gluma je odlična, priča je i dalje društveno relevantna, ali ono što je na mene ostavilo najveći utisak jeste defnitivno scenografija. Zašto? Na prvu, ne radi se ni o čemu kompleksnom i zapravo djeluje poprilično minimalistički odrađena (jedna stolica, bina i male stvarčice poredane oko nje). Ali, (ali!) - između bine i publike je postavljena staklena pregrada. Moja prva pomisao je bila: „aha, radi poštovanja epidemioloških mjera“, dok nisam shvatio kako glumci tu ogradu koriste za glumu. Naslanjali su se, bacali stvari i udarali po njoj. Ovo su možda male, suptilne stvari, ali su meni bile jako efektivne. Osjećao sam se kao da posmatram životinje u kavezu, koje su se svakog trenutka mogle uznemiriti i međusobno napasti. Valjda je upravo to doprinijelo i jačem osjećaju napetosti. Kasnije, čitajući intervjue preminulog režisera, saznao sam još jednu bitnu stvar - ogledalo je jednostrano, mi vidimo glumce, ali oni ne vide nas. Ovo nisam znao u toku gledanja predstave, ali u trenutku saznanja te činjenice, moj utisak o predstavi je dobio još jedan sloj, zbog čega ovu predstavu smatram novim favoritom.

Neću lagati, nisam pretjerano iskusan sa predstavama, ali ovo je zasigurno jedna koja je u potpunosti iskoristila sve prednosti scenske umjetnosti. Paradoksalno, predstava je imala i donekle filmski doživljaj uz projektor koji se povremeno koristio radi predstavljanje naslova (estetski, dizajn naslova jako podsjeća na one kao u filmovima Larsa fon Trira) i vremenskih odrednica. Nisam siguran da li će se predstava opet igrati, optimističan sam, jer neću je propustiti ni naredni put.

Pavle Banjac